Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2281/21 (Ž. D.)
Odluka donesena 08. 05. 2023.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2281/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 05. 2023.
Tekst odluke
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, dana 8. maja 2023. godine, u predmetu broj AP-2281/21, rješavajući zahtjev Žarka Dojčinovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donijela je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Žarka Dojčinovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Dojčinovića (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. juna 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 328636 21 Mož od 1. aprila 2021. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 328636 20 Mo od 14. decembra 2020. godine.
2. Advokatica Dragana Prpoš je podneskom od 28. aprila 2023. godine, bez priložene punomoći za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložio izvršni postupak u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 22 I, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Podneskom od 4. maja 2023. godine dostavljena je tražena punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
Uvodne napomene
3. Sporno pitanje tiče se prava vlasništva na poslovnim prostorima u Banjaluci u Ulici Kralja Petra I Karađorđevića, ranije Trg Krajine bb (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostori). Ustavni sud je o tom pitanju donio više odluka odlučujući o apelacijama učesnika u ovom postupku, ali i drugih učesnika kupoprodaje spornih poslovnih prostora („GOLD EXPORT-IMPORT“ d.o.o. Banjaluka, „Trgovina Borac“ d.d. Travnik, Mihajla Kovačevića, „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka), koji su pred redovnim sudovima i Ustavnim sudom tražili zaštitu svojih prava na spornim poslovnim prostorima. Odlukom broj AP-475/21 Ustavni sud je odbio apelaciju „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 2246519 20 Gž 2 i rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine (postupak protivizvršenja koji je pokrenuo učesnik u postupku Malbašić Company d.o.o. Banjaluka) u odnosu na pravo na imovinu, dok je apelaciju protiv istih rješenja odbacio kao ratione matariae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je utvrdio da apelant u osporenom postupku protivizvršenja ne uživa zaštitu ustavnih prava, niti prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je u postupku protivizvršenja učestvovao kao „treća osoba“. U citiranoj odluci, Ustavni sud je detaljno prezentirao činjenice iz predmeta koji su se vodili pred redovnim sudovima i Ustavnim sudom u vezi sa spornim poslovnim prostorima. Stoga se Ustavni sud u ovoj odluci, radi boljeg razumijevanja složenog činjeničnog stanja, poziva na relevantne činjenice koje su detaljno prezentirane u toj odluci (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-475/21 od 26. maja 2022. godine, tač. 7-34., dostupna na www.ustavnisud.ba).
Osporeni postupak za određivanje mjere obezbjeđenja
4. Apelant je 10. jula 2020. godine, prema uputama izvršnog suda, podnio tužbu protiv Malbašić Company d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da se utvrdi da je postupak protivizvršenja nemoguć, zbog stvarnih i pravnih promjena na predmetu protivizvršenja, odnosno spornim poslovnim prostorima. U okviru tog parničnog postupka, apelant je podnio prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojom bi se odložilo izvršenje rješenja o protivizvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine do okončanja parničnog postupka. Osnovni sud je osporenim rješenjem broj 71 P 328636 20 Mo od 14. decembra 2020. godine odbio prijedlog. Prvostepeni sud je naveo da je za određivanje mjere obezbjeđenja potrebno da se kumulativno ispune dva uslova. U vezi s tim obrazloženo je da predlagač mora učiniti vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, ali i postojanja opasnosti da bi se bez takve mjere obezbjeđenja moglo spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja predlagača. Postojanje opasnosti, kao drugi kumulativni uslov, sud je cijenio na način da li je opasnost subjektivna i da li potiče od protivnika predlagača. Shodno tome, Osnovni sud je obrazložio da su za određivanje mjere obezbjeđenja podobni kondemnatorni tužbeni zahtjevi, dok u pravilu deklaratorni i konstitutivni tužbeni zahtjevi nisu podobni za određivanje mjere obezbjeđenja. U vezi s tim navedeno je da kod deklaratornih tužbenih zahtjeva ne postoji potraživanje koje bi se moglo obezbijediti mjerom obezbjeđenja. Nakon razmatranja spisa predmeta, Osnovni sud je zaključio da se nisu stekli uslovi za donošenje mjere obezbjeđenja.
5. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 P 328636 21 Mož od 1. aprila 2021. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je navedeno da apelant u žalbi tvrdi da je tokom postupka dokazao da je vlasnik i posjednik spornih poslovnih prostora, zbog čega protivizvršenje nije moguće. Međutim, sud je, uzimajući u obzir istorijat konkretnog predmeta te stavove Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Ustavnog suda u pogledu prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima, zaključio da žalbeni prigovori ne mogu uticati na drugačiji ishod postupka. Okružni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor da je u vrijeme kupovine spornih poslovnih prostora spor između „Krajine Borac“ i tuženog okončan u korist „Krajine Borac“. U vezi s tim obrazloženo da je odluke na koje se apelant pozvao preinačio Vrhovni sud, tako da su one izgubile pravno dejstvo.
6. Iz odgovora Okružnog suda proizlazi da je Vrhovni sud rješenjem broj 71 0 P 328636 21 Rev od 17. maja 2022. godine odbacio apelantovu reviziju koju je podnio protiv osporenog rješenja Okružnog suda.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da su osporene odluke neosnovane i bez uporišta u odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Pri tome tvrdi da je dokazao da je vlasnik i posjednik spornih poslovnih prostora. Osporena rješenja su također očigledan primjer kršenja prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, apelant tvrdi da Okružni sud nije obrazložio dokaze i navode apelanta o postojanju drugog uslova za određivanje mjere obezbjeđenja, a posebno nespornu činjenicu da će doći do promjene postojećeg stanja stvari bez određivanja mjere obezbjeđenja, čime će apelantu biti nanesena ogromna materijalna šteta. Apelant je uz apelaciju dostavio dokumentaciju koja se tiče prava na spornim poslovnim prostorima.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da je 15. maja 2023. godine zakazana izvršna radnja predaje u posjed nekretnine apelanta, što je dokaz hitnosti ove mjere. Apelant navodi da je u izvršnom postupku „Krajina Borac“ – u stečaju dužna da preda sporne poslovne prostore tuženom kao „nevlasniku“. Apelant zahtijeva da Ustavni sud postupi identično kao u Odluci o privremenoj mjeri broj AP-1274/08 od 4. septembra 2008. godine. Zatim, apelant navodi da sporne poslovne prostore izdaje u zakup, a da bi provođenjem izvršenja prestali važe svi ugovori o zakupu. U spornim poslovnim prostorima nalazi se restoran koji zapošljava 30 radnika. Naglašava da je vlasnik spornih poslovnih prostora, te da je samim tim očito da će izvršenjem za apelanta nastupiti nenadoknadiva šteta. Pri tome, apelant je posebno ukazao na kršenje prava na nepristranost suda u izvršnom postupku jer je u tom postupku učestvovala sutkinja koja je u direktnom sukobu interesa. U vezi s tim apelant je naveo da su sutkinja i advokat stranke u postupku supružnici. O tome se apelant detaljnije izjasnio, dostavljajući izvode iz matične evidencije, kao dokaz za ove navode. Apelant također detaljno obrazlaže svoju savjesnost prilikom sklapanja ugorova o kupovini spornih poslovnih prostora navodeći da su ugovori sklopljeni u vrijeme važenja odluka koje su bile u korist „Krajina Borac“. Stoga, po mišljenju apelanta, bez obzira na kasnije odluke redovnih sudova i odluku Ustavnog suda, njegova savjesnost je nesporna jer on nije mogao znati da se vodi postupak pred Ustavnim sudom. Pri tome, apelantova savjesnost je dokazana i priloženim izvodima iz knjige uloženih ugovora. U prilogu zahtjeva apelant je dostavio dokumentaciju koja se odnosi na postupke koje se vode pred organima uprave i izvršnim sudom u vezi sa spornim poslovnim prostorima.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
(2) Izuzetno, predsjednik Ustavnog suda može, u nemogućnosti sazivanja sjednice, odrediti privremenu mjeru iz stava (1) ovog člana.
11. Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje provođenje izvršnih radnji u izvršnom postupku do donošenja konačne odluke o apelaciji. Kao argument za donošenje privremene mjere apelant je naveo da su sporni poslovni prostori, koje izdaje u zakup, njegovo vlasništvo, te da bi provođenjem izvršenja za njega nastala nenadoknadiva šteta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ovi navodi, sami po sebi, u nedostatku drugih relevantnih dokaza, ne mogu biti osnov za usvajanje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere, na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda. Kako apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze za donošenje privremene mjere, pozivanje na odluku broj AP- 1274/08 Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić