Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2032/21 (D. K.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinski postupak
- Pristup sudu
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2032/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2032/21, rješavajući apelaciju Dragoslava Kantara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Kantara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 260757 20 Rev od 17. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Kantar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. juna 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 260757 20 Rev od 17. marta 2021. godine.
2. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) od 24. februara 2017. godine apelant je oglašen krivim za teže i lakše povrede radnih obaveza, te mu je izrečena disciplinska mjera - „novčana kazna od 20% plate za puno radno vrijeme, isplaćene za mjesec u kome je novčana kazna izrečena, u trajanju od tri mjeseca“. Rješenjem Odbora državne uprave za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor) od 18. aprila 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja tužene.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 260757 19 Rs 2 od 18. februara 2020. godine poništena su kao nezakonita rješenja tužene i Odbora te je tužena obavezana da apelantu nadoknadi nezakonito umanjenje plate, troškove advokata i parničnog postupka u preciziranim iznosima.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelantov neposredni rukovodilac podnio inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta. Nakon provedenog prethodnog postupka u kojem je radnik tužene uzeo izjavu od apelanta i sastavio izvještaj o disciplinskim povredama, rukovodilac tužene je pokrenuo disciplinski postupak u kojem su opisane apelantove povrede radne obaveze. Obzirom na to da je apelant odbio lično preuzeti rješenje o pokretanju disciplinskog postupka, tužena je rješenje dostavila apelantovom punomoćniku. Također, disciplinska komisija je saslušala apelantovog neposrednog rukovodioca i izvršila uvid u pismenu dokumentaciju, dok je odbila prijedlog za odgađanje sjednice obzirom da je podnesen dan prije zasjedanja komisije. Osnovni sud je naveo da je ovlašten da ispituje pravilnost vođenja disciplinskog postupka i zakonitost izrečene mjere, te da može provjeravati samo tačnost činjenica koje je disciplinski organ utvrdio i uzeo za osnov svoje odluke. Dalje, sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o teretu dokazivanja te odredbe Uredbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika u republičkim organima uprave u RS (u daljnjem tekstu: Uredba), kojima su propisana pravila vođenja disciplinskog postupka protiv državnih službenika. Ukazano je i na relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima kojima su propisane povrede radne dužnosti. U vezi s tim, sud je istakao da je tužena dokazala da je u disciplinska komisija provela prethodni postupak, kao i da je apelant počinio teže povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret. S druge strane, sud je utvrdio da apelant nije počinio lakše povrede radne obaveze, budući da je obavijestio neposrednog rukovodioca o izlasku sa radnog mjesta. Međutim, sud je zaključio da su odluke tužene i Odbora nezakonite iz razloga što dokazi nisu provedeni na raspravi pred Disciplinskom komisijom, te nije dokazano ko je, kako i na koji način ovlastio D.M. - uposlenika tužene za provođenje prethodnog postupka.
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 260757 20 Rsž2 od 7. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je, suprotno zaključku prvostepenog suda, tužena provela dokaze na raspravi pred Disciplinskom komisijom i dokazala da je apelant učinio povrede radne obaveze. Međutim, sud je istakao da su odluke o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti formalno nezakonite jer prethodni postupak nije zakonito proveden, budući da je proveden na osnovu usmenog naloga. Sud je istakao da prethodni postupak prema Uredbi predstavlja obaveznu fazu disciplinskog postupka, kao i da tužena nije dokazala da je donijela akt o provođenju prethodnog postupka i odredila lice koje će provesti taj postupak. S obzirom da se prethodni postupak ne može voditi po usmenom nalogu, Okružni sud je zaključio da nezakonitost disciplinskog postupka u ovom dijelu ima za posljedicu nezakonitost odluke o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti. Također, Okružni sud je ocijenio pravilnom prvostepenu odluku u dijelu kojom je određena naknada na ime nezakonitog umanjenja plate, troškova advokata i troškova postupka.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 260757 20 Rev od 17. marta 2021. godine usvojena je revizija tužene i preinačene su nižestepene presude tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, uz obavezu apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud naveo da je reviziju dozvolio u skladu sa odredbom člana 237. stav 3. ZPP, budući da se radi o predmetu koji je od značaja za zakonitost procedure u disciplinskom postupku. Dalje, sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da sud u ovakvim sporovima nema punu jurisdikciju, te da ocjenjuje zakonitost izrečene disciplinske mjere koja zavisi od činjenica na kojima je zasnovana. S druge strane, sud ispituje istinitost činjenica kako bi procijenio da li je u disciplinskom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, što je preduslov za pravilnu odluku o disciplinskoj odgovornosti. Vrhovni sud je ukazao da je tužena Uredbom propisala način pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, te da postoji obaveza tužene da provede prethodni postupak kod teže povrede radne obaveze. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da prethodni postupak nije pravilno proveden, zbog toga što tužena nije dokazala da postoji akt kojim je odredila lice za provođenje prethodnog postupka. Naime, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužena provela prethodni postupak u kojem je apelant dao izjavu, te da nedostatak pismenog ovlaštenja lica koje će provesti prethodni postupak ne utiče na zakonitost disciplinskog postupka. Ovo posebno kada se ima u vidu da je svrha prethodnog postupka omogućiti licu protiv kojeg je pokrenut postupak da iznese svoju odbranu. S druge strane, poslodavac ima obavezu da disciplinski postupak pokrene i provede u odgovarajućim rokovima i na propisan način. Vrhovni sud je zaključio da je tužena zakonito provela disciplinski postupak u kojem je utvrdila da je apelant učinio teže i lakše povrede radnih dužnosti, pri čemu je apelantu omogućeno pravo na odbranu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je tužena u disciplinskom postupku postupala u skladu sa Zakonom o državnim službenicima i Uredbom, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant u suštini uglavnom ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant je istakao da se Vrhovni sud upustio u razmatranje revizije koja je nedozvoljena, kao i da je pogrešno zaključio da je tužena pravilno provela prethodni postupak. Smatra da su rješenja tužene i Odbora nezakonita budući da prethodni postupak nije proveden u skladu sa Uredbom, kao i da nisu izvedeni materijalni dokazi u disciplinskom postupku. Zbog proizvoljne primjene Uredbe apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant je tražio da mu se dosude troškovi sastava apelacije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
353/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 9, sa daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Dalje, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, Zakona o državnim službenicima i Uredbe, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud naročito detaljno i jasno obrazložio zbog čega je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da disciplinski postupak nije zakonito proveden, te zbog čega je izuzetno dozvolio reviziju tužene. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić