Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4478/22 (S.S.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4478/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4478/22, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 045597 22 Gž od 14. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Adnan Šehić advokat iz Velike Kladuše, podnio je 26. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 045597 22 Gž od 14. septembra 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 045597 22 Gž od 14. septembra 2022. godine, utvrđeno je da su poimenično označena fizička lica (u daljnjem tekstu: tužioci), dosjelošću stekli pravo suvlasništva na nekretnini, bliže označenoj u izreci prvostepene presude. Određeno je da se u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina umjesto apelanta i ostalih tuženih kao suvlasnici i suposjednici upišu tužioci.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je prednik tužilaca naslijedio spornu nekretninu, kao i da je bio u njenom nesmetanom posjedu od 1989. godine do smrti 1997. godine. Takođe je utvrđeno da su tužioci nakon njegove smrti ostali u posjedu te nekretnine, te da su se, na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 16. septembra 1999. godine, u katastarskoj evidenciji upisali kao posjednici. Dalje je utvrđeno da su apelant i ostali tuženi 2001. godine podnijeli tužbu za utvrđenje, da su na osnovu nasljeđivanja stekli pravo suvlasništva na spornoj nekretnini, jer je njihov prednik sa prednikom tužilaca zaključio ugovor o kupoprodaji te nekretnine. Istaknuto je da su, na osnovu pravosnažne presude od 8. marta 2013. godine, apelant i ostali tuženi 2014. godine upisani kao suvlasnici i suposjednici sporne nekretnine. Dalje, utvrđeno je da su tužioci nakon što su saznali za taj upis podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka, te da je navedena presuda ukinuta. Naime, u ponovnom postupku 2016. godine je pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tuženih ali su oni ostali upisani u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Konačno, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, utvrđeno je da su tužioci bili u posjedu sporne nekretnini i nakon upisa apelanta i ostalih tuženih u zemljišnoknjižnoj evidenciji.
4. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću vlasništvo ako mu je posjed zakonit i savjestan protekom 10 godina, odnosno ukoliko je posjed samo savjestan protekom 20 godina neprekidnog posjeda. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužioci kao i njihov prednik, na osnovu rješenja o nasljeđivanju, bili zakoniti posjednici sporne nekretnine. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da se, suprotno apelantovim navodima, u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava vrijeme neprekidnog posjeda prednika tužilaca. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da su tužioci nakon smrti njihovog prednika ostali u posjedu nekretnine, koji nije prekinut ni upisom apelanta i drugih tuženih u zemljišnoknjižnu evidenciju. Naime, osnov njihovog upisa je otpao, dok su tužioci kao savjesni posjednici uspjeli u tom sporu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, naročito ističe da nije protekao rok za dosjelost iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima jer su tužioci u posjedu njegove nekretnine od 2014. godine, kao i da se vrijeme njihovog posjeda i posjeda njihovog prednika prije njegovog upisa ne može uračunati u vrijeme potrebno za dosjelost.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman