Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4523/21 (B. B.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4523/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4523/21, rješavajući apelaciju Baneta Bodirogića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Baneta Bodirogića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 121317 21 Gž od 11. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bane Bodirogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 29. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 121317 21 Gž od 11. novembra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Mal 121317 20 Kom od 27. maja 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Mal 121317 20 Kom od 27. maja 2021. godine apelant je obavezan da tužiocu „Komunalac“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati dug na ime pružene usluge odvoza komunalnog otpada. U obrazloženju presude, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac pružao apelantu usluge odvoza komunalnog otpada i da mu je za to ispostavljao račune na koje on nije prigovarao, ali da apelant sa njim nije zaključio ugovor u pisanoj formi. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da sa tužiocem nije u obligacionom odnosu jer sa njim nije zaključio ugovor. U vezi sa tim je istakao da je isključivo tužilac, kao javno preduzeće koje je osnovao Grad Bijeljina, ovlašten za odvoženje komunalnog otpada na teritoriji tog grada. Sud je takođe ukazao da je apelant bio dužan da sa tužiocem zaključi ugovor i da mu plaća cijenu odvoza komunalnog otpada, shodno odredbi člana 5. stav 2. Odluke o prikupljanju, odvoženju i deponovanju komunalnog otpada od 1. novembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Sud je istakao da se ne može primijeniti Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/17 od 28. marta 2018. godine, jer je u postupku utvrđeno da je apelantu usluga faktički pružena i da su mu za to ispostavljeni računi, koje nije reklamirao. Stoga je zaključio da se radi o neformalnom ugovoru koji je zaključen konkludentnom radnjom – tužiočevim aktivnim a apelantovim neaktivnim ponašanjem, u smislu člana 38. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da, shodno odredbi člana 67. ZOO, za nastanak ugovora nije nužna pisana forma, osim ako to u zakonu nije izričito propisano. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredbe člana 262. stav 1. ZOO obavezao apelanta da plati dug na ime pružene usluge odvoza komunalnog otpada.
3. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Mal 121317 21 Gž od 11. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je u cijelosti podržao razloge prvostepenog suda, kao potpune, dovoljne i jasne.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 17. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili propise. Ističe da je odredbom člana 16. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da se pružanje i korišćenje komunalne usluge vrši na osnovu zaključenog ugovora. Apelant navodi da su sudovi bili dužni da primijene stav Ustavnog suda Republike Srpske iz odluke broj U-27/17 od 28. marta 2018. godine, te da nisu dali obrazloženje zašto nisu primijenili taj stav.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant, shodno relevantnim odredbama Odluke i ZOO, u obavezi da tužiocu izmiri dugovanje na ime pružene usluge odvoza komunalnog otpada. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. U vezi sa apelantovim pozivanjem na odredbu člana 16. Zakona o komunalnim djelatnostima, Ustavni sud podsjeća na stav da tom odredbom nije propisana obavezna pismena forma ugovora o pružanju komunalnih usluga, ali je propisano da se isporučena komunalna usluga plaća na osnovu računa, koji su prema zakonu vjerodostojna isprava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-251/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je tužilac ispostavljao apelantu račune kojima on nije prigovarao, Ustavni sud smatra da se citirani stav može primijeniti i na ovaj predmet. U vezi sa apelantovim navodima da sudovi nisu primijenili stav iz odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/17 od 28. marta 2018. godine, Ustavni sud primjećuje da su sudovi razmotrili te navode i dali jasno obrazloženje zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Stoga Ustavni sud te apelantove navode smatra prima facie neosnovanim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Konačno, u vezi apelantovog pozivanja na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da ta odredba ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
90/06 od 6. jul 2007. godine, tačka 38, dostupne www.ustavnisud.ba).
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman