Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2007/21 (J. A.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2007/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2007/21, rješavajući apelaciju Jake Andabaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jake Andabaka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 031556 18 Rev od 18. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jako Andabak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 7. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 031556 18 Rev od 18. marta 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 031556 15 Gž od 18. septembra 2018. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 031556 14 P od 18. juna 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 031556 14 P od 18. juna 2015. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik podrumskog poslovnog prostora, precizno opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), pa je „Li-Grad“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) obavezan da spornu nekretninu preda apelantu u posjed u prvobitnom stanju (stav I). Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže prvotuženog da mu isplati novčanu naknadu na ime nezakonitog korištenja sporne nekretnine (stav II). Takođe je odbijen i protivtužbeni zahtjev kojim je prvotuženi tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o kupovini poslovnog prostora od 18. juna 1997. godine (stav III). Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je apelant sa „Livno-stan“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zaključio ugovor o kupovini sporne nekretnine 18. juna 1997. godine, da je apelant drugotuženom isplatio kupoprodajnu cijenu i da ga je drugotuženi uveo u posjed te nekretnine. Međutim, apelant nije upisao pravo vlasništva u zemljišne knjige jer zgrada u kojoj se sporna nekretnina nalazi nije bila etažirana. Sud je takođe utvrdio da je apelant dao spornu nekretninu na korištenje „Bosna sunce osiguranju“ d.d. poslovnica Livno (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Trećetuženi je, kao nevlasnik, spornu nekretninu naknadno dao prvotuženom kao naknadu za izvedene građevinske radove. Sud je takođe utvrdio da je prvotuženi pokrenuo parnični postupak protiv drugo i trećetuženog i da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 9. novembra 2011. godine utvrđeno da je prvotuženi isključivi i jedini vlasnik sporne nekretnine. Tom presudom je takođe naloženo drugotuženom da prvotuženom izda tabularnu izjavu, pa je prvotuženi na osnovu te presude upisao pravo vlasništva na spornoj nekretnini u zemljišne knjige i nalazi se u njenom posjedu. Sud je dalje ukazao da je odredbom člana 36. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora od 18. juna 1997. godine, propisano da se pravo vlasništva od nevlasnika može steći isključivo na pokretnim stvarima. Stoga je usvojio apelantov tužbeni zahtjev iz stava I izreke presude. S obzirom na to da je dao spornu nekretninu na korišćenje trećetuženom, sud je zaključio da apelant nema pravo na naknadu po tom osnovu. Konačno, sud je istakao da je sporni kupoprodajni ugovor punovažan iako nije ovjeren u sudu, jer je izvršen u cijelosti u smislu odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 031556 15 Gž od 18. septembra 2018. godine djelimično je uvažena žalba tuženih i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev iz stava I izreke prvostepene presude. Apelantova žalba je odbijena. Kantonalni sud je obrazložio da se, shodno odredbi člana 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u javne knjige. Takođe je ukazao da vlasnik koji traži povrat stvari u posjed (rei vindicatio), shodno odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, mora dokazati svoje pravo vlasništva i faktički posjed tuženih. S obzirom na to da apelant nije uknjižio pravo vlasništva na spornoj nekretnini na osnovu ugovora od 18. juna 1997. godine, sud je zaključio da nije postao vlasnik, već je samo stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Sud je dalje ukazao da se potrebna forma ugovora mogla konvalidirati samo za ugovore koji su zaključeni do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti iz 1994. godine, shodno odredbi člana 46. tog zakona. Slijedom navedenog, kao i činjenice da je pravosnažnom presudom to utvrđeno, sud je zaključio da je vlasnik sporne nekretnine prvotuženi.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 031556 18 Rev od 18. marta 2021. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je podržao zaključak drugostepenog suda da ugovor od 18. juna 1997. godine ne proizvodi pravno dejstvo. Stoga je zaključio da apelant nije stekao ni pravni osnov za sticanje prava vlasništva, niti vlasništvo na spornoj nekretnini. Pri tome je istakao da je apelant, i da je zaključio pravno valjan kupoprodajni ugovor, postupao nesavjesno jer je bio neaktivan i nije upisao svoje pravo u zemljišne knjige. Stoga je sud zaključio da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti pravila o višestrukoj prodaji stvari i načelo povjerenja u zemljišne knjige, na način da se odluči u korist savjesnog sticaoca. U vezi sa tim je istakao da je u situaciji kada je pravosnažnom presudom utvrđeno da je vlasnik sporne nekretnine prvotuženi, apelant, kako bi zaštitio svoju jaču pravnu osnovu, bio dužan da dokaže da je prvotuženi postupao nesavjesno, što nije učinio.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant navodi da nije uknjižio pravo vlasništva jer zgrada u kojoj se nalazi sporna nekretnina nije bila etažirana, ali je ugovor od 18. juna 1997. godine bio položen u zbirku položenih ugovora Općinskog suda. Takođe navodi da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je prvotuženom bilo poznato da je apelant kupio od drugotuženog spornu nekretninu. Navodi i da je prvotuženi stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini bez bilo kakvog pravnog osnova i da apelant nije bio upoznat sa postupkom koji je prvotuženi s tim ciljem vodio. Apelant navodi i da su redovni sudovi primijenili „dva pravna aršina sticanja prava vlasništva“. U vezi sa tim ističe da u momentu podnošenja tužbe u ovom postupku u zemljišnim knjigama nije bila „provedena“ presuda Općinskog suda od 9. novembra 2011. godine, odnosno prvotuženi nije bio uknjižen kao vlasnik sporne nekretnine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant, shodno relevantnim propisima Zakona o vlasničko pravnim odnosima i Zakona o prometu nekretnina, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao da je vlasnik sporne nekretnine. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori, da je ugovor od 18. juna 1997. godine bio položen u zbirku položenih ugovora i da u momentu podnošenja tužbe u ovom postupku prvotuženi nije bio uknjižen kao vlasnik sporne nekretnine, u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2007/21 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio