Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1538/21 („Roche d.o.o. – Roche Ltd.“ Sarajevo)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršenje
  • Isplata duga
  • Cesija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1538/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1538/21, rješavajući apelaciju „Roche d.o.o. – Roche Ltd.“ Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 27. ožujka 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Roche d.o.o. – Roche Ltd.“ Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 121870 20 Rev od 10. veljače 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Roche d.o.o. – Roche Ltd.“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Igor Sjerikov, odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 5. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 121870 20 Rev od 10. veljače 2021. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 121870 18 Pž od 16. prosinca 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 121870 17 Ps od 14. rujna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tuženih „Krajinagroup“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), koji zastupa Goranka Marijanac, odvjetnica iz Banje Luke, i Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je u razdoblju do 6. do 10. siječnja 2023. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i prvotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 24. do 27. siječnja 2023. godine. Drugotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 16. svibnja 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 22. svibnja 2023. godine dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način. Tijek postupka

6. Apelant je 5. veljače 2017. godine podnio tužbu protiv tuženih kojom je tražio da se utvrdi da je ovrha koja se vodi pred Okružnim privrednim sudom u predmetu broj 57 0 Ip 121370 17 Ip nedopuštena na predmetu ovrhe – potraživanju prvotuženog utvrđenom Ugovorom o prijenosu potraživanja broj OPU-2102/2014 od 5. studenog 2014. godine, potom da se ukine Rješenje o ovrsi Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 121370 17 Ip od 17. siječnja 2017. godine, te naloži Okružnom privrednom sudu da obustavi ovršni postupak i ukine sve provedene ovršne radnje. Apelant je u tužbi predložio da sud donese privremenu mjeru osiguranja radi odlaganja ovrhe bez prethodnog obavještavanja protivnika osiguranja, te da donese rješenje o sudskoj mjeri osiguranja kojim će se ovrha odložiti do pravomoćnog okončanja parničnog postupka.

7. Prvotuženi i drugotuženi su odgovore na tužbu dostavili 10. i 15. ožujka 2017. godine, a apelant je podneskom od 15. ožujka 2017. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na tužbu. Podneskom od 13. travnja 2017. godine prvotuženi se izjasnio na apelantove navode, a apelant se 30. svibnja 2017. godine izjasnio na navode prvotuženog.

8. Okružni privredni sud je 2. listopada 2017. godine održao ročište povodom apelantovog prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja s privremenom mjerom. Na ročištu je apelant izjavio da povlači prijedlog, sa čime su se suglasili punomoćnici tuženih, te je sud donio rješenje kojim se prijedlog smatra povučenim.

Osporene odluke

9. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 121870 17 Ps od 14. rujna 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Okružni privredni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je dužnik „Krajinalijek“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: dužnik) imao dugove prema bankama, te da su dužnik i prednik prvotuženog („Krajinadental“ d.o.o. Banja Luka) zaključili ugovor o pristupanju dugu od 20. listopada 2014. godine. Tim ugovorom se prednik prvotuženog obvezao da će izmiriti obveze dužnika prema bankama u ukupnom iznosu od 8.618.452,99 KM. S druge strane, dužnik se obvezao da će svoje potraživanje prema drugotuženom iz sudskog postupka koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom u predmetu broj 57 0 Ps 106985 13 Ps prenijeti na prednika prvotuženog. Prema nalazu i mišljenju vještaka, prvotuženi je na račun banaka uplaćivao određene novčane iznose. Dalje je navedeno da je ugovorom o prijenosu potraživanja od 5. studenog 2014. godine dužnik ustupio predniku prvotuženog potraživanje koje je imao prema drugotuženom u iznosu od 4.249.245,00 KM. Pravomoćnom Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 106985 13 Ps od 10. svibnja 2016. godine drugotuženi je obvezan dužniku isplatiti iznos od 2.261.756,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Nakon toga su, kako je utvrđeno, dužnik i prvotuženi zaključili ugovor o ustupanju potraživanja od 1. prosinca 2016. godine koji se odnosio na potraživanje u iznosu od 2.261.756,76 KM, ali je taj ugovor sporazumno raskinut 13. prosinca 2016. godine. Okružni privredni sud je zatim naveo da je na temelju ugovora od 5. studenog 2014. godine i pravomoćne presude Okružnog privrednog suda od 10. svibnja 2016. godine prvotuženi podnio prijedlog za ovrhu protiv drugotuženog te da je Okružni privredni sud donio Rješenje o ovrsi broj 57 0 Ip 121370 17 Ip od 17. siječnja 2017. godine. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 20. veljače 2017. godine apelant je kao treća osoba upućen na parnicu radi dokazivanja da mu pripada pravo na predmetu ovrhe i da je ovrha na tom predmetu nedopuštena. Nakon donošenja rješenja, 24. veljače 2017. godine banka je izvršila prijenos sredstava na račun prvotuženog, te je ovršni postupak okončan, što je potvrđeno zaključkom Okružnog privrednog suda od 12. siječnja 2018. godine.

10. Okružni privredni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelant i dužnik zaključili notarski obrađen ugovor o priznanju duga od 5. siječnja 2015. godine kojim je dužnik priznao dug u iznosu od 7.050.448,89 KM. Na temelju navedenog ugovora apelant je podnio prijedlog za ovrhu, te je Rješenjem o ovrsi Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 114913 15 Ip od 24. rujna 2015. godine određena ovrha radi naplate duga. Međutim, ovrha nije provedena na nekretninama dužnika koje su određene kao predmet ovrhe. Također, Okružni privredni sud je naveo da ovrha nije provedena niti na promijenjenom predmetu ovrhe, odnosno na novčanom potraživanju koje je dužnik imao od drugotuženog, jer je prvotuženi ranije pokrenuo ovršni postupak koji je već bio okončan. Nad imovinom dužnika je otvoren stečajni postupak 27. rujna 2017. godine u kojem je apelant prijavio svoja potraživanja prema dužniku u iznosu od 9.733.814,42 KM.

11. Polazeći od navedenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je naveo da su neutemeljene apelantove tvrdnje da je ugovor o prijenosu potraživanja od 5. studenog 2014. godine stavljen izvan snage. U svezi s tim, navedeno je da je apelant te tvrdnje temeljio na navodima iz odgovora na tužbu u predmetu broj 57 0 Ps 115727 15 Ps, u kojima su prvotuženi i dužnik naveli da je taj ugovor stavljen izvan snage. Međutim, Okružni privredni sud je zaključio da odgovor na tužbu nije javna isprava, odnosno da se navodima iz odgovora na tužbu ne mogu osporavati činjenice utvrđene u javnoj ispravi, odnosno u konkretnom slučaju ugovoru o ustupanju potraživanja. Pri tome, Okružni privredni sud je ukazao da se dužnik izjasnio da je potraživanje prenio na prvotuženog kao tražitelja ovrhe. Također, Okružni privredni sud je naveo da je ugovor o ustupanju potraživanja od 1. prosinca 2016. godine potpuno irelevantan jer je sporazumno raskinut 13. prosinca 2016. godine, o čemu je dostavljen dokaz, tj. sporazum o raskidu ugovora o ustupanju potraživanja. Osim navedenog, Okružni privredni sud je naveo da je prvotuženi dokazao da se ne radi o fiktivnom ustupanju potraživanja, nego se radi o stvarnim teretnim ugovorima koje je prvotuženi izvedenim dokazima, a posebno nalazom i mišljenjem vještaka Z. B. učinio nespornim.

12. Odlučujući o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, Okružni privredni sud je naveo da nije mogao udovoljiti apelantovoj tužbi zbog činjenice da je ugovor od 5. studenog 2014. godine realiziran, odnosno da nije raskinut kako je to apelant tvrdio. Također je navedeno da je pravomoćno okončan ovršni postupak između prvotuženog i drugotuženog, te da sud, u skladu s odredbom članka 30. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), ne može ispitivati zakonitost odluka ovršnog suda. Imajući to u vidu, Okružni privredni sud je, pozivajući se na odredbe čl. od 280. do 283. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisana zaštita povjeritelja i pobijanje pravnih radnji dužnika, odbio apelantov tužbeni zahtjev.

13. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 121870 18 Pž od 16. prosinca 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Viši privredni sud je naveo da je apelantovu žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio iz drugih razloga, a ne iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud. U tom pogledu, Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi iz članka 280. ZOO-a, odnosno o tužbi koja bi bila usmjerena na zaštitu povjeritelja. Naime, radi se o tužbi za utvrđenje nedopustivosti ovrhe koja predstavlja specifično pravno sredstvo o kojem odlučuje parnični sud u situaciji kada treća osoba smatra da polaže određeno pravo na predmetu ovrhe. Prema tome, ocijenjeno je da je za odluku o utemeljenosti apelantovog zahtjeva bilo potrebno odgovoriti na pitanje može li novčano potraživanje apelantovog dužnika uopće biti predmet izlučenja. Dakle, bilo je potrebno dokazati da su prava apelanta kao treće osobe u ovršnom postupku stvarnopravnog, a samo iznimno i obligacijskopravnog karaktera na određenoj stvari (npr. kada je treća osoba povjeritelj na temelju ugovora o ostavi, posluzi, uskladištenju, leasingu sl.), što apelant nije dokazao. S obzirom na to, Viši privredni sud je zaključio da sporni novčani iznos nije mogao biti predmet izlučenja iz ovrhe. Osim navedenog, Viši privredni sud je naveo da više ne postoji novčano potraživanje dužnika prema drugotuženom jer je preneseno na prvotuženog, tako da predmet izlučenja više i ne postoji.

14. Viši privredni sud je naveo i da je, s obzirom na to da je apelant tijekom postupka navodio činjenice i izvodio dokaze da je dužnik pravnim poslovima na različite načine umanjivao svoju imovinu s ciljem da izbjegne obvezu prema apelantu, apelant mogao podnijeti sasvim drugu vrstu tužbe čiji bi cilj bio oduzimanje pravnog djelovanja takvim pravnim poslovima. Također, Viši privredni sud je naveo da na zakonitost presude nije utjecao ni pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je jedan od razloga odbijanja tužbenog zahtjeva činjenica da je ovršni postupak okončan naplatom potraživanja. Naposljetku, Viši privredni sud je naveo da nije bilo potrebe da se izjašnjava o drugim apelantovim navodima, koji, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, nemaju značaja za odluku niti mogu dovesti do drugačije odluke. Između ostalog, istaknuto je da se to odnosi na apelantove navode na koji način i jesu li uopće izvršeni ugovori o preuzimanju duga, je li ugovor o cesiji na temelju kojeg je na prvotuženog preneseno potraživanje bio fiktivan ili ne, je li raskinut ili stavljen izvan snage drugim ugovorom o cesiji zaključenim 2016. godine, koji su motivi inicirali zaključenje tih ugovora i uopće koja je svrha zaključenja tih ugovora, radi li se o povezanim pravnim osobama, ima li u takvim radnjama, kojima se nanosi šteta žalitelju zbog nemogućnosti da ostvari svoje potraživanje, elemenata određenog kaznenog djela i sl.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 121870 17 Ps od 14. rujna 2018. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz članka 52. ZOP-a za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva. U tom pogledu, Vrhovni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je dužnik na zakonom propisani način svoje potraživanje prema drugotuženom prenio na prvotuženog. Taj ugovor je, kako je navedeno, zaključen prije nego što je apelant s dužnikom zaključio sporni ugovor od 5. siječnja 2015. godine, a time i prije donošenja rješenja o ovrsi na temelju tog ugovora (od 24. rujna 2015. godine). U skladu s tim, Vrhovni sud je ocijenio da su bez značaja apelantove tvrdnje da je ugovor od 5. studenog 2014. godine raskinut, te tvrdnje da je između dužnika i prvotuženog zaključen novi ugovor od 1. prosinca 2016. godine jer se u ta dva ugovora ne radi o istim novčanim iznosima koji su predmet ustupanja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da u ugovoru od 1. prosinca 2016. godine nije utvrđeno da je ugovor od 5. studenog 2014. godine raskinut, niti se takav zaključak može izvesti iz bilo koje druge radnje. Polazeći od navedenog, Vrhovni sud je naveo da se apelantov tužbeni zahtjev svodi na novčano potraživanje prvotuženog u odnosu na drugotuženog, koje može biti predmet ovrhe, ali ne i predmet izlučenja. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da ovrha na tako određenom predmetu ovrhe nije nedopuštena. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da ni ukazivanje u reviziji da su dužnik, prvotuženi i njegov prednik povezane pravne osobe ne doprinosi drugačijem ishodu spora, te da ni ostali navodi revizije nisu od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane presude.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

17. Apelant tvrdi da je ugovor od 5. studenog 2014. godine stavljen izvan pravne snage. U svezi s tim, apelant tvrdi da su dužnik i prvotuženi u odgovoru na tužbu u predmetu broj 57 0 Ps 115727 15 Ps naveli da je taj ugovor stavljen izvan snage, te da je između tih stranaka zaključen novi ugovor od 1. prosinca 2016. godine koji je navodno raskinut sumnjivim sporazumom od 13. prosinca 2016. godine. Također, apelant ističe da je postojala očigledna povezanost pravnih osoba drugotuženog i prvotuženog, te da su svi ugovori koji su zaključeni između dužnika i prvotuženog zaključeni s isključivim ciljem da apelant kao najveći stečajni povjeritelj ne naplati svoja potraživanja. Apelant dalje ukazuje da je na temelju ugovora od 5. siječnja 2015. godine prema apelantu izvršena cesija potraživanja prema drugotuženom jer se dužnik obvezao iznaći i druge načine izmirenja duga prema apelantu „kao što je cesija dospjelih potraživanja od Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske“. U tom kontekstu, apelant smatra da su sudovi proizvoljno tumačili odredbu članka 51. stavak

1. ZOP-a jer prema toj odredbi ne postoji prepreka da se ovrha odnosi na sve predmete ovrhe, zbog čega je stav redovnih sudova prema kojem novčano potraživanje ne može biti predmet izlučenja proizvoljan. Osim navedenog, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud veliki dio argumenata navedenih u reviziji nije spomenuo u svojoj presudi a kamoli obrazložio ocjenu dokaza, niti je obrazložio razloge nepovjerenja u te dokaze, što u ukupnosti konstituira jedan vid povrede apelantovog prava na pravično suđenje, pravo na obrazloženu odluku. Naposljetku, apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je prošlo više od sedam mjeseci od podnošenja prijedloga za donošenje mjere osiguranja do kada je sud zakazao ročište. Apelant smatra da je takvo postupanje onemogućilo bilo kakve izglede za uspjeh prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja, zbog čega je bio prinuđen na ročištu povući prijedlog.b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj odluci navedeni jasni i argumentirani razlozi zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Osim toga, Vrhovni sud smatra da apelant osim uopćenog osporavanja revizijske odluke i iznošenja vlastitog viđenja u pogledu tumačenja ugovora na temelju kojih je utemeljen materijalnopravni odnos stranaka u ovom sporu nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava i odredaba Europske konvencije, na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojem je donesena osporena odluka, što samo po sebi ne predstavlja povredu njegovih prava.

19. Viši privredni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke prvostupanjskog suda pa time nisu povrijeđena ni apelantova prava zagarantirana zakonom, Ustavom i Europskom konvencijom.

20. Okružni privredni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima iz prvostupanjske presude.

21. Prvotuženi smatra da je izvedenim dokazima nesporno dokazano da je postojao dug dužnika prema bankama te da je prvotuženi izmirio navedeni dug u novčanim iznosima, kako je utvrđeno nalazom vještaka, tako da su apelantovi navodi neutemeljeni.

22. Apelant je u opširnom izjašnjenju na odgovore u biti ponovio apelacijske navode te je naveo da redovni sudovi i prvotuženi u odgovorima nisu „ozbiljno“ osporili njegove navode o povredi ljudskih prava na koje je ukazao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 231

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 253. Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Član 273. stav (1) točka 4)

Radi obezbjeđenja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći sljedeće mjere obezbjeđenja:

4) odlaganje postupka izvršenja po prijedlogu trećih lica, pod uslovima predviđenim zakonom kojim se uređuje izvršni postupak;

Član 277

Osim u slučajevima određenim ovim zakonom, mjera obezbjeđenja ne može se odrediti ako protivnik obezbjeđenja nije imao mogućnosti da se o prijedlogu za njeno određivanje izjasni.

Prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja sud zajedno sa prilozima dostavlja protivniku obezbjeđenja uz obavijest da protivnik obezbjeđenja može podnijeti pismeni odgovor na prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u roku od osam dana.

Član 278. stav (1)

Na prijedlog predlagača obezbjeđenja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere obezbjeđenja, sud može odrediti privremenu mjeru obezbjeđenja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika obezbjeđenja ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja.

24. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

VI - PRIGOVOR TREĆEG LICA

Pretpostavke za prigovor

Član 51. st. (1) i (2) (1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem. (2) Prigovor se može podnijeti do dovršetka izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava sprovedba izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Odluke suda po prigovoru trećeg lica

Član 52. (1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici. (2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.

Upućivanje na parnicu

Član 53. st. (1) i (2) (1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja. (2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja. (3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja, parnični sud će odrediti i vrijeme na koje se ono odlaže te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.

VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]a)U odnosu na osporenu odluku

29. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo te da mu je prekršeno pravo na obrazloženu presudu.

30. U svezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti pri utvrđivanju činjenica iprimjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).

31. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudskoodlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

32. Dovodeći navedeno u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio kada je prihvatio zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud smatra da su u kontekstu primjene čl. 51. i 52. ZOP-a u odlukama redovnih sudova razmotrena sva ključna pitanja koja se tiču dopuštenosti provođenja ovrhe na predmetu ovrhe, odnosno potraživanju dužnika. Prema tome, Ustavni sud zapaža da apelant navodima koje ponavlja i u apelaciji, a to je da je sporni ugovor od 5. studenog 2014. godine stavljen izvan pravne snage te da je apelantu na temelju ugovora od 5. siječnja 2015. godine izvršena cesija spornog potraživanja, u biti, osporava kvalitetu zaključaka redovnih sudova. Međutim, te navode su Viši privredni sud i Vrhovni sud detaljno razmotrili i jasno objasnili zbog čega ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, odnosno zbog čega nisu relevantni u konkretnom slučaju. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da su za primjenu čl. 51. i 52. ZOP-a dana odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljni i relevantni razlozi kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. Uslijed toga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neutemeljene apelantove tvrdnje da su takva utvrđenja sudova proizvoljna i da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.b)U odnosu na duljinu trajanja postupka

34. U svezi s navodima o neopravdano dugom trajanju postupka, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, predstavka broj 53176/99, točka 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

35. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava duljinu trajanja dijela parničnog postupka povodom njegovog prijedloga za donošenje sudske mjere osiguranja s privremenom mjerom. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u tom dijelu postupka pokušavao zaštititi svoja prava koja je smatrao da mu pripadaju zahtijevajući odlaganje provedbe ovršnog postupka i da je taj postupak bio od značaja za apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP -1927/21 od 11. svibnja 2022. godine, točka 49.). U svezi s postupanjem Okružnog privrednog suda, Ustavni sud zapaža da je tom sudu, nakon što je primio odgovor na tužbu, trebalo više od šest mjeseci da održi ročište za razmatranje apelantovog prijedloga. Međutim, Ustavni sud također zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant tužbu i zahtjev za donošenje sudske mjere osiguranja s privremenom mjerom podnio 20. veljače 2017. godine, a da je ovršni postupak bio proveden 24. veljače 2017. godine, odnosno nakon nekoliko dana. Prema tome, dovodeći navedene okolnosti u svezu s odredbama ZPP-a kojima je propisan postupak za određivanje sudske mjere osiguranja, Ustavni sud smatra da su postojale objektivne okolnosti zbog kojih o apelantovom prijedlogu u tako kratkom roku nije moglo biti odlučeno pa postupanje Okružnog privrednog suda nije moglo biti od utjecaja na naknadnu mogućnost određivanja te mjere. Stoga, sagledavajući taj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je duljina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

2. Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, apelant ne navodi niti iz osporenih presuda proizlazi da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju tog prava.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva dali jasne i logične razloge za primjenu čl. 51. i 52. ZOP-a, pri čemu nema elemenata da su povrijedili pravo na obrazloženu odluku. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na suđenje u razumnom roku kada su postojale objektivne okolnosti zbog kojih o apelantovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja u kratkom roku nije moglo biti odlučeno, pa nema elemenata koji ukazuju da je Okružni privredni sud bezrazložno odugovlačio postupak na apelantovu štetu.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-1538/21 („Roche d.o.o. – Roche Ltd.“ Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio