Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1942/21 (Z. D.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 1
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1942/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1942/21, rješavajući apelaciju Zdravka Dugandžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. rujna 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zdravka Dugandžića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 140848 17 Gž od 9. rujna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zdravko Dugandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Zdenko Milas & Robert Bajto iz Ljubuškog, podnio je 1. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 140848 20 Rev od 11. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 140848 17 Gž od 9. rujna 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4020/20 od 27. studenog 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 9. rujna 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. ožujka 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužene „Unicredit bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) i umješača u postupku na strani tužene „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 8. rujna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i umješač su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 19. rujna do 3. listopada 2021. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila dogovor na apelaciju.
5. Odgovori sudionika u postupku dostavljeni su apelantovim punomoćnicima 30. siječnja 2023. godine radi izjašnjenja. Apelantovi punomoćnici nisu dostavili izjašnjenje u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 140848 13 P od 29. kolovoza 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena da mu na ime naknade štete isplati iznos od 13.043,33 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Apelant je obvezan da tuženoj i umješaču nadoknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je izvedenim dokazima nesporno utvrđeno da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P 159/03 od 8. siječnja 2004. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 8. lipnja 2004. godine) obvezan umješač da apelantu na ime izgubljene zarade „za mjesece prosinac 1989. i siječanj 1990. godine“ isplati određene novčane iznose. Također, utvrđeno je da je apelant pokrenuo ovršni postupak protiv ovršenika radi naplate svojih potraživanja po osnovi pravomoćne presude od 8. siječnja 2004. godine. Ovršni postupak je okončan time što je tužena obavijestila apelanta i nadležni sud da je izvršila svoju obvezu po navedenom rješenju o ovrsi tako što je na apelantov račun isplatila iznose na ime dosuđene naknade i zakonskih zateznih kamata, te je na taj način rješenje o ovrsi u potpunosti provedeno.
8. Općinski sud je istaknuo da je tijekom postupka među parničnim strankama bilo sporno je li tužena prilikom provedbe rješenja o ovrsi postupala na zakonit način pri obračunu zakonskih zateznih kamata. Općinski sud je zauzeo stav da je tužena prilikom obračuna i isplate zakonskih zateznih kamata bila dužna postupati u skladu s odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (u daljnjem tekstu: Zakon o visini kamate) i njegovim izmjenama. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 1., 3. i 4. Zakona o visini kamate, te zaključio da je navedenim odredbama jasno propisano za koje je postupke određena primjena navedenog Zakona. Općinski sud je istaknuo da je ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrđeno da se apelantova potraživanja odnose „na razdoblje prosinac 1989. godina i siječanj 1990. godina“, te da postupak nije bio pravomoćno okončan. Općinski sud je također naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je tužena, prilikom provedbe rješenja o ovrsi od 4. listopada 2004. godine, pravilno obračunala i isplatila iznose na ime zakonske zatezne kamate, sukladno odredbama Zakona o visini kamate. U svezi s tim, Općinski sud je zaključio da je tužena u ovršnom postupku u cijelosti postupila u skladu sa svojom obvezom propisanom Zakonom o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) Stoga, Općinski sud je zaključio da, u smislu odredaba članka 175. ZOP-a, ne postoji odgovornost tužene za štetu apelantu, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 140848 17 Gž od 9. rujna 2020. godine apelantova žalba je djelomično uvažena, te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je odbijen umješačev zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je uobrazloženju presude ukazao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknadu štete u smislu odredaba članka 175. ZOP-a. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, odbio apelantov tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog nalaza proizlazi da su zakonske zatezne kamate obračunate po tada važećem Zakonu o visini kamate, prema kojem je tužena , provodeći rješenje o izvršenju, bila dužna postupiti. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 1., 3. i 4. Zakona o visini kamate, te da je sporno potraživanje nastalo u razdobljunavedenom u članku 1. Zakona o visini kamate, zbog čega je taj Zakon primjenjiv u konkretnom slučaju. Također, Kantonalni sud je istaknuo da Odlukom Ustavnog suda broj U-50/01, na koju se apelant pozvao, nije utvrđeno da su navedene odredbe Zakona o visini kamate neustavne. Kantonalni sud smatra da u postupanju tužene koja je primjenom važećih propisa obračunala zatezne kamate metodom prostog kamatnog računa po stopi od 12 %, i to za cijelo razdoblje određeno rješenjem o ovrsi, nije bilo protupravnosti. U svezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odluke Ustavnog suda br. U-6/19 od 4. listopada 2019. godine i AP-6160/18 od 4. lipnja 2020. godine. Kantonalni sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da apelant nije dokazao da tužena nije postupila u skladu sa svojom zakonskom obvezom propisanom odredbama ZOP-a, te da mu je postupanjem tužene prouzrokovana šteta.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 140848 20 Rev od 11. ožujka 2021. godine odbačena jeapelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude primjenom članka 247. stavak 4. u svezi sa člankom 237. st. 2., 3., 4. i 5. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant ponavlja da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužena pravilno primijenila odredbe Zakona o visini kamate i da je to relevantan propis čijom primjenom treba riješiti sporni odnos između parničnih stranaka. Apelant smatra da su odredbe Zakona o visini kamate na kojima su utemeljene osporene presude u cijelosti protivne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije „iz istih razloga kao i članak
37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je proglašen neustavnim Odlukom Ustavnog suda u predmetu broj U-50/01“. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP-1311/06, AP-2312/06, AP-986/07 i AP-407/08 te je istaknuo da je navedene odluke predočio i redovnim sudovima. Također navodi da su odredbama Zakona o visini kamate retroaktivno mijenjani raniji zakonski propisi o zateznim kamatama.
b) Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji. Predložili su da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
13. Umješač je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U-6/19 od 4. listopada 2019. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05, 48/11 i 1/20 – odluka USBiH).
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05 i 48/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1. Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i dugovanja nastalih temeljem naknade štete iz temelja obveznih osiguranja u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/01). Članak 4. Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu obavljeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.
15. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12 i 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 175.
Odgovornost banaka za štetu
Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu uzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o naknadi štete.
VI. Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pravavezana za krivične postupke.
19. U svezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak
II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
20. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja i zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-96/20 od 5. listopada 2021. godine, AP-4909/19 od 9. lipnja 2021. godine, AP-2450/19 od 22. prosinca 2020. godine i AP-6160/18 od 4. lipnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenim predmetima odbio kao neutemeljene apelacije koje su se odnosile na naknadu štete zbog načina i stope po kojoj je banka obračunala zatezne kamate za potraživanje koje je nastalo u relevantnom razdoblju. Između ostalog, Ustavni sud je istaknuo da se ne može govoriti o retroaktivnoj primjeni Zakona o visini kamate koji je stupio na snagu 2004. godine zato što potraživanje potječe iz ranijeg razdoblja (vidi, npr. AP-6160/18, toč. 44. i 45.).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je apelantovo potraživanje, koje je bilo predmet ovršnog postupka, nastalo u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine u smislu odredbe članka 1. Zakona o visini kamate, te da se prilikom obračuna zatezne kamate na to potraživanje primjenjuje navedeni zakon. Stoga je Kantonalni sud zaključio da tužena, primjenjujući važeći Zakon o visini kamate i obračunavajući zatezne kamate primjenom prostog kamatnog računa po stopi od 12 % za razdoblje određeno rješenjem o izvršenju, nije postupala protupravno.
22. Ustavni sud također zapaža da su apelanti u navedenim predmetima, kao i apelant u konkretnom slučaju, tvrdili da su redovni sudovi primijenili odredbe zakona koje su proglašene neustavnim, uz pozivanje na praksu Ustavnog suda, kako je to već navedeno. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u tim predmetima, između ostalog, istaknuto da je u Odluci Ustavnog suda broj U-
50/01 od 30. siječnja 2004. godine utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je u toj odluci, između ostalog, istaknuo da u tim slučajevima nije primijenjena odredba članka 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine, koji je propisivao da se na iznos naknade štete (glavnica) koja je određena izvršnim ispravama ne obračunavaju kamate za cijelo razdoblje rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. Stoga se, kako je naveo Ustavni sud, izreka i obrazloženje iz Odluke broj U-50/01 ne mogu dovesti u svezu s navodima apelanata u tim predmetima. Ustavni sud se u navedenim predmetima osvrnuo i na Odluku broj AP-
1311/06 na koju se i apelant poziva u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud je u navedenim odlukama ukazao da su redovni sudovi utvrdili da su zatezne kamate obračunate i za ratno razdoblje u opsegu koji je određen izvršnom ispravom, primjenom odredbe članka 4. Zakona o visini kamate koja nije proglašena neustavnom. Stoga se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u svezu s odlukama Ustavnog suda u navedenim predmetima na koje se apelant u apelaciji neutemeljeno pozvao.
23. Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedenih odluka mogu u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja te dao jasne i relevantne razloge za svoja činjenična i pravna utvrđenja, za koja se ne može reći da su proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je tijekom postupka prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na apelantovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
24. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije neutemeljeni. Ostali prigovori
25. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi prava imovinu u biti temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
26. U svezi s navodima da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije, ali da iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant kršenje ovog prava dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U skladu s praksom Europskog suda, pod pravom na učinkovit pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutarnjem pravnom poretku kojim se učinkovito mogu štititi prava i slobode garantirane Europskom konvencijom. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove (podnošenje žalbe i revizije). Činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku okončanom osporenom presudom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije neutemeljeni.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je Kantonalni sud dao jasno i precizno obrazloženje za zaključak da u radnjama tužene nema elemenata protupravnosti, pa ipso facto ni odštetne odgovornosti na njezinoj strani, te u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
28. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije s obzirom na to da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove o kojima su odlučili redovni sudovi, a okolnost da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova.
29. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman