Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4204/21 (B. S.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Javna rasprava
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4204/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4204/21, rješavajući apelacije Blage Sliškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Blage Sliškovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007948 19 U od 20. septembra 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Blago Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007948 19 U od 20. septembra 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-3053/17 od 12. novembra 2019. godine.
Apelacija je zavedena pod brojem AP-4204/21.
2. Apelant je, posredstvom istog advokata, 15. aprila 2023. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 007948 21 Uvp od 23. februara 2023. godine, te protiv prethodno navedenih odluka. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1802/23.
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4204/21.
4. Budući da je rješenjem Vrhovnog suda odbačen kao nedozvoljen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Vrhovnog suda. Uvodna napomena
5. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Služba) broj 10-41-1718/06 od 28. marta 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI), V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovu stradanja u obavljanju vojne dužnosti kao pripadnik HVO, sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom. Osporene odluke
6. Rješenjem Ministarstva, donesenom po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na ličnu invalidninu, zaključno sa danom donošenja rješenja.
7. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je apelantov predmet uputilo Ljekarskoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: ljekarska komisija), radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja svojstva RVI. Ljekarska komisija je u nalazu i mišljenju od 20. avgusta 2019. godine navela da je apelantov vojni invaliditet ispod 20%. Ministarstvo je dalje navelo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 11. oktobra 2019. godine, kojim je potvrdila stepen apelantovog vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaklo da je ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata. S obzirom da je utvrđeno da je invaliditet ispod 20%, ukazano je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) za daljnje priznavanje svojstva RVI.
8. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv navedenog rješenja.
9. U obrazloženju, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dalje je naveo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela nalaz i mišljenje u kojem je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama pravilnika, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta. Vrhovni sud je takođe ukazao da je odbio apelantov prijedlog da sud odredi vještaka koji bi proveo novo medicinsko vještačenje, jer vještačenje u ovim slučajevima obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja.
10. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora. Takođe, osporava nalaz i mišljenje ljekarske komisije i u vezi sa tim smatra da je sud bio dužan odrediti novo medicinsko vještačenje. Apelant smatra da mu je „povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je sud odbio provesti predloženi dokaz, novo medicinsko vještačenje“. Ističe da je u postupku primijenjena odredba člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole koja, prema odluci Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, te traži naknadu nematerijalne štete.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
13. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela nalaz i mišljenje na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku da učestvuje u postupku, odnosno da neosnovano prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organ uprave i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i Vrhovni sud pozivajući se na Zakon o provođenju kontrole i Zakon o pravima branilaca u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Takođe, Vrhovni sud je jasno obrazložio zašto je odbio apelantov prijedlog za dodatno vještačenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u više predmeta razmatrao identične apelacione navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluka o dopustivosti AP-1279/21 od 2. novembra 2022. godine, tač. 5. i 11., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, apelant ukazuje da je u postupku primijenjena odredba člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole koja, prema odluci Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ovi navodi apelanata neosnovani (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5/21 od 6. jula 2022. godine, tačka 47., dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u roku od jedne godine i 10 mjeseci. Naime, Ministarstvo je rješavajući po službenoj dužnosti donijelo rješenje 12. novembra 2019. godine, dok je Vrhovni sud, nakon održane javne rasprave, konačnu odluku donio 20. septembra 2021. godine. Proizlazi da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije doveo do apelantovog uspjeha u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman