Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2389/21 (Srednjobosanski kanton)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka · čl. 1, 4
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjeni Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjenama Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2389/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2389/21, rješavajući apelaciju Srednjobosanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srednjobosanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 299261 20 Rev od 17. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srednjobosanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, koji zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 299261 20 Rev od 17. marta 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih Federacije BiH i Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili zajedno: tužene), zatraženo je 30. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. oktobra 2022. godine, Kantonalni sud 10. oktobra 2022. godine, Općinski sud 17. oktobra 2022. godine, prvotužena 12. oktobra 2022. godine i drugotužena 27. oktobra 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju apelantu su dostavljeni 9. maja 2023. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 16. oktobra 2012. godine podnio tužbu protiv tuženih radi isplate. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 299261 18 Ps 2 od 3. januara 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos preciziran u stavu 1. izreke presude. Apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u označenim iznosima kao u st. 2. i 3. izreke presude.
7. Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je Agencija za privatizaciju Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija) rješenjem od 18. jula 2002. godine odobrila program privatizacije i početni bilans preduzeća „Bratstvo Holding“ d.o.o. Novi Travnik (pravni prednik preduzeća „Bratstvo Holding“ BNT Novi Travnik, u daljnjem tekstu: BNT Holding) s utvrđenim kapitalom na dan 31. decembra 2001. godine. Utvrđeno je da u početnom bilansu preduzeća iz 2001. godine u rubrici „vanbilansna evidencija“ saldo potraživanja i obaveza nastalih do 31. decembra 2001. godine iznosi 62.812.419 KM. Dalje je utvrđeno da je Kantonalna agencija 20. decembra 2002. godine donijela rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije preduzeća u sudski registar, čime je okončan postupak privatizacije. U vezi s tim je utvrđeno da je 1980-ih Tvornica mašina BNT Novi Travnik izvodila radove u Iraku i da je ugovore o izvođenju tih radova u ime preduzeća zaključivala Savezna direkcija za promet i rezerve iz Beograda, čiji je pravni sljednik JP „Jugoimport“ SDPR Beograd. Ukazano je da je prilikom privatizacije isknjižen pasivni podbilans koji nije bio obuhvaćen privatizacijom. Općinski sud je u vezi s tim naveo da je članom 20. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka koji se privatiziraju („Službene novine FBiH“ broj 12/98; u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu) propisano da se preostala prava u pasivnom bilansu prenose na nadležne agencije za privatizaciju. Ukazao je da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su u konkretnom slučaju sredstva iz pasivnog podbilansa prenesena na Kantonalnu agenciju, već da su ona evidentirana u Centralnom registru potraživanja iz pasivnog podbilansa koji vodi drugotužena Federalna agencija.
8. Općinski sud je dalje utvrdio da je Vlada prvotužene donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) te je ukazao na sadržaj člana 4. tog zakona kojim je izmijenjen član 20. Zakona o početnom bilansu. Sud je ukazao da apelant u momentu završene privatizacije preduzeća 2002. godine „nije [...] bio deklariran kao titular prava iz pasivnog podbilansa preduzeća, već je to bila [Kantonalna agencija] na koju nisu prenesene stvari i prava iz pasivnog podbilansa“, shodno važećem zakonu. Sud je dalje naveo da je na osnovu Zakona o početnom bilansu Vlada prvotužene 28. septembra 2006. godine donijela Uredbu o načinu korištenja naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Uredba), koja je stupila na snagu 26. oktobra 2006. godine. Općinski sud je ukazao da je Uredbom utvrđen način naplate, korištenja i raspodjele naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka s teritorije FBiH. Predmet Uredbe su novčana sredstva koja su dobijena prodajom stvari i prava s pripadajućim kapitalom preduzeća i banaka i naplata potraživanja nastalih do 31. marta 1992. godine prema pravnim licima iz drugih država i država nastalih raspadom SFRJ. Članom 3. Uredbe reguliran je način raspodjele novčanih sredstava koja su predmet Uredbe.
9. Dalje, Općinski sud je naveo da je 15. januara 2008. godine od države Irak naplaćen cjelokupan iznos potraživanja preduzeća s područja FBiH, koja su u skladu sa Zakonom o početnom bilansu prenesena na Federaciju/kantone, od čega se 25,68%. odnosi na potraživanje SBK-a. Dalje je utvrđeno da je drugotužena kao punomoćnik prvotužene obavijestila Kantonalnu agenciju da je sa JP „Jugoimport“ SDPR potpisala ugovor o reguliranju međusobnih odnosa. Drugotužena je 28. juna 2011. godine obavijestila Kantonalnu agenciju o sudskoj nagodbi zaključenoj pred Privrednim sudom u Beogradu o isplati novčanih sredstava na osnovu iračkog duga na poseban račun drugotužene 1. decembra 2010. godine. Također ju je obavijestila i o odlukama Vlade prvotužene od 2. decembra 2010. godine o raspodjeli novčanih sredstava precizno navedenim pravnim licima te Federalnom zavodu PIO za pokriće neisplaćenih obaveza i o rasporedu preostalog iznosa novčanih sredstava drugotuženoj, sve shodno nalazu vještaka finansijske struke. Općinski sud je također utvrdio da su firmama s apelantovog područja, prema odlukama Vlade prvotužene, odobrena sredstva u preciziranom iznosu, što procentualno iznosi 29,05%, dok je preduzeću BNT Holding uplaćen iznos od 4.938.200,62 KM. Dalje je utvrđeno kao nesporno da je privatizaciju pravnog prednika BNT Holding izvršila Kantonalna agencija, ali da sredstva iz pasivnog podbilansa tog preduzeća nisu prešla u vlasništvo navedene agencije, niti su sredstva iz naplaćenog iračkog duga pravnim aktom dodijeljena ovoj agenciji niti apelantu. Općinski sud je dalje naveo da su raspored i isplata naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa iz sredstava iračkog duga vršeni na osnovu Uredbe i odluka Vlade prvotužene s računa drugotužene, te da su ta sredstva korištena za uvezivanje staža fizičkim licima s područja tog kantona.
10. U vezi s tim, sud je ukazao da su sve odluke Vlade prvotužene, kao i Uredba, objavljene u „Službenim novinama FBiH“, zbog čega smatra da je apelant imao mogućnost zahtijevati i pokretati postupke pred nadležnim organima, odnosno Ustavnim sudom FBiH, radi rješavanja sporova, odnosno utvrđivanja zakonitosti donesenih odluka, Uredbe i odluka Vlade prvotužene, koje se odnose na raspodjelu sredstava tzv. iračkog duga. Općinski sud je istakao da apelant „nije dokazao da je nekim aktom ili pokrenutim postupkom pred nadležnim organima osporio pravo prvotuženog da vrši raspodjelu sredstava iz iračkog duga“, onako kako je to učinjeno Uredbom i pojedinačnim odlukama prvotužene o dodjeli i raspodjeli navedenih sredstava. Time je, kako je obrazloženo, apelant „prihvatio i Uredbu i pojedinačne odluke prvotuženog o raspodjeli finansijskih sredstava“. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 299261 18 Pž od 3. juna 2020. godine odbio apelantovu žalbu koju je on izjavio protiv odluke o glavnoj stvari, kao i žalbu drugotužene protiv odluke o troškovima postupka, te je potvrdio presudu prvostepenog suda. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda i ukazao da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio u smislu člana 8. ZPP-a, te da obrazloženje prvostepene presude sadrži sve potrebne elemente, a zatim je prihvatio sve razloge prvostepenog suda u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom odredbi Uredbe. Naime, Kantonalni sud je istakao da je Uredbom i odlukama Vlade prvotužene izvršena isplata sredstava na ime obaveza preduzeća s područja SBK-a, uključujući i preduzeće BNT Tvornicu mašina i hidraulike d.d. Novi Travnik. Kantonalni sud je također ukazao na odredbu člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama, pa je naveo da je, shodno tome, Vlada prvotužene prvo donijela Uredbu kojom je regulirala navedena pitanja, a zatim i odluke kojima su raspodijeljena naplaćena novčana sredstva. Ukazano je da apelant pogrešno smatra da su sredstva koja su naplaćena na poseban račun drugotužene postala vlasništvo Federacije zbog toga što zakon „nije imao u vidu nikakvu naplatu i bogaćenje“ ni Federacije niti kantona, već prvenstveno preuzimanje obaveza preduzeća, naročito onih obaveza koje se tiču uvezivanja radnog staža radnika. Budući da su za preduzeća s područja SBK-a odlukama izmirene obaveze u procentu od 29,05%, ocijenjen je pravilnim zaključak prvostepenog suda da je izmiren veći procent obaveza za preduzeća iz tog kantona. Također su ocijenjeni neosnovanim apelantovi navodi da je, u smislu Zakona o izmjenama i dopunama, Kanton vlasnik sredstava. Ukazano je da je Vlada prvotužene raspolagala navedenim sredstvima „upravo na osnovu Zakona, donošenjem Uredbe i pojedinačnih odluka, a ne kao vlasnik“. S obzirom na to da tužene nisu raspolagale naplaćenim sredstvima suprotno članu 20. Zakona o početnom bilansu, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da su mu tužene pričinile štetu, te je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
12. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 299261 20 Rev od 17. marta 2021. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude je naveo da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, na osnovu čega je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP-a. Sud je dalje ukazao da apelant smatra da su nižestepeni sudovi nepotpuno prezentirali i pogrešno primijenili Uredbu budući da je donesen novi Zakon o izmjenama i dopunama iz 2008. i 2009. godine, koji ima veću pravnu snagu od Uredbe bez obzira na to što ona nije stavljena van snage i što nije osporavana njena zakonitost. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi svoju odluku pravilno zasnovali na odredbama Uredbe te da za njenu primjenu nije bilo odlučno to što su sredstva naplaćena 2010. godine i tužba podnesena 2012. godine. Naime, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ključna je činjenica da je Uredba bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.
13. Vrhovni sud je odbio apelantove navode da su sudovi, u smislu člana 20. Zakona o početnom bilansu (izmijenjen član 4. citiranog zakona), bili dužni utvrditi u čijem su vlasništvu sredstva BNT Holdinga iskazana u pasivnom podbilansu, posebno sredstva iračkog duga. Naime, sud je ponovio stav Kantonalnog suda o tome da Zakon o početnom bilansu nije imao u vidu naplatu i bogaćenje Federacije ili kantona, već prvenstveno preuzimanje obaveza preduzeća koje se tiču uvezivanja radnog staža radnika. Ukazao je da okolnost da je apelantova Vlada „svojim saglasnostima učestvovala u identifikaciji u naplati potraživanja od Iraka po ocjeni ovog suda nije bila od utjecaja na zakonitost raspodjele naplaćenih sredstava na ime obaveza preduzeća“. S obzirom na to da su, na osnovu Uredbe i pojedinačnih odluka Vlade prvotužene, od naplaćenog iračkog duga isplaćene obaveze preduzeća s područja SBK-a, Vrhovni sud je na osnovu ovlaštenja iz člana 248. ZPP-a odbio apelantovu reviziju.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu činjeničnog stanja smatra da su sudovi propustili utvrditi u čijem su vlasništvu sredstva iskazana u pasivnom podbilansu preduzeća BNT Holding, posebno sredstva iračkog duga. Apelant dalje navodi da nije prihvatio raspodjelu sredstava iračkog duga na način kako je to uradila Vlada Federacije BiH. Smatra da je prvotužena zloupotrijebila svoja ovlaštenja i sredstvima iračkog duga podmirila svoje potraživanje za poreze i doprinose, između ostalog, i za preduzeća koja nisu izvodila radove u Iraku. Dalje navodi da Vlada nikada nije donijela uredbu o načinu prijenosa prava vlasništva, već je donijela Uredbu o načinu korištenja naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka, a te odredbe ne reguliraju to pitanje. Dakle, smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe navedene Uredbe kao provedbeni propis iz člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Stoga apelant navodi da je Vlada prvotužene neovlašteno prisvojila sredstva koja su pripala apelantu. Prema tome, smatra da su tuženi pričinili štetu apelantu postupajući suprotno članu 20. Zakona o početnom bilansu i članu 4. Izmjena i dopuna tog zakona. Ističe da prvotužena nije bila ovlaštena uvezivati radni staž radnika jer je to, shodno navedenom zakonu, trebalo da čini apelant. U vezi s tim, smatra da su mu tužene pričinile štetu i da mu je stoga povrijeđeno pravo na imovinu.b)Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude ovog suda i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nije počinjena povreda prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
17. Općinski sud smatra da u postupku pred tim sudom nije bilo povrede prava na koja apelant ukazuje.
18. Prvotužena apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
19. Drugotužena smatra da je apelacija neblagovremeno podnesena i predlaže da se odbaci. V.Relevantni propisi
20. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ broj 12/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Preostale stvari u prava u Pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.
Stvari i prava iskazane u Neutralnom podbilansu preduzeće poslije odobravanja programa privatizacije prenosi na organe utvrđene Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakonom o restituciji.
Stvari i prava koja se iskazuju u Neutralnom podbilansu za preduzeća iz člana 4. ovog zakona primjenom nase prenose na organe utvrđene Zakonom o osnovama za prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH” broj 47/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
U članu 20. stav 1. mijenja se i glasi: Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i/ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u Početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/ kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju." Iza stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi: „Način prijenosa prava vlasništva nad imovinom iz stava 1. ovog člana propisat će Vlada Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.“
Dosadašnji st. 2. i 3. postaju st. 3. i 4.
22. Uredba o načinu korištenja naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj 63/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovom Uredbom utvrđuje se način naplate, korištenja i raspodjele naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine. Predmet ove Uredbe su novčana sredstva koja su dobijena:
– prodajom stvari i prava sa pripadajućim kapitalom preduzeća i banaka iz člana 4. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije BiH", broj 47/06) i privatizovanih preduzeća i banaka koja nisu pod kontrolom te nisu bila uključena u aktivnu podbilansu,
– naplatom potraživanja nastalih do 31. 3. 1992. godine prema pravnim licima iz drugih država i država nastalih raspadom bivše Socijalitičke Federativne Republike Jugoslavije Član 3.
Novčana sredstva iz člana 1. ove Uredbe, raspodjeljuju se kako slijedi:
– Direkciji u skladu sa članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije BiH", broj 47/06)
– za rezervisanje sredstva za izmirenje obaveza iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka kao i izmirenja troškova nastalih u vezi zaštite imovine i prava, imovinsko-pravnih sporova i sl.,
– finansiranje Agencije do visine sredstava planiranih za poslove pasivnog podbilansa utvrđenih u finansijskom planu odobrenom od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije),
– za pokriće neisplaćenih obaveza prema FPiO/MiO i fondovima zdravstvenog osiguranja, zavodima za zapošljavanje, preduzeća namjenske i nenamjenske industrije čiji su programi izvršeni i koji iskazuju potraživanja u pasivnom podbilansu za obavljene poslove/usluge u inostranstvu (od Yugoimport-SDPR, Yumbes, Kuvajt, Iran, Indija, Angola, Peru, Kuba i dr.). Član 4.
Dio novčanih sredstava iz člana 1. preostalih nakon izdvajanja iz člana 3. ove Uredbe koristit će se za:
– izmirenje dijela troškova privatizovanih, dijelom privatizovanih i neprivatizovanih preduzeća nastalih u postupku zaštite, potraživanja iz pasivnog podbilansa,
– finansiranje kantonalnih agencija do visine sredstava planiranih za poslove pasivnog podbilansa utvrđenih u finansijskom planu odobrenom od nadležne vlade. Član 5.
Odluku o raspodjeli novčanih sredstava iz člana 3. i 4. ove Uredbe donosi Vlada Federacije na prijedlog Agencije/Direkcije uz mišljenje nadležnog ministarstva.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant ukazuje da su mu u postupku pred Vrhovnim sudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja tih prava su jednaki.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u parničnom postupku okončanom osporenom presudom odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženih radi isplate sredstava na osnovu iračkog duga, koji je odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U vezi s apelacionim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
29. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o početnom bilansu, odnosno član 4. Zakona o izmjeni i dopuni tog zakona i odredbi Uredbe, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud posebno zapaža da su redovni sudovi naročito detaljno razmotrili sve apelantove prigovore u vezi s primjenom Uredbe i ovlaštenja Vlade prvotužene u pogledu načina naplate, korištenja i raspodjele naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa, te dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su sudovi na utvrđene činjenice primijenili relevantne propise, da su dali logične i uvjerljive razloge za zaključak da tuženi raspoređivanjem sredstava iračkog duga nisu apelantu pričinili štetu, a dati razlozi se ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
31. Apelant također smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju toga prava u suštini temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o početnom bilansu, Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona i odredbama Uredbe, pri čemu su detaljno razmotrili sve prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman