Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4617/22 (M. T.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Predmeti (1)

AP-4617/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4617/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milena Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj „ br. 94/14, 47/23 i 41/24) donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Todorović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 096870 22 Kvlz od 8. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Todorović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Dvorova, koju zastupa Đorđe Vasić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 5. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 096870 22 Kž 4 od 20. septembra 2022. godine. Apelantkinja je podneskom od 9. marta 2023. godine obavijestila Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) odlučio o podnesenom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te je u prilogu dostavila osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 K 096870 22 Kvlz od 8. februara 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini od 19. aprila 2022. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 20. septembra 2022. godine, apelantkinja je proglašena krivom zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 402. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ). Apelantkinji je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelantkinja u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantkinja prouzrokovala saobraćajnu nezgodu postupajući suprotno odredbama člana 55. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS). Navedena zakonska odredba obavezuje vozača da, prilikom mimoilaženja, sa svoje lijeve strane ostavi dovoljno rastojanja između vozila kojim upravlja i vozila s kojim se mimoilazi, a po potrebi, da vozilo pomjeri ka drugoj ivici kolovoza. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je apelantkinja prilikom mimoilaženja propustila da ostavi dovoljno rastojanje između vozila kojim je upravljala i mopeda s kojim se mimoilazila, kao i da pomjeri svoje vozilo udesno. Naime, Okružni sud je istakao da je apelantkinja takvo kretanje mogla bezbjedno obaviti na bankini, te da je za takvu radnju u saobraćaju imala vremenske prilike i prostorne mogućnosti budući da je izjavila da je blagovremeno uočila moped koji se kretao bliže sredini kolovoza. U takvoj situaciji, kada je uočila način kretanja mopeda i kada je bila svjesna širine kolovoza, apelantkinja je bila u obavezi da reaguje, odnosno da preduzme radnju mimoilaženja. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio KZ.

4. Presudom Vrhovnog suda od 8. februara 2023. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za zaštitu zakonitosti. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja podnijela zahtjev za zaštitu zakonitosti jer smatra da je u postupku došlo do pogrešne primjene člana 55. ZOBS-a, odnosno apelantkinja smatra da krivično djelo za koje je osuđena nije krivično djelo. U vezi s tim, ukazao je da apelantkinjin prigovor u suštini predstavlja prigovor činjeničnog karaktera kada se dovodi u pitanje pravilnost ocjene dokaza i utvrđenje činjenica od odlučnog značaja s aspekta postojanja bitnih obilježja bića krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da se na takvim prigovorima ne može zasnivati tvrdnja o povredi KZ-a koja bi predstavljala povredu iz člana 312. tačka a) KZ-a. Stoga, prihvatajući činjenični supstrat sadržan u izreci pravosnažne presude kao pravilno utvrđen, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane apelantkinjine tvrdnje o navedenoj povredi KZ-a.

5. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 402. stav 3. u vezi sa stavom

1. KZ-a blanketnog karaktera, te da postupanje protivno odredbama člana 55. stav 1. ZOBS-a na cestama u BiH predstavlja bitno obilježje tog krivičnog djela. Međutim, apelantkinja ističe da radnje koje je ona preduzela nemaju obilježje krivičnog djela, pa zbog toga smatra da djelo za koje je osuđena nije krivično djelo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantkinjinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, u obrazloženju osporenih odluka, dali jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, odnosno jasno obrazložili da je apelantkinja prouzrokovala saobraćajnu nezgodu postupajući suprotno odredbama člana 55. stav 1. ZOBS-a, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelantkinja ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4617/22 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio