Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/21 (M. S. i drugi)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2681/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2681/21, rješavajući apelaciju Maria Sulića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–

Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mario Sulić, Mirjana Luburić i Miro Sulić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 128046 19 Gž 2 od 26. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Sulić, Mirjana Luburić i Miro Sulić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čitluka i Ljubuškog, koje zastupa Jerko Ćilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 128046 20 Rev od 23. aprila 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 128046 19 Gž 2 od 26. februara 2020. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 128046 18 P2 od 21. juna 2019. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3878/20 od 27. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 128046 20 Rev od 23. aprila 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Ivan Sulić i Ljiljana Sulić su zaključili brak 1997. godine. Ivan Sulić je 18. juna 2003. godine sa GP „Graditelj“ d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključio ugovor o kupoprodaji stana, ali taj ugovor nije bio podoban za uknjižbu jer potpisi ugovarača nisu bili ovjereni. Nakon toga Ivan Sulić je 2004. godine sačinio pismenu oporuku kojom je, između ostalog, taj stan (na kojem nije uknjiženo vlasništvo jer je kupoprodajni ugovor bio neprovodiv) ostavio svojoj kćerki, apelantici Mirjani Luburić. Međutim, iste stranke koje su zaključile navedeni neprovodivi ugovor iz 2003. godine – Ivan Sulić i tuženi, pred notarom su 26. marta 2010. godine saglasno izjavile da je 18. juna 2003. godine zaključen navedeni kupoprodajni ugovor. Ivan Sulić i tuženi su tada ponovo potpisali kupoprodajni ugovor koji je za razliku od ugovora iz 2003. godine, zaključen na zakonom propisani način. Nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, pred istim notarom je zaključen i darovni ugovor između Ivana Sulića i njegove supruge Ljiljane Sulić. Tim ugovorom je Ivan Sulić poklonio Ljiljani Sulić svoj dio stana odnosno ½, budući da se radilo o njihovoj bračnoj stečevini koja je bila uknjižena samo na Ivana Sulića. Ivan Sulić je umro 19. maja 2010. godine. Nakon toga, u ostavinskom postupku se pojavila dilema u vezi sa tim stanom i sa štednom knjižicom koja je glasila na ime Ivana Sulića te su apelanti i Ljiljana Sulić upućeni na parnicu. U vezi s tim apelanti su podnijeli tužbu protiv tuženog i Ljiljane Sulić. Ljiljana Sulić je protiv apelanata podnijela protivtužbu.

4. Općinski sud u Mostaru je donio presudu broj 58 0 P 128046 18 P od 28. februara 2019. godine koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 28. novembra 2018. godine i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.

5. Općinski sud je presudom broj 58 0 P 128046 18 P2 od 21. juna 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 128046 19 Gž 2 od 26. februara 2020. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji stana koji je zaključen 26. marta 2010. godine između tuženog i Ivana Sulića kao i ugovor o darovanju tog stana zaključen između Ljiljane Sulić i Ivana Sulića kod notara. Odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da sporni stan ulazi u ostavinsku masu Ivana Sulića, da se utvrdi da su apelanti stvarni vlasnici tog stana te da se prvoapelant i drugoapelantica uknjiže kao njegovi vlasnici.

6. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev Ljiljane Sulić i utvrđeno da je ona vlasnica ½ novčanog iznosa na štednoj knjižici koja se vodi na ime Ivana Sulića. Na osnovu provedenih dokaza, redovni sudovi su utvrdili da su neosnovane tvrdnje apelanata da Ivan Sulić nije bio sposoban na rasuđivanje prilikom zaključenja spornih ugovora jer je prije toga imao moždani udar. Naime, vještaci grafološke i neuropsihijatrijske struke su istakli da potpisi Ivana Sulića na ugovorima iz 2003. i 2010. godine nisu identični, ali da je to uobičajena posljedica pretrpljenog moždanog udara kakav je on imao. Također je navedeno da nije moguće izvršiti neuropsihjatrijsko vještačenje Ivana Sulića na osnovu medicinskih nalaza već da bi to bilo moguće samo uz njegovo prisustvo. Također su naveli da iz iskaza notara pred kojim su ugovori sačinjeni jasno proizlazi da je Ivan Sulić bio sposoban za rasuđivanje i svjestan svojih postupaka. Osim toga, redovni sudovi su istakli da su izjave apelanata o tome ko je platio sporni stan kontradiktorne jer svaki od njih tvrdi drugo. Zbog svega toga redovni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan jer apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje. Redovni sudovi su, nasuprot tome, zaključili da je Ljiljana Sulić na osnovu pravno valjanih ugovora stekla pravo vlasništva i na ½ stana, koji je do zaključenja ugovora bio uknjižen samo na Ivana Sulića te da zbog toga stan ne ulazi u njegovu ostavinu. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Ljiljane Sulić, redovni sudovi su istakli da je iz datuma otvaranja sporne štedne knjižice jasno da je otvorena u toku trajanja bračne zajednice između Ivana Sulića i Ljiljane Sulić kao i da su isplate i uplate sa te knjižice vršene u vrijeme trajanja bračne zajednice. Zbog toga, su redovni sudovi zaključili da novčani iznos koji se nalazi na knjižici predstavlja bračnu stečevinu u smislu odredbi člana 251. stav 1. Porodičnog zakona te da Ljiljani Sulić pripada ½ tog iznosa.

7. Vrhovni sud je rješenjem broj 58 0 P 128046 20 Rev od 23. aprila 2021. godine odbacio reviziju zbog neispunjavanja uvjeta za podnošenje revizije koji su propisani članom 237. ZPP.

8. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navode da smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelanti navode da redovni sudovi nisu cijenili dokaze sa dovoljnom pažnjom jer tužena Ljiljana Sulić osim dokaza da je bila u braku sa Ivanom Sulićem, nije dostavila niti jedan drugi dokaz da je sporna štedna knjižica bila bračna stečevina. Navode da su redovni sudovi pogrešno zaključili da vještak medicinske struke nije mogao dati nalaz i mišljenje samo na osnovu medicinske dokumentacije. Također navode da su sudovi propustili primijeniti pravilo, da je u slučajevima kakav je ovaj, notar dužan pribaviti nalaz neuropsihijatra a što je potvrdio i Ustavni sud u svojim odlukama broj AP-331/18 i AP-4537/17.

9. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH, 94/20 - Rješenje US FBiH) relevantne odredbe glase:

Član 251.stav 1.

1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Član 252. stav 1.

1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je u odlukama jasno i argumentirano istaknuto da apelanti nisu dokazali da Ivan Sulić nije imao sposobnost jasnog rasuđivanja prilikom zaključivanja spornih ugovora te da je, s druge strane, dokazano da sporni stan i ušteđevina čine bračnu stečevinu shodno odredbama čl. 251. i 252. Porodičnog zakona. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda broj AP-331/18 i AP-4537/17 (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) neosnovano, jer se navedeni predmeti odnose na pitanje valjanosti zaključenih ugovora o doživotnom izdržavanju a ne na pitanje bračne stečevine. Osim toga, apelanti ponavljaju navode koje su isticali i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti te navode zasnivaju na istim tvrdnjama na kojima su zasnivali i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/21 (M. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio