Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1535/21 („BIOENERGI“ d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1535/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1535/21, rješavajući apelaciju „BIOENERGI“ d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „BIOENERGI“ d.o.o. Vitez podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 095306 20 Rev od 12. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BIOENERGI“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 4. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 095306 20 Rev od 12. januara 2021. godine.

2. Apelant je od „Ukras“ d.o.o. Vitez i S.K, vlasnika „Kovan“ Z.R. (u daljnjem tekstu: : prvotuženi i drugotuženi) u periodu od 3. novembra 2011. do 29. novembra 2013. godine, na osnovu ugovora koje je zaključivao sa svakim od njih odvojeno, kupio ukupno 35 kotlova za pelet različite energetske snage. Proizvođač tih kotlova je bio „Kovan M.I.“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Kupljene kotlove je ugrađivao u škole i druge javne ustanove i privredna društva. Za svaku kupovinu apelantu je ispostavljena faktura i „izjava o usklađenosti“ kojom prodavac i proizvođač garantuju da je serija spornih kotlova dizajnirana i konstruisana u skladu sa zahtjevima standarda za CE znak. Apelantu je takođe izdata tzv. „specifična garancija“ u trajanju od 24 mjeseca. Tom garancijom proizvođač i prodavac su garantovali da kotlovi imaju deklarisanu snagu i da će ispravno funkcionisati, uz uslov da budu korišteni prema dostavljenom uputstvu.

3. Apelant je 29. decembra 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih, radi raskida ugovora o kupoprodaji, povrata kupoprodajne cijene i naknade štete.

4. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 095306 19 Ps 2 od 5. novembra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka, kako je precizno navedeno u izreci presude.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 095306 20 Pž 2 od 24. juna 2020. godine, apelantova žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da su raskinuti ugovori (ukupno 35 ugovora o kupoprodaji kotlova preciznije navedenih u izreci presude) koje je apelant kao kupac zaključio sa prvo i drugotuženim kao prodavcima. Obavezani su prvo i drugotuženi kao prodavci i trećetuženi kao proizvođač spornih kotlova da apelantu solidarno isplate označene iznose na ime povrata kupoprodajne cijene i naknade štete, sa kamatama i troškovima postupka kako je precizno navedeno u izreci presude. Žalbe tuženih su odbijene. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je apelant dokazao da je „početkom 2014. godine“ od korisnika spornih kotlova primio reklamacije zbog kvarova na tim kotlovima. Istakao je da je ta činjenica dokazana nalazom i mišljenjem vještaka mašinske struke (četiri vještaka) Mašinskog fakulteta u Sarajevu od 18. jula 2017. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz tog nalaza proizlazi da sporni kotlovi nisu imali „ateste“, odnosno nisu imali energetsku snagu koja je zvanično upisana na deklaracijama. To je prouzrokovalo veću potrošnju peleta, te izgaranje i pucanje gorionika ili drugih dijelova kotlova. Kantonalni sud je istakao da tuženi nisu, u smislu odredaba čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazali da činjenice utvrđene u nalazu vještaka mašinske struke nisu tačne. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan , shodno odredbama čl. 124. stav 1, 132. stav 2, 479, 501. i 502. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je istakao da solidarna odgovornost tuženih proizlazi iz odredaba čl. 501. i 502. ZOO u vezi sa članom 413. ZOO, a trećetuženog kao proizvođača i iz odredbe člana 24. Zakona o zaštiti potrošača.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 095306 20 Rev od 12. januara 2021. godine odbijena je revizija drugotuženog, dok je revizija trećetuženog usvojena i tužbeni zahtjevi su u odnosu na njega odbijeni. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud zasnovao odluku na odredbama člana 479. ZOO ˗ koje se odnose na skrivene nedostatke stvari i na odredbama člana 502. ZOO ˗ koje se odnose na odgovornost po osnovu garancije. U vezi sa tim je istakao da je takva odluke nepravilna, jer je odgovornost za materijalne nedostatke stvari iz člana 478. ZOO supsidijarna u odnosu na odgovornost po osnovu garancije iz člana 501. ZOO, u kom slučaju se radi o objektivnoj odgovornosti bez obzira na krivicu proizvođača ili prodavca. Vrhovni sud je podržao zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti zbog skrivenih nedostatak stvari u smislu odredaba čl. 482. i 485. ZOO. Dalje je ukazao da se pravni institut garancije odnosi na „ispravno funkcionisanje“ stvari. Stoga, kako je sud obrazložio, u konkretnom slučaju ne mogu biti primijenjena pravila o odgovornosti na osnovu garancije jer sporni kotlovi nisu bili neispravni, već nisu imali energetsku snagu navedenu u deklaraciji. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da trećetuženi nije pasivno legitimisan, odnosno da nije odgovoran solidarno sa ostalim tuženima. Osim toga je istakao da trećetuženi nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom, pa u odnosu na njega apelant nije ni mogao postaviti tužbeni zahtjev za raskid ugovora, povrat kupoprodajne cijene i naknadu štete, u smislu odredaba čl. 124, 132. i 262. ZOO.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO i Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da stav Vrhovnog suda da sporni kotlovi nisu bili neispravni, suprotno jezičkom, logičkom i „sadržajnom“ tumačenju odredbe člana 501. ZOO. Navodi da pojam „ispravnog funkcionisanja“ stvari podrazumijeva ne samo da li stvar funkcioniše, već i na koji način funkcioniše. Apelant posebno ističe da sporni kotlovi nisu funkcionisali na način koji je obećan specifičnom garancijom trećetuženog kao proizvođača, te da stoga nisu bili ispravni.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da trećetuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Vrhovni sud je obrazložio da trećetuženi nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom, zbog čega u odnosu na njega apelant nije ni mogao postaviti tužbeni zahtjev za raskid ugovora, povrat kupoprodajne cijene i naknadu štete, u smislu odredaba čl. 124, 132. i 262. ZOO. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije problematizovao navedeni zaključak Vrhovnog suda, već se njegovi navodi iscrpljuju u osporavanju primijene odredaba čl. 501. i 502. ZOO. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1535/21 („BIOENERGI“ d.o.o. Vitez) | Sudska praksa | Aktio