Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2060/21 (M.O.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2060/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2060/21, rješavajući apelaciju M. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 076929 20 Gž od 15. marta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 12. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 076929 20 Gž od 15. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 076929 19 P od 22. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, D. O. i S. O. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi; zajedno: tuženi) zatraženo je 7. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. septembra, a Kantonalni sud 16. septembra 2022. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 9. maja 2023. godine apelantovom punomoćniku, koji je 15. maja 2023. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 076929 19 P od 22. septembra 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je ništavan ugovor o prodaji od 30. septembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) i da se na nekretninama koje su predmet ugovora u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu uspostavi ranije stanje na način da se kao vlasnik tih nekretnina „umjesto drugotuženog […] [ upiše apelant]“. Općinski sud je u obrazloženju presude utvrdio da je ugovorom, zaključenim kod notara, prvotuženi prodao drugotuženom „cijeli suvlasnički dio“ spornih nekretnina, na kojima suvlasništvo ima i apelant. Sud je naglasio da u ugovoru „nigdje ne stoji da [prvotuženi] prodaje posjed“ tih nekretnina. Dalje je naveo da je među strankama sporno da li je prvotuženi bio u obavezi da svoj suvlasnički dio nekretnina prvo ponudi tužiocu. Sud je dalje utvrdio da je rješenjem Općine Breza od 14. septembra 2017. godine drugotuženi upisan kao posjednik spornih nekretnina, na kojima je posjed do tada imao apelant. U vezi s tim je konstatirao da iz izvedenih dokaza nije mogao zaključiti koji je pravni osnov promjene u katastarskom operatu, niti da li je navedeno rješenje pravomoćno. Sud je također utvrdio da je prilikom uspostavljanja novog zemljišnoknjižnog uloška, rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 16. oktobra 2017. godine, drugotuženi u zemljišnim knjigama upisan i kao vlasnik spornih nekretnina. U vezi s tim je istakao da u postupku nije dokazano da li je apelant kao zainteresirano lice pobijao to rješenje. Sud je dalje ukazao da je odredbom člana 27. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. U vezi s tim je istakao da iz sadržaja ugovora proizlazi da je volja ugovarača bila da prvotuženi proda drugotuženom svoj suvlasnički dio od 19/1280, a ne sporne nekretnine u cijelosti, kako je to apelant tvrdio. Stoga je Općinski sud zaključio da predmet ugovora nije nedopušten, u smislu odredbe člana 49. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, sud je zaključio da ugovor nije ništavan u smislu odredbi člana 103. ZOO-a.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 076929 20 Gž od 15. marta 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ugovor nije ništavan u smislu odredbi čl. 49. i 103. ZOO-a u vezi sa članom 27. Zakona o stvarnim pravima. Sud je dalje naveo da je apelant tvrdio da je ugovor ništavan zbog nedopuštenih pobuda, odnosno da prvotuženi nije bio suvlasnik spornih nekretnina već da se radilo o „golom suvlasničkom pravu“, a da je drugotuženi „imao namjeru da se na nezakonit način uknjiži“ na apelantovoj imovini. U vezi s tim je istakao da eventualna prodaja tuđe stvari ne predstavlja nedopuštenu pobudu u smislu odredbe člana 53. stav 2. ZOO-a, te je podržao stav prvostepenog suda da je predmet ugovora bila prodaja suvlasničkog dijela, a ne spornih nekretnina u cijelosti. Pri tome je istakao da na drugačiji zaključak nije od utjecaja činjenica da je drugotuženi u konačnici upisan kao vlasnik i posjednik u katastarskoj i zemljišnoknjižnoj evidenciji. U vezi s tim je istakao da je apelant imao mogućnost da osporava rješenja na osnovu kojih je izvršena promjena u katastarskom operatu i zemljišnoknjižnoj evidenciji.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi „arbitrarno i diskriminaciono“ primijenili materijalno pravo, te da nisu dali jasne i logične razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da drugostepeni sud nije razmotrio sve apelantove žalbene navode, već je samo podržao činjenična utvrđenja i pravne razloge koje je dao prvostepeni sud. Apelant također navodi da je obrazloženje sudova pristrasno. Osim toga, apelant ističe da su mu sporne nekretnine pripale diobom između njega i brata, nakon očeve smrti, te da prvotuženi nije imao nikakva prava na njima. Navodi da je drugotuženi bio svjestan te činjenice, te da mu je namjera bila da na nezakonit način uknjiži pravo vlasništva na apelantovoj imovini. Stoga smatra da je ugovor ništavan jer je protivan prinudnim propisima i moralu, te da je suprotno obrazloženje sudova proizvoljno. Apelant navodi da je proizvoljan zaključak sudova da je on mogao osporavati upis drugotuženog u postupku uspostavljanja novog zemljišnoknjižnog uloška. U vezi s tim je istakao da iz odredbi člana 70. Zakona o zemljišnim knjigama proizlazi da je apelant samo mogao zahtijevati upis zabilježbe protiv tačnosti zemljišne knjige.b)Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

9. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da su osporene presude donesene primjenom odgovarajući procesnih i materijalnih zakona, te da su u njihovom obrazloženju dati odgovori na sve odlučujuće apelantove navode. Stoga smatraju da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Predložili su da Ustavni sud odbaci ili odbije apelaciju.

10. Izjašnjavajući se na navode iz odgovora na apelaciju, apelant je naveo da izjašnjenje Kantonalnog suda samo uopćeno brani stavove koje je taj sud iskazao u osporenoj odluci. Ističe da je sud potpuno zanemario njegove navode o proizvoljnim utvrđenjima prvostepenog suda o odlučnim činjenicama za utvrđenje ništavnosti spornog ugovora. U odnosu na odgovor Općinskog suda, apelant se izjasnio da je u njemu navedena hronologija preduzetih radnji, bez odgovora na navode iz apelacije. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju. V.Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Kad je predmet obaveze nedopušten

Član 49.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Pobude za zaključenje ugovora

Član 53. (1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost. (2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva. (3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo i kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.

Ništavost

Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

12. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 27.

Korištenje i raspolaganje stvari (1)Suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njome koristi srazmjerno svom idealnom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. […]

13. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH i 61/22) u relevantnom dijelu glasi:

Član 70.

Predmet žalbe u postupku uspostavljanja

U žalbenom postupku zainteresirane osobe mogu samo zahtijevati da se zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige ili da poduzme brisanje. VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva te da apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

18. Iz sadržaja apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je u okolnostima njegovog slučaja prekršeno više aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (nepristrasan sud, proizvoljna primjena prava i pravo na obrazloženu sudsku odluku). Međutim, Ustavni sud smatra cjelishodnim prvo razmotriti apelantove navode u vezi s kršenjem standarda nepristrasnosti suda. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje ostalih navoda o kršenju ovog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu apelantovog prava koje se tiče procesnih propusta u smislu nepristrasnosti suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3837/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 34, s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 1785/06 od 30. marta 2006. godine). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije pružio dokaze kojim bi doveo u pitanje ličnu nepristrasnost sudija koje su postupale u ovom predmetu, niti primjećuje da u predmetu postoje bilo kakve objektivne činjenice koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristrasnost. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na nepristrasan sud.

20. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritum broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

21. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dokazao da je ugovor ništavan u smislu relevantnih odredbi ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponovo iznosi iste argumente u korist tvrdnje o ništavnosti ugovora. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te argumente, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. U pogledu apelantovih navoda da Kantonalni sud nije razmotrio sve njegove žalbene navode, već da je „samo podržao obrazloženje prvostepenog suda“, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-322/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 42, objavljena na www.ustavnisud.ba). Takav pristup je dozvoljen ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao nižestepeni sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke odgovorio na sve prigovore koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, u pogledu apelantovih navoda o proizvoljnosti zaključka sudova da je on mogao osporavati uknjižbu vlasništva drugotuženog na spornim nekretninama, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz odredbi člana 70. Zakona o zemljišnim knjigama proizlazi da zainteresirano lice, pored upisa zabilježbe, može zahtijevati i brisanje upisa. Stoga Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim.

23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

24. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, već je tvrdnju o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dokazao da je ugovor ništavan u smislu relevantnih odredbi ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman