Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1958/23 (M. Đ.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Dioba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1958/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-1958/23, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milena Đurić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Đurić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 V 029536 22 Gž 2 od 21. ožujka 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Marijan Savić, odvjetnik iz Teslića, podnijela je 21. travnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 V 029536 22 Gž 2 od 21. ožujka 2023. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 V 029536 21 V 2 od 6. listopada 2022. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio postupak izvršenja navedenih odluka.
2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda, utvrđeno je da nije moguća fizička dioba nekretnina koje su u suvlasništvu predlagatelja (S. Đ.) i protivnika predlagatelja (apelantice, I. C i N. Dž.), te je određeno da će se dioba nekretnina provesti javnom prodajom, na način kako je to pobliže navedeno u dispozitivu prvostupanjskog rješenja.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da su predmet diobe u konkretnoj pravnoj stvari nekretnine (stambena zgrada i dvorište) koje su upisane kao suvlasništvo predlagatelja i protivnika predlagatelja sa dijelovima od 1/4. Zatim, utvrđeno je da predlagatelj i protivnici predlagatelja nisu postigli sporazum o načinu diobe. Također, utvrđeno je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke, da stambeni objekt koji je predmet diobe nije moguće fizički podijeliti na četiri funkcionalna dijela. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 38. stavak (2) Zakona o stvarnim pravima propisano da ako je dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari na javnoj licitaciji ili na drugi odgovarajući način, a dobiveni iznos podijeli srazmjerno suvlasničkim dijelovima (civilna dioba). Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odredio da će se dioba nekretnina provesti javnom prodajom.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je moguća fizička dioba nekretnine. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu i dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 8. Europske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. U odnosu na apelantičine navode o kršenju prava na učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao njenim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić