Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2652/21 (Neretva d.d. Sarajevo u stečaju)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izmakla dobit(dobitak)
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija
- Zakon o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija
Predmeti (1)
AP-2652/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2652/21, rješavajući apelaciju Neretva d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Neretva d.d. Sarajevo u stečaju, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 371778 20 Rev od 25. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neretva d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Feđad Zaćiragić advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 371778 20 Rev od 25. maja 2021. godine. Apelantica osporava i presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 371778 20 Pž od 9. septembra 2020. godine i presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 371778 13 Ps od 9. marta 2015. godine.
2. Prethodno, Ustavni sud je donio odluku broj AP-4149/20 od 10. decembra 2020. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju podnesenu protiv navedene presude Kantonalnog suda, jer u vrijeme podnošenja te apelacije postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan.
3. Općinski sud je presudom broj 65 0 Ps 371778 13 Ps od 9. marta 2015. godine usvojio tužbeni zahtjev Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiteljica), pa je obavezao apelanticu da tužiteljici preda u posjed ispražnjene poslovne prostorije navedene u presudi i da joj isplati novčani iznos na ime dospjele a neplaćene zakupnine (stav 1.). Apelantica je obavezana i da tužiteljici isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog izmakle dobiti (stav 2.). U postupku je utvrđeno da je tužiteljica kao zakupodavac zaključila sa apelanticom ugovor o zakupu poslovnog prostora na vrijeme od pet godina sa ugovorenom mjesečnom zakupninom. Ugovorom je predviđeno da tužiteljica može izjavom jednostrano raskinuti ugovor ako apelantica ne plati dvije dospjele zakupnine i to nakon 15 dana od dana kada je apelantici dostavila opomenu. Tokom trajanja ugovora, apelantica je prestala plaćati zakupninu, zbog čega joj je tužiteljica dva puta u toku 2012. godine dostavila opomenu. S obzirom na to da ni nakon toga apelantica nije platila dugovane novčane iznose, tužiteljica joj je dostavila izjavu o odustanku od ugovora. Apelantica je i pored toga nastavila da koristi poslovni prostor bez pravnog osnova, a u međuvremenu je nad njom otvoren stečajni postupak. Općinski sud je zaključio da je tužiteljica dokazala i postojanje i visinu apelanticinog dugovanja zakupnine i iznos izmakle dobiti koji bi joj pripao na osnovu izdavanja prostora te da je apelantica taj prostor napustila. Općinski sud je svoj zaključak utemeljio na odredbama čl. 189, 219. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a u vezi sa odredbama člana 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon).
4. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Ps 371778 20 Pž od 9. septembra 2020. godine djelimično usvojio apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u stavu 2. na način da je utvrđeno postojanje tužiteljicinog potraživanja naknade izmakle dobiti u navedenom novčanom iznosu sa PDV-om i zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti prihvata obrazloženje i razloge koje je Općinski sud dao u odnosu na stav 1. svoje presude. Istaknuto je da apelantica te razloge nije dovela u putanje svojim žalbenim navodima. Kantonalni sud je naveo da je Vrhovni sud u presudi broj 65 0 P 067334 12 Rev od 6. septembra 2012. godine zauzeo stav da se postojanje potraživanja utvrđuje deklaratornom odlukom, te da takva odluka sadrži i kondemnatorni nalog zbog čega je trebalo preinačiti stav 2. osporene presude.
5. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Ps 371778 20 Rev od 25. maja 2021. godine odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelanticin navod da su osporene nižestepene presude nezakonite jer se Općinski sud nije upustio u utvrđivanje na koji je način ugovor prestao. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da iz odredbi Zakona i odredbi ugovora proizlazi da u slučaju kada zakupac ne plaća zakupninu ugovor prestaje jednostranom izjavom o odustanku, koju daje zakupodavac u određenom roku. Navedeno je da je nesporno da apelantica nije plaćala ugovorenu zakupninu zbog čega je, na osnovu relevantnih odredbi ZOO i Zakona, ugovor prestao i apelantica je bila obavezna vratiti tužiteljici poslovni prostor. Kako apelantica to nije uradila, prema obrazloženju Vrhovnog suda, tužiteljica nije mogla raspolagati poslovnim prostorom i dati ga drugom licu u zakup po cijeni dokazanoj u postupku, čime joj je nastala šteta u vidu izmakle dobiti.
6. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelantica smatra da nije bio ispunjen niti jedan od uvjeta iz člana 34. Zakona za jednostrani raskid ugovora o zakupu, jer je apelantica plaćala zakupninu shodno svojim finansijskim mogućnostima. Tužiteljica ničim nije dokazala da je poslovni prostor mogla dati pod zakup nekom drugom zakupcu niti da ga je apelantica koristila za sticanje dobiti. Također navodi i da je Kantonalni sud neosnovano odbio njen žalbeni navod da je Općinski sud postupio protivno Zakonu, jer nije utvrdio na koji način je ugovor prestao postojati.
7. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92 i „Službeni list R BiH“ br. 3/93 i 13/94, te „Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 14/97, 29/09, 40/15 i 32/19) relevantne odredbe glase:
Član 19.
Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.
Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu plaćati mjesečno unaprijed, i to najkasnije do petog u mjesecu. Član 34. stav 2.
Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:
2.ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.
8. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, relevantne odredbe glase:
Član 189. st. 1, 2. i 3. (1)Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali da je apelantica kao zakupodavac prestala plaćati zakupninu što nije nastavila niti nakon tužiteljicinog upozorenja čime su se stekli uvjeti iz člana 34. Zakona za jednostrani raskid ugovora o zakupu. Također, redovni sudovi su jasno istakli i da je tužiteljica u skladu sa odredbama člana 189. ZOO dokazala da joj pripada i naknada za nastalu štetu u vidu izmakle dobiti. Osim toga, apelantica samo ponavlja navode koje je isticala i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno istakli zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju prava na imovinu zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Osim toga apelantica nije navela niti jedan razlog zašto smatra da joj je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelanticina prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana 13. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman