Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2400/21 (V. K.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Šta se ne smatra domom
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2400/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2400/21, rješavajući apelaciju Vjekoslava Kantocija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Vjekoslava Kantocija.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022488 19 Uvp od 8. aprila 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da Vjekoslavu Kantociju u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.980,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vjekoslava Kantocija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022488 19 Uvp od 8. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vjekoslav Kantoci (u daljnjem tekstu: apelant) iz Korenice, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić“ iz Banjaluke, podnio je 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022488 19 Uvp od 8. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), i J. D. (u daljnjem tekstu: zainteresovano lice) zatraženo je u periodu od 19. septembra 2022. godine do 21. februara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Okružni sud, Republički sekretarijat za raseljena lica i migracije i zainteresovano lice dostavili su odgovore na apelaciju. Ti odgovori su 18. oktobra 2022. godine, odnosno 22. marta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Apelant je 15. aprila 2000. godine podnio zahtjev za povrat u posjed stana u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan) u kojem živi zainteresovano lice.

6. Upravni organi su u periodu od 5. maja 2003. godine do 1. oktobra 2012. godine donijeli po tri rješenja, koja su u upravnom sporu poništena odlukama Vrhovnog suda od 16. decembra 2005. godine, odnosno Okružnog suda od 13. juna 2007. godine i 11. novembra 2014. godine.

7. Rješenjem prvostepenog organa od 13. jula 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed spornog stana.

8. Rješenjem drugostepenog organa od 19. februara 2018. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja.

9. Presudom Okružnog suda od 18. decembra 2018. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja od 19. februara 2018. godine.

10. Okružni sud je u obrazloženju naveo da se na osnovu materijalnih i drugih dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelant na dan 30. april 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva svog djeda, nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Naime, sud je ukazao da se tokom postupka nije moglo utvrditi da je apelant bio u trajnoj zajednici života s nosiocem stanarskog prava, a nije se osporavala ni činjenica da je u sporni stan povremeno navraćao (sam ili s majkom), odnosno da je posjećivao djeda i baku. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana u smislu odredbi člana 14. stav (1) i člana 17. stav (2) Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima.

11. Presudom Vrhovnog suda od 8. aprila 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni organ proveo dokaze koje je predložio apelant, kao i druge dokaze, i dao njihovu pojedinačnu i sveukupnu ocjenu. U vezi s tim, ukazao je da dokazi (popis stanovništva iz 1991. godine, izvještaj Komisije za stambene odnose, pregled korištenja stana, iskaz svjedoka B. B., blagajnika kućnog savjeta zgrade u kojoj se nalazi sporni stan, te iskazi svjedoka dugogodišnjih susjeda nosioca stanarskog prava) potvrđuju da apelant nije bio korisnik spornog stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na dan 30. april 1991. godine. Dalje je naveo da činjenica da je apelant 19. aprila 1989. godine prijavio prebivalište na adresi spornog stana ne znači da je faktički stanovao na toj adresi jer je to u suprotnosti s navedenim dokazima. Naime, Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je apelant na adresi spornog stana povremeno boravio i da je tu adresu sam upisivao na pojedinim dokumentima (potvrdi o polaganju vozačkog ispita i članstvu u omladinskoj zadruzi, putnoj ispravi, deviznoj knjižici). Međutim, Vrhovni sud je naveo da se iz takvih dokaza, nasuprot prethodno navedenim dokazima, ne može zaključiti da je apelant bio član porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine. Vrhovni sud je zatim ukazao da su nižestepeni organi pravilno postupili kada nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka koje je predložio apelant, koji su u srodstvu ili prijateljskim vezama s apelantom, jer su njihovi iskazi u suprotnosti s izvedenim dokazima, a uostalom ti svjedoci nisu ni imali neposredan uvid u činjenice bitne za odluku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku, te ističe da je u spornom stanu trajno živio. Posebno ukazuje da su redovni sudovi selektivnom i nekritičkom analizom svih izvedenih dokaza propustili da analiziraju materijalne dokaze i iskaze svjedoka koji su to potvrdili. Također ističe da je cjelokupni postupak trajao 21 godinu, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 6.300,00 KM.b)Odgovori na apelaciju

13. Okružni sud i Republički sekretarijat za raseljena lica i migracije (dostavio odgovor za prvostepeni i drugostepeni organ, u daljnjem tekstu: Republički sekretarijat) naveli su da nisu povrijedili prava na koja se apelant poziva, odnosno da je apelacija neosnovana. Zainteresovano lice je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 – ispravka, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10 – ispravka)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 – ispravka, 39/03 i 96/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. stav (1) (1) Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.

Član 17. stav (2) (2) Nadležni organ neće odbiti zahtjev po osnovu odredaba iz ZOSO, osim ako se radi o licima koja se ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva prema članu

6. ZOSO. Nadležni organ neće odbiti zahtjev ni po osnovu stranog državljanstva koje je podnosilac zahtjeva stekao nakon 30. aprila 1991. godine.

15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – oduka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostali su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

16. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07

– ispravka, 50/10 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo ekonomičnosti postupka

Član 14. Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

17. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporene odluke

23. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja tih odluka proizlazi da, kako apelant nije dokazao da je 30. aprila 1991. godine bio član domaćinstva nosioca stanarskog prava, to mu ne pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno analizirao materijalne dokaze i iskaze svjedoka koje je apelant predložio (vidi tačku 12. ove odluke). Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tokom trajanja postupka pred Vrhovnim sudom 1. januara 2021. godine u Republici Srpskoj stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je u vezi s tim već utvrdio da pravna sredstva predviđena tim zakonom (zahtjev za ubrzanje postupka i tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i obeštećenje) predstavljaju efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, tačka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, s obzirom na dugotrajnost postupka i činjenicu da je osporena presuda donesena neposredno nakon stupanja na snagu tog zakona, Ustavni sud smatra svrsishodnim razmotriti apelantove navode o dužini trajanja postupka okončanog osporenom odlukom. Suprotno postupanje bi u datim okolnostima predstavljalo pretjeran teret za apelanta.

27. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

28. Ustavni sud će kao relevantan period razmatrati period od 15. aprila 2000. godine kada je apelant podnio zahtjev za povrat u posjed spornog stana pa do 8. aprila 2021. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je postupak meritorno okončan. Iz navedenog proizlazi da je relevantan period od 20 godina i nešto više od 11 mjeseci. Dalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja postupka.

29. Analizirajući ponašanje organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, odnosno da su organi uprave donijeli po četiri rješenja, a da su Okružni i Vrhovni sud donijeli ukupno šest odluka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ tek nakon gotovo tri godine od podnošenja zahtjeva donio rješenje, te da je Vrhovnom sudu trebalo dvije godine i oko četiri mjeseca da donese odluku povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Republički sekretarijat nije izjasnio u odnosu na dužinu trajanja postupka, a da Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

31. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.980,00 KM, imajući u vidu da tako ekstremno trajanje postupka predstavlja uskraćivanje pravde. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na dom

32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

33. Član 8. stav 1. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

34. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje njegovog „doma“. Nakon toga, ukoliko je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je miješanje bilo razmjerno cilju koji se želio ostvariti te stoga „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).

35. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, predstavka broj 9063/80, tačka 46). U skladu s tom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99, i Odluka broj AP-1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 45/06). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna faktička povezanost s tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze s prostorom, u konkretnom slučaju spornim stanom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1885/07 od 25. februara 2010. godine, stav 54, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi na osnovu ocjene dokaza, između ostalih, i onih koji su provedeni na apelantov prijedlog, utvrdili da apelant nije bio korisnik spornog stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na dan 30. april 1991. godine. Dakle, prema utvrđenju upravnih organa i redovnih sudova, apelant u spornom stanu nije faktički živio, već je samo povremeno navraćao, odnosno da je posjećivao djeda i baku, o čemu su se detaljno izjasnili i redovni sudovi u svojim odlukama (vidi tač. 10. i 11. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u navedenom utvrđenju, niti su u tom pravcu izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, a apelant navedeno nije doveo u sumnju ni navodima iz apelacije. S obzirom na činjenicu da apelant nije ostvario faktičku i trajnu vezu sa spornim stanom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnoj situaciji nije bilo kršenja apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slična činjenična i pravna pitanja u predmetima u kojima je zaključio da se u situaciji kada apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 6. stav (2) Zakona o stambenim odnosima taj stan ne može smatrati njegovim domom (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-284/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 43, i AP-670/16 od 6. juna 2018. godine, tačka 44, dostupne na www.ustavnisud.ba).

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ističe da se sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti člana 8. Evropske konvencije.c)Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom redovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je utvrđeno da apelant nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, tako da nije imao legitimno očekivanje za povrat u posjed spornog stana. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak trajao 20 godina i nešto više od 11 mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo višestruko vraćanje predmeta na ponovni postupak, kao i dužina postupka pred prvostepenim organom koji nije ponudio bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke i pred Vrhovnim sudom koji nije ni dostavio odgovor na apelaciju.

40. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu osnovani apelantovi navodi da su organi uprave i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

41. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer sporni stan ne predstavlja apelantov dom.

42. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2400/21 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio