Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4277/22 (HEMPRO d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upis u sudski registar
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4277/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4277/22, rješavajući apelaciju koju je podnio HEMPRO d.o.o. Gradačac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio HEMPRO d.o.o. Gradačac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 027528 20 Uvp od 11. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
HEMPRO d.o.o. Gradačac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 027528 20 Uvp od 11. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. HEMPRO d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Enver Hogić, Amir V. Mešić, Azra Rustemović iz Tuzle, podnio je 11. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 027528 20 Uvp od 11. kolovoza 2022. godine.
2. Rješenjem prvostupanjskog poreskog organa od 31. srpnja 2012. godine, apelantu su utvrđene dodatne porezne obveze, sve preciznije navedeno u izreci prvostupanjskog rješenja. Rješenjem Federalnog ministarstva financija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 4. listopada 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevo od 14. srpnja 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva.
3. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 11. kolovoza 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant prodavao proizvode tvrtkama, poimenično navedenim u obrazloženju osporene presude, a da nije obračunavao porez na promet proizvoda. Zatim, naveo je da su porezni inspektori utvrdili da tvrtke, koje su kupovale apelantove proizvode, nisu registrirane kod nadležnih sudova kao pravne osobe. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se, u smislu relevantnih odredaba Zakona o prometu proizvoda i usluga, prodaja proizvoda bez plaćanja poreza može vršiti samo subjektima koji imaju status pravnih osoba. Pri tome, ukazao je da je odredbom članka 5. st. (1) Zakona o gospodarskim društvima propisano da svojstvo pravne osobe društvo stječe danom upisa u sudski registar. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelant poslovao s kupcima koji nemaju status pravne osobe i da stoga nisu ispunjeni uvjeti za prodaju bez plaćanja poreza na promet proizvoda. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen apelantov navod da nije mogao niti morao znati da posluje s tvrtkama koje nisu upisane u sudski registar. Naime, ukazao je da je apelant imao mogućnost da u sudskim registrima provjeri podatke o registraciji kupca, jer je sudski registar javan i podaci koji su upisani u tom registru svima su dostupni.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom postupku nije dato valjano obrazloženje kako je apelant na odgovarajući način mogao utvrditi da kupci s kojima je poslovao nisu upisani u sudski registar.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Glede apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, sukladno svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u područje javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obveza“ iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. rujna 2016. godine, predstavka broj 4964/11, točka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se u pogledu kaznenopravnog aspekta prava na pravično suđenje, članak 6. Europske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka kaznenopravna u smislu Europske konvencije (vidi Europski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stavak 38.; Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34.–37.; Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stavak 36.; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stavak 25.). Odlučujući o primjenjivosti kaznenopravnog aspekta članka 6. Europske konvencije na dodatni porez, Europski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj, tako da ni kaznenopravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv ovom slučaju. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u pravo na imovinu apelanata koje je propisano „zakonom“, koje je u „općem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate poreza na promet proizvoda kao „javnog prihoda“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, Ustavni sud zapaža da je miješanjem u apelantovu imovinu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da apelant ne ispunjava uvjete za prodaju bez plaćanja poreza na promet proizvoda, s obzirom da tvrtke s kojima je apelant poslova nisu upisane u sudski registar. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman