Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2116/21 („Meridijan“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2116/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2116/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Meridijan“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Meridijan” a.d. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013819 20 Rev 2 od 2. aprila 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Meridijan“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, koji zastupa ZAK „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 15. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 013819 20 Rev 2 od 2. aprila 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženog „Wiener osiguranja“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su odgovore dostavili u periodu od 2. do 22. septembra 2022. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 31. marta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Okružni privredni sud donio je Presudu broj 57 0 Ps 013819 14 Ps 2 od 29. oktobra 2018. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete po osnovu osiguranja isplati iznos od 16.207,46 KM zajedno s kamatama, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Odlučeno je da svako snosi svoje troškove postupka. Prvostepeni sud je obrazložio da su apelant i firma „Globex Tabak“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: firma „Globex“) u julu 2005. godine, odnosno septembru 2006. godine zaključili ugovor i aneks tog ugovora kojima se apelant obavezao da, uz naknadu, na neodređeno vrijeme primi, čuva i uskladišti akciznu robu firme „Globex“. Navedeno je da su apelant i pravni prednik tuženog („Jahorina osiguranje“) 19. aprila 2007. godine zaključili ugovor o osiguranju, kojim je apelant osigurao akciznu robu u svom skladištu od provalne krađe i razbojništva na sumu osiguranja od 300.000,00 KM. Među parničnim strankama nije bilo sporno da se 22. oktobra 2007. godine u apelantovom skladištu dogodila provalna krađa i da je tom prilikom iz skladišta ukradena akcizna roba – cigarete, u ukupnoj vrijednosti od 310.250,00 KM. Vještak finansijske struke je po nalogu suda sačinio nalaz i mišljenje u kojem je obračunao štetu uzimajući u obzir Opće uvjete za osiguranje imovine (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti), Uvjete za osiguranje imovine od provalne krađe i razbojništva (u daljnjem tekstu: Uvjeti) i odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vještak je obrazložio da se radi o podosiguranju jer je, prema apelantovoj knjigovodstvenoj evidenciji, ukupna vrijednost akcizne robe u skladištu u momentu provalne krađe iznosila 4.726.908,00 KM. S obzirom na visinu osigurane sume u iznosu od 300.000,00 KM, vještak je utvrdio da je ugovorom o osiguranju osigurano samo 6,53% ukupne vrijednosti robe. Prvostepeni sud je nalaz vještaka prihvatio u cijelosti utvrdivši da apelantu treba dosuditi 6,53% od vrijednosti ukradene akcizne robe, koji je umanjen za 20% (franšiza). Prvostepeni sud je imao u vidu odredbe čl. 925. i 936. ZOO-a te odredbe čl. 18. i 33. Općih uvjeta i čl. 8. i 6. Uvjeta.
6. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 013819 19 Pž 2 od 10. aprila 2019. godine odbio žalbe parničnih stranaka i prvostepenu presudu potvrdio. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 013819 19 Rev od 11. septembra 2019. godine kojim je ukinuo osporenu presudu u dijelu kojim je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena, vrativši predmet u tom dijelu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je obrazložio da je vještak finansijske struke prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja izašao van okvira propisanih članom 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer se bavio pravnim pitanjima koja su u isključivoj nadležnosti suda. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su propustili utvrditi činjenice koje su relevantne za postupak i koje se tiču utvrđenja koliko je prema knjigovodstvenoj evidenciji u momentu krađe bilo akcizne robe u apelantovom skladištu koja je bila osigurana po osnovu ugovora o osiguranju, te sa tog aspekta cijeniti da li se radilo o podosiguranju i osnovanosti tužbenog zahtjeva.
7. Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 013819 Pž 3 od 17. juna 2020. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio osporenu prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i u pogledu odluke o troškovima postupka. Postupajući po uputama Vrhovnog suda, Viši privredni sud je održao raspravu na kojoj je saslušao vještaka finansijske struke. Nakon saslušanja vještaka, Viši privredni sud je nalaz u cijelosti prihvatio kao stručan navodeći da je prvostepeni sud u nalazu vještaka imao uporište za svoju odluku. Pri tome je obrazloženo da je apelantu u postupku bio omogućen pristup sudu i ostvarivanje svih prava koja strankama u postupku pripadaju. S obzirom na to da je apelant ostvario uspjeh u parnici s neznatnim dijelom, prvostepeni sud je pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 57 0 Ps 013819 20 Rev 2 od 2. aprila 2021. godine kojom je reviziju odbio. Obrazloženo je da iz polise osiguranja od 19. aprila 2007. godine proizlazi da je apelant svojim potpisom potvrdio primitak uvjeta za osiguranje. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan prigovor da apelant nikada nije primio Opće uvjete i Uvjete. Dalje je obrazloženo da je članom 8. stav (2) Uvjeta propisano da „ako je suma osiguranja manja od vrijednosti stvari u vrijeme nastanka osiguranog slučaja (podosiguranje), naknadit će se samo dio štete koji odgovora srazmjeri između sume osiguranja i vrijednosti osigurane stvari“. Prema apelantovoj knjigovodstvenoj evidenciji, u momentu štetnog događaja u skladištu se nalazila akcizna roba u vrijednosti od 4.726.908,00 KM koja je bila osigurana na sumu osiguranja od 300.000,00 KM, dok je prilikom provalne krađe otuđena akcizna roba u vrijednosti od 310.250,00 KM. Prema tome, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelantu, prema članu 8. stav 2. Uvjeta pripada naknada dijela štete koja odgovora razlici između sume osiguranja i vrijednosti osigurane stvari. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizašlo je da stvarna šteta iznosi 6,53% vrijednosti ukradene robe ili 20.259,32 KM. Vrhovni sud se potom pozvao na odredbu člana 8. stav 6. Uvjeta kojom je propisano da se obračunata naknada u svakom štetnom događaju umanjuje (franšiza) za 20% kod pravnih lica, a za 40% kod preduzetnika i fizičkih lica, ukoliko stranke nisu drugačije ugovorile. Prema tome, nižestepeni sudovi su primjenom tih pravila apelantu dosudili 16.207,46 KM zajedno s kamatama jer parnične stranke nisu drugačije ugovorile. Vrhovni sud je naglasio da je drugostepeni sud postupio po uputama iz rješenja Vrhovnog suda od 11. septembra 2019. godine, pa je shodno tome zaključio da je neosnovan prigovor da je osporena odluka zahvaćena povredama odredbi parničnog postupka. Revizijskim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost drugostepene presude ni u pogledu odluke o troškovima postupka. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se poziva i na kršenje ustavnih prava iz čl. I/2, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant tvrdi da mu tuženi „namjerno ili slučajno nije predao uvjete osiguranja, što je bio dužan učiniti i u skladu sa članom 902. stav 3. ZOO-a.“ Dalje navodi da tuženi nije postupio po odredbama ZOO-a, odnosno da apelanta nije upozorio da su Opći uvjeti i Uvjeti sastavni dio ugovora o osiguranju i nije mu predao njihov tekst jer oni nisu štampani na polisi osiguranja. Apelant navodi da uvjeti osiguranja na kojima su zasnovane osporene odluke nisu primjenjivi. U vezi s tim, apelant navodi da tuženi u ponovnom postupku nije izveo nijedan dokaz kako bi dokazao da je apelantu predao uvjete osiguranja. Također navodi da je netačno utvrđenje sudova da je na polisi osiguranja konstatirano da se uz nju predaju uvjeti osiguranja jer na njoj piše „osiguranik potvrđuje primitak uvjeta za ovo osiguranje“. Prema tome, za apelanta „ostaje nejasno o kojim se uvjetima radi“, a tuženi tu činjenicu nije dokazivao. Kršenje prava na pravnu sigurnost apelant vidi u tome što Vrhovni sud u ponovnom postupku nije postupio po svom rješenju od 11. septembra 2019. godine jer je odbio reviziju, iako nižestepeni sudovi nisu poštovali stav iz ranijeg rješenja Vrhovnog suda. Na taj način sudovi su prekršili odredbe ZPP-a, i to čl. 191, 209. i 221. u vezi sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Rakić i drugi protiv Srbije i Vinčić i drugi protiv Srbije. Apelant također ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, prije svega odredbi ZOO-a. Ukazuje i da je sud „nepravilno odlučio i o troškovima parničnog postupka jer nije dosudio troškove prema advokatskoj tarifi kao materijalnom propisu, u skladu s visinom potraživanja koje je dosudio apelantu“.
b) Odgovori na apelaciju
10. Redovni sudovi su naveli da ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama jer oni ne krše apelantova prava na koja se neosnovano pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Tuženi je naveo da apelant zanemaruje da je institut podosiguranja zakonska imperativna odredba iz člana 936. ZOO-a koja se mora primijeniti s uvjetima osiguranja ili bez njih. Shodno tome, da bi apelant ishodovao puni iznos osigurane naknade, bio je u obavezi da plati premiju osiguranja za ukupnu vrijednost robe koju je čuvao u skladištu. Neosnovani su navodi da tuženi nije dokazao da je apelantu predao uvjete osiguranja. U vezi s tim, tuženi navodi da je tokom postupka kao dokaz izvedena polisa osiguranja na kojoj je apelantov zakonski zastupnik slobodno očitovao svoju volju i potvrdio prijem uvjeta osiguranja koji su mu nesporno predani. Svako drugo tumačenje odredbi ugovora dovelo bi do kršenja osnovnog načela „ugovor je zakon za stranke“ i narušilo bi pravnu sigurnost. V.Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
OSIGURANJE
OPŠTE ODREDBE
Pojam
Član 897.
Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da plati određeni iznos organizaciji za osiguranje (osiguravač), a organizacija se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
Polisa i lista pokrića
Član 902. (1) U polisi moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno; premija ili doprinos, datum izdanja polise i potpisi ugovorenih strana. (2) Polisa osiguranja može biti privremeno zamenjena listom pokrića u koju se unose bitni sastojci ugovora. (3) Osiguravač je dužan upozoriti ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni deo ugovora i predati mu njihov tekst, ako ti uslovi nisu štampani na samoj polisi. (4) Izvršenje obaveze iz prethodnog stava mora biti konstatovano na polisi. (5) U slučaju neslaganja neke odredbe opštih ili posebnih uslova i neke odredbe polise primeniće se odredba polise a u slučaju neslaganja neke štampane odredbe polise i neke njene rukopisne odredbe, primeniće se ova poslednja. (6) Prema sporazumu ugovarača, polisa može glasiti na određeno lice, po naredbi ili na donosioca.
PODOSIGURANJE
Član 936. (1) Kad se utvrdi da je u početku odnosnog perioda osiguranja vrednosti osigurane stvari bila veća od svote osiguranja, iznos naknade koju duguje osiguravač smanjuje se srazmerno, izuzev ako je drukčije ugovoreno. (2) Osiguravač je dužan dati potpunu naknadu sve do iznosa svote osiguranja, ako je ugovoreno da odnos između vrednosti stvari i svote osiguranja nema značaja za određivanje iznosa.
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
5. Vještaci Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 191 st. (1) i (4)
Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 209. stav (1)
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 386. stav (2). (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te čl. I/2, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
18. Apelant se poziva na povredu načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, a povredu vidi u tome što sudovi, kako navodi, u ponovnom postupku nisu poštovali stav Vrhovnog suda iz rješenja od 19. septembra 2019. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u ponovnom postupku održao raspravu, ponovo ocijenio nalaz i mišljenja vještaka te ispitao vještaka finansijske struke. Viši sud je tako postupio kako bi sud rasvijetlio sporne činjenice u vezi s ukupnom vrijednošću akcizne robe u momentu provalne krađe prema apelantovoj knjigovodstvenoj evidenciji. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je ispitao identičan prigovor koji je ocijenio neosnovanim. U takvim okolnostima, kada je Viši privredni sud u ponovnom postupku postupio po uputama Vrhovnog suda otklanjajući uočene nepravilnosti, a Vrhovni sud potvrdio da su njegove upute poštovane, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov prigovor o kršenju načela pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Shodno tome, neosnovano je i pozivanje apelanta na povrede parničnog postupka koje su, prema apelantovim tvrdnjama, počinili redovni sudovi. Neosnovano je i pozivanje na navedene odluke Evropskog suda jer konkretni predmet ne pokreće pitanje različite sudske prakse istog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju.
19. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
20. U odnosu na ostale apelacione prigovore kojima se ukazuje na navodne greške redovnih sudova koje se tiču ocjene dokaza, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
21. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je potpisom polise osiguranja apelant potvrdio da je primio Opće uvjete i Uvjete osiguranja, prema kojima su ugovorne strane saglasnošću volja dogovorile podosiguranje (član 936. ZOO-a). U takvim okolnostima tvrdnje da je tuženi postupio suprotno članu 902. stav (3) ZOO-a apelant je, prema pravilu o teretu dokazivanja, bio u obavezi da dokaže tokom postupka. Pri tome, apelant ne ukazuje da mu je u postupku bilo uskraćeno neko procesno pravo koje ga je ograničilo da u postupku predlaže dokaze, iznosi prigovore i sl. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu člana 386. stav (2) ZPP-a. S obzirom na ishod parničnog postupka u kojem je apelant ostvario djelimičan uspjeh, Ustavni sud u primjeni ove odredbe ne uočava proizvoljnost. Imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda u svjetlu iznesenih prigovora, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji takva greška koja bi mogla utjecati na poštovanje apelantovog prava na pravično suđenje da bi se dalje i detaljnije analiziralo kako su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice i na njih primijenili relevantno pravo. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
22. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
23. U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se odredbe ne odnose na materijalno pravo na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnim odredbama kojima se u Bosni i Hercegovini osiguravaju ljudska prava, te se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba). VII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment pravne sigurnosti, kada su redovni sudovi utvrdili da je apelant svojim potpisom potvrdio prijem Općih uvjeta i Uvjeta osiguranja, prema kojima su ugovorne strane dogovorile podosiguranje, a apelant suprotne tvrdnje tokom postupka nije dokazao, pri čemu apelant ne ukazuje na kršenje procesnih prava koja su ga ograničila da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman