Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3048/21 (S. H.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3048/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3048/21, rješavajući apelaciju Sabita Hasanbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabita Hasanbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 418818 19 Gž od 2. juna 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sabit Hasanbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 25. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 418818 19 Gž od 2. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 418818 14 P od 19. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 27. decembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 418818 14 P od 19. februara 2019. godine obavezan je apelant da tužiteljici isplati dug nastao korištenjem poslovnog prostora preciziranog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni prostor) za period od 2011. do 2015. godine. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužiteljica isplati naknadu za sredstva uložena u sporni prostor. Presudu je donijela sutkinja Sanela Džidić.
5. Općinski sud je utvrdio da su apelant kao zakupoprimac i tužiteljica kao zakupodavac 2009. godine zaključili ugovor o zakupu spornog prostora. Dalje je utvrđeno da se članom 5. ugovora apelant obavezao da će snositi troškove tekućeg održavanja i da bez saglasnosti tužiteljice neće vršiti preinake i prepravke spornih prostorija. U protivnom, tužiteljica ima pravo zahtijevati vraćanje u pređašnje stanje i jednostrano raskinuti ugovor, bez apelantovog prava na naknadu za izvršene izmjene. Utvrđeno je da apelant nije ispunjavao preuzete obaveze isplate zakupnine po ugovoru, te da ga je tužiteljica opomenom pred tužbu, kao i dostavljenim računima pozivala na izmirenje duga. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica izjavom o odustajanju od 16. septembra 2009. godine pozvala apelanta da joj u roku od 30 dana preda poslovne prostorije. Dalje je utvrđeno da je apelant 20. februara 2015. godine tužiteljici predao sporni poslovni prostor.
6. Na osnovu takvih utvrđenja Općinski sud je, primjenom člana 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: ZZPZP) te člana 583. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su tužiteljica i apelant bili u ugovornom odnosu, da je apelant bio u posjedu spornih prostorija i da ih je koristio i nakon isteka ugovora o zakupu i upućenih opomena, kao i da je tužiteljica odustala od ugovora. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud, između ostalog, proveo dokaz vještačenjem po vještacima arhitektonske struke koje je predložio apelant. S druge strane, Općinski sud, odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, zaključio je da je taj zahtjev neosnovan jer je ugovorom o zakupu ugovoreno da će apelant kao zakupac sporni prostor dovesti u funkciju na teret vlastitih sredstava, te da nema pravo prebijanja uloženih sredstava sa zakupninom, kao i da će snositi troškove tekućeg održavanja.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud, u vijeću koje su činile sutkinja Behija Šiljak, predsjednica vijeća, i sutkinje Zorana Bošković i Admira Sejranić, članice vijeća, donio je Presudu broj 65 0 P 418818 19 Gž od 2. juna 2021. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovni žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio sporne činjenice smatrajući da sporni dokazi ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je nakon tužiteljicine izjave o odustajanju od ugovora o zakupu od 16. septembra 2009. godine, shodno odredbi člana 34. ZZPZP-a, ugovor o zakupu prestao postojati. Apelant, međutim, tužiteljici nije predao u posjed sporni prostor, nego ga je nastavio koristiti bez pravnog osnova. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da tužiteljici, u smislu člana 219. ZOO-a, pripada pravo na naknadu zbog apelantove upotrebe tuđe stvari u svoju korist. Iako se prvostepeni sud pogrešno pozvao na materijalne odredbe člana 19. ZZPZP-a i člana 583. ZOO-a, Kantonalni sud je ocijenio da to nije od utjecaja na pravilnost prvostepene presude. Pored toga, i Kantonalni sud je ocijenio da je protivtužbeni zahtjev neosnovan jer se apelant ugovorom o zakupu obavezao da neće vršiti preinake i popravke spornog prostora, te da u protivnom zakupodavac ima pravo zahtijevati vraćanje u pređašnje stanje bez apelantovog prava na naknadu za izvršene radove. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
10. U suštini, apelant ukazuje na pristrasnost sutkinje Kantonalnog suda Zorane Bošković koja je postupala u postupku po žalbi u kojem je donesena osporena odluka. Naime, apelant navodi da je ta sutkinja postupala i u predmetu broj 65 0 121275 13 P 2 koji je on dostavio u prilogu apelacije. Navedenom presudom Općinskog suda odbijen je tužbeni zahtjev Gorana Radovanovića kojim je tražio da mu apelant preda u posjed sporni prostor. Također, apelant navodi da nijedan dokaz koji je išao u njegovu korist nije uzet u razmatranje. Pri tome je ukazao na dva vještačenja kojima je utvrđivana vrijednost radova koje je imao prilikom preinake i popravke spornog prostora.b)Odgovori na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava jer je drugostepena presuda donesena na zakonit način, dajući jasno obrazloženje presude.
12. Općinski sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja je ukazao apelacijom, te je predložio da se apelacija odbije.
13. Tužiteljica je navela da je apelant u toku postupka imao priliku da iznosi svoje zahtjeve, kao i činjenice i dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev. Smatra da su osporene presude pravilne i zasnovane na zakonu.
14. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da osporene presude „obiluju velikim neustavnostima“ koje su naglašene u samoj apelaciji.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
XIX - ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357. stav (1) tačka 5) i stav (2) (1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):
5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat; (2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
17. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
3. Prestanak na osnovu odustanka
Član 34.
Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:
1. ako zakupac, i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno ugovoru, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih bez potrebne pažnje;
2. ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca. VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što je članica vijeća Kantonalnog suda, koja je donijela osporenu odluku, vodila postupak i u predmetu po tužbi Gorana Radovanovića protiv tužiteljice u ovom predmetu i apelantice radi predaje u posjed spornog prostora, te da je stoga dovedena u pitanje njena nepristrasnost. Osim toga, apelant navodi da je odbijen njegov prijedlog za izvođenje dokaza, čime dovodi u pitanje ravnopravnost u postupku.
23. U vezi s navodima o pristrasnosti članice drugostepenog vijeća, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala (VV), presuda od 6. novembra 2018. godine, predstavka broj 55391/13 i druge, tačka 145. i Ustavni sud, Odluka broj AP-1785/06 od 30. marta 2006. godine).
24. Da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, s druge strane, mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP-a propisano da će sudija biti isključen iz vršenja sudijske dužnosti „ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobija u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat“. Dovodeći u vezu sadržaj navedene zakonske odredbe i standarde Evropskog suda s okolnostima konkretnog predmeta i apelantovim navodima, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta i na osnovu stanja spisa predmeta ne može izvesti zaključak o postojanju okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sutkinje Zorane Bošković zbog njenog učešća u donošenju odluke Kantonalnog suda u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da se radi o dva odvojena postupka, te da, kako to jasno proizlazi iz apelantovih navoda, ta ista sutkinja nije učestvovala u donošenju odluke nižestepenog suda u istom postupku, već u ranijem postupku po drugom tužbenom zahtjevu. Naime, i sam apelant navodi, a to proizlazi i iz osporenih presuda, da se radi o učestvovanju iste sutkinje u donošenju odluka sudova različitih instanci i po različitim tužbenim zahtjevima. Na takav zaključak Ustavnog suda upućuje i činjenica da ni sam apelant nije konkretizirao svoju bojazan, izuzev što je na općenit način ukazao na učešće sutkinje Zorane Bošković u donošenju navedenih sudskih odluka, što samo po sebi nije dovoljno i ne dovodi po automatizmu do kršenja prava na nepristrasan sud. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP-a ili člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda br. AP-971/10 od 10. aprila 2013. godine, tačka 45. i AP-2617/20 od 9. marta 2022. godine, tač. 41−43, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju „prava na nepristrasan sud“ kao segmenta prava na pravično suđenje neosnovani.
25. Apelant problematizira i odbijanje njegovog prijedloga za izvođenje dokaza – nalaza vještaka arhitektonske struke. Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima zapravo pokreće pitanje poštovanja načela ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu tih navoda Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, između ostalog, proveo dokaze vještačenjem po vještacima arhitektonske struke koje je predložio apelant, a kojim je apelant dokazivao vrijednost sredstava uloženih u adaptaciju spornog prostora. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zaključio da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan zato što se ugovorom o zakupu apelant obavezao da sporni prostor neće mijenjati, a ako to uradi, zakupodavac ima pravo tražiti da apelant o svom trošku dovede prostor u prijašnje stanje, te da apelant nema pravo prebijanja uloženih sredstava u adaptaciju sa zakupninom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud odlučujući o apelantovoj žalbi zaključio da je prvostepeni sud na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio sporne činjenice, smatrajući da sporni dokazi ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, navedeni dokazi o visini vrijednosti uloženih sredstava nisu od značaja u konkretnom predmetu jer apelant nije dokazao postojanje pravnog osnova za svoj protivtužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da je apelantu prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.b)Pravo na dom
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na dom. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na dom zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema elemenata koji ukazuju na pristrasnost sutkinje Kantonalnog suda u konkretnom predmetu i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene dokaza i njihove pravne valjanosti i zakonitosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno da mu nije omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman