Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4533/22 („M-OPTIC“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4533/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4533/22, rješavajući apelaciju „M-OPTIC“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „M-OPTIC“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036532 22 Uvp od 23. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „M-OPTIC“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036532 22 Uvp od 23. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „M-OPTIC“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Cvijetin Adamović advokat iz Bijeljine, podnio je 28. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036532 22 Uvp od 23. septembra 2022. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 036532 20 U od 17. marta 2022. godine.
2. Rješenjem prvostepenog poreskog organa od 11. juna 2019. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem od 12. avgusta 2019. godine, apelantu je utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u određenom novčanom iznosu. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO BiH) od 20. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv drugostepenog rješenja. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 036532 20 U od 17. marta 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja UIO BiH.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 036532 22 Uvp od 23. septembra 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH.
4. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u kontrolisanom periodu nabavio vozila, gorivo, rezervne dijelove za vozila, rokovnike, te da je platio prenoćište za direktora. Takođe je utvrđeno da je apelant po tim nabavkama iskoristio pravo za odbitak ulaznog PDV-a, koje su mu poreski organi u postupku kontrole osporili. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su pravilno poreski organi ocijenili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odbitak ulaznog PDV-a propisani odredbama člana 32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) i člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, Sud BiH je ukazao da apelant nije dokazao da je dobra, koja su nabavljena po spornim fakturama, koristio u poslovne svrhe.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Sudom BiH, te smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, apealnt naročito ističe da mu je neosnovano određen dodatni razrez PDV-a jer je imao pravo na odbitak ulaznog PDV-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva.
8. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006., tačka 38.; Steininger protiv Austrije, 2012., tač. 34. – 37.; Chap Ltd protiv Armenije, 2017., tačka 36.; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021., tačka 25.). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na temelju općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje . Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju.
9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate indirektnih poreza po osnovu PDV kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud smatra da je miješanjem u apelantovu imovinu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio da apelant ne ispunjava uslove za odbitak ulaznog PDV-a u smislu relevantnih zakonskih odredaba, s obzirom na to da nije dokazao da je nabavljena dobra koristio u poslovne svrhe. Dakle, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelant dužan da plati utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman