Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2756/21 (J. K.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2756/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2756/21, rješavajući apelaciju Jasmina Kurtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–

Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Kurtić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 307004 18 Rsž od 11, juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Kurtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Damir Alić advokat iz Tuzle, podnio je 2. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 307004 18 Rsž od 11. juna 2021. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 307004 17 Rs od 28. septembra 2018. godine.

2. Apelant je bio zaposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) na mjestu policijskog službenika sa činom višeg inspektora. Protiv apelanta je vođen krivični postupak zbog krivičnog djela protuzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. u sticaju sa produženim krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona F BiH. U tom postupku Kantonalni sud je donio presudu broj 32 0 K 237691 16 Kžk od 28. decembra 2016. godine kojom je apelant osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Navedena presuda je postala pravosnažna. Osim toga, presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 237691 17 Kv 5 od 10. februara 2017. godine preostali dio kazne zatvora (preko vremena provedenog u pritvoru) na koju je apelant osuđen, zamijenjen je novčanom kaznom u preciziranom iznosu. Apelant je platio navedeni iznos. Tuženi je donio rješenja od 26. aprila 2017. godine i 29. maja 2017. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu. Apelant je nakon toga podnio tužbu protiv tuženog.

3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 307004 17 Rs od 28. septembra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 307004 18 Rsž od 11. juna 2021. godine, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se ponište označena rješenja policijskog komesara od 26. aprila i 29. maja 2017. godine kojima je apelantu otkazan ugovor o radu, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na radno mjesto policijski službenik sa činom viši inspektor sa svim pravima koja mu po zakonu pripadaju (stav 1.). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati plaće za navedeni period i da mu uplati doprinose za PIO (st. 2. i 3.). U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da su neosnovani apelantovi navodi da nije mogao dobiti otkaz jer protiv njega nije vođen disciplinski postupak, da je zatvorska kazna prestala postojati jer je zamijenjena novčanom kaznom, te da je Zakonom o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se otkaz može izreći samo kad zaposlenik stupi na izvršenje kazne zatvora, što kod apelanta nije bio slučaj. Kako su istakli redovni sudovi, odredbama člana 122. stav 1. tačka g) ranije važećeg Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona jasno je propisano da policijskom službeniku prestaje radni odnos ukoliko mu je izrečena pravosnažna kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci ili strožija kazna zbog počinjenog krivičnog djela. Redovni sudovi su istakli da je Zakon o policijskim službenicima lex specialis u odnosu na ZOR te da se zbog toga, od pravosnažnosti krivične presude, primjenjuju njegove odredbe, između ostalog, i u vezi sa prekidom radnog odnosa. Kako se radi o prestanku radnog odnosa ex lege , kako su obrazložili redovni sudovi, nije postojala obaveza provođenja disciplinskog postupka niti je apelant morao stupiti na izvršenje zatvorske kazne da bi bila donesena odluka o otkazu ugovora o radu. Redovni sudovi su također istakli da, suprotno apelantovim tvrdnjama, zamjena kazne zatvora novčanom kaznom ne znači da je osuda na zatvorsku kaznu prestala da postoji, s obzirom na to da se trenutak prestanka radnog odnosa automatski povezuje sa datumom nastupanja pravosnažnosti krivične presude kojom je policijski službenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci ili strožiju. Također je istaknuto da se, suprotno apelantovim navodima, na apelantov slučaj ne mogu primijeniti izmjene navedene odredbe člana 122. stav 1. točka g) Zakona o policijskim službenicima kojim je uvjet za prestanak radnog odnosa policijskog službenika pravosnažna osuda na kaznu zatvora od tri mjeseca ili strožiju, a računa se od dana stupanja na izdržavanje kazne zatvora. Naime, kako su obrazložili redovni sudovi, navedena izmijenjena odredba je stupila na snagu 4. januara 2017. godine, a pravosnažna krivična presuda od 28. decembra 2016. godine kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, donesena je prije stupanja na snagu te odredbe

4. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti izmijenjeni propis iz 2016. godine, prema kojem se dan otkaza smatra dan stupanja na izvršenje kazne a koje se u njegovom slučaju nije ni dogodilo, jer je plaćanjem novčane kazne prestala da postoji osuda na kaznu zatvora. Apelant smatra da je nezakonito dobio otkaz i zbog činjenice da protiv njega nije vođen disciplinski postupak koji je obavezan shodno odredbama ZOR-a.

5. U Zakonu o policijskim službenicima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br.6/06, 1/07 i 16/11), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

Član 122. stav 1. tačka g)

Osnove prestanka radnog odnosa (1) Radni odnos policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:

g) ukoliko je policijskom službeniku izrečena pravomoćna kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci ili strožija kazna zbog počinjenog krivičnog djela;

6. U Zakonu o izmjenama Zakona o policijskim službenicima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 14/16 od 27. decembra 2016. godine) relevantne odredbe glase:

Član 6.

U članu 122. u stavu 1. tačka g) mijenja se i glasi:

„g) ukoliko je policijskom službeniku izrečena pravomoćna kazna zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca ili strožija kazna zbog počinjenog krivičnog djela-danom stupanja na izdržavanje kazne.“

Član 7.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Tuzlanskog kantona“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je u odlukama jasno istaknuto da shodno odredbama člana 122. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima, koji je lex specialis, u odnosu na ZOR, prekid radnog odnosa policijskog službenika nastaje ex lege pravosnažnošću presude kojom je policijski službenik osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci ili duže. Također, sudovi su jasno istakli i da u konkretnom slučaju nisu mogle biti primijenjene izmjene navedenog zakona iz 2016. godine (vidi, tačka 6. ove odluke) jer su te izmjene stupile na snagu nakon donošenja presude u krivičnom postupku. Pored toga redovni sudovi su argumentirano ukazali i da u ovakvim slučajevima nema zakonske obaveze za vođenjem disciplinskog postupka kao i činjenica da je zatvorska kazna zamijenjena novčanom ne anulira izricanje zatvorske kazne. Osim toga, apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2756/21 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio