Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3140/21 (F. G. i drugi)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3140/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3140/21, rješavajući apelaciju Fatime Granulo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fatime Granulo, Zinete Podgorica, Ifete Durmo, Jasmine Podgorica, Šabana Podgorice, Salema Podgorice, Damira Podgorice i Mirele Podgorica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 398592 19 Gž od 3. juna 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fatima Granulo iz Trnova, Zineta Podgorica iz Sarajeva, Ifeta Durmo iz Trnova te Jasmina Podgorica (stupila u postupak pred prvostepenim sudom umjesto preminulog prednika Ćamila Podgorice, koji je na obrascu apelacije omaškom naveden kao apelant), Šaban Podgorica, Salem Podgorica, Damir Podgorica i Mirela Podgorica iz Hrasnice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 398592 19 Gž od 3. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 398592 13 P od 28. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od advokatica Dine Memić Turkmanović i Aide Haznadarević iz Sarajeva, koje su zastupale M. P., H. P., Z. P., F. P., A. P., F. P., H. V. i R. B. (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 23. februara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Redovni sudovi i advokatica Dina Memić Turkmanović su dostavili odgovore na apelaciju, pa su ti odgovori 24. jula 2025. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Tužioci su 23. decembra 2013. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv apelanata, te tim tužbenim zahtjevom tražili da sud obaveže apelante da s dijela parcele u suvlasništvu tužilaca uklone postavljenu ogradu i zemljište dovedu u prvobitno stanje (površina dijela parcele i oznake parcele pobliže označeni u izreci presude, u daljnjem tekstu: sporni dio parcele). Apelanti su dostavili odgovor na tužbu 10. jula 2014. godine u kojem su osporili tužbeni zahtjev.
5. Apelanti su 20. decembra 2016. godine podnijeli protivtužbu u kojoj su istakli da su korisnici spornog dijela parcele više od dvadeset godina. Protivtužbenim zahtjevom su, između ostalog, tražili da sud donese presudu kojom će se utvrditi da su na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na spornom dijelu parcele. Tužioci su 14. aprila 2017. godine dostavili odgovor na protivtužbu.
6. Tužioci i apelanti su u toku postupka konačno opredijelili svoj tužbeni, odnosno protivtužbeni zahtjev.
7. U periodu od 19. maja 2015. godine do 7. juna 2018. godine održano je pripremno ročište i dvanaest ročišta za glavnu raspravu. U istom periodu ročište za glavnu raspravu odgođeno je četiri puta, od čega triput na zahtjev punomoćnika apelanata.
8. Presudom Općinskog suda, između ostalog, obavezani su apelanti da sa spornog dijela parcele uklone postavljenu ogradu i da zemljište dovedu u prvobitno stanje, te da sporni dio parcele predaju u posjed tužiocima. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na spornom dijelu parcele.
9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je u postupku provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke, da je izvršen uviđaj na licu mjesta, saslušano više svjedoka, te da je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju. Sud je detaljno obrazložio šta proizlazi iz navedenih dokaza, te je u vezi s tim utvrdio da su tužioci na dijelu sporne parcele upisani kao suvlasnici na svojim suvlasničkim dijelovima. Dalje je utvrdio da apelanti drže u posjedu sporni dio parcele, odnosno da su na njemu postavili ogradu i na taj način onemogućili tužioce u neometanom uživanju i korištenju njihovog prava vlasništva. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužilaca u cijelosti osnovan u smislu odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu:
ZOVO).
10. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, sud je citirao odredbe člana 32. st. (1) i (2) ZOVO-a. Dalje je ukazao da je utvrdio da apelanti nisu savjesni posjednici jer sporni dio parcele godinama nisu uživali neometano i slobodno. Naime, 2010. godine je bio pokrenut postupak radi uređenja međa koji je zbog spora obustavljen. Imajući to u vidu, sud je ukazao da tužioci apelantima već godinama osporavaju pravo posjeda spornog dijela parcele, tako da se u konkretnom slučaju radi o nesavjesnom posjedu. Imajući u vidu takvo utvrđenje i navedene odredbe, Općinski sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev neosnovan.
11. Presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena. Sud je u obrazloženju naveo da je, suprotno navodima iznesenim u žalbi, prvostepeni sud potpuno i tačno utvrdio bitne činjenice, te da je pravilno analizirao provedene dokaze. Naime, sud je ukazao da apelanti bez pravnog osnova drže u posjedu sporni dio parcele, te da je stoga tužbeni zahtjev tužilaca osnovan. Kantonalni sud je dalje ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da su dugogodišnji savjesni posjednici spornog dijela parcele jer su tužioci dokazali da su apelanti znali da su tužioci vlasnici spornog dijela parcele. Također, istakao je da u prilog tome govori i postupak za uređenje međa koji se vodio kod prvostepenog suda. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata koji se odnose na povredu odredbe člana 191. stav (4) Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, ukazao je da izreka prvostepenog suda nije konfuzna i protivrječna sama sebi jer se iz nje vidi da je tužbeni zahtjev, onako kako je opredijeljen u toku postupka, u cijelosti usvojen, a protivtužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud ovlašten da zakaže nastavak glavne rasprave, što u konačnici ne dovodi u pitanje zakonitost prvostepene presude.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u postupku, te ističu da redovni sudovi nisu cijenili njihove iskaze da su u posjedu dijela sporne parcele više od dvadeset godina. Pored toga, apelanti ukazuju da je izreka prvostepene presude kontradiktorna sama sebi, kao i da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka prilikom zakazivanja nastavka glavne rasprave. Također ističu da je parnični postupak trajao više od sedam godina, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je ukratko ukazao na tok postupka pred tim sudom.
14. Općinski sud je naveo da je održao pripremno ročište te više ročišta za glavnu raspravu. Također, ukazao je da su punomoćnici apelanata više puta otkazivali punomoć i da su više puta tražili odgodu ročišta. Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka preminuo jedan od tuženih, zbog čega je odgođeno ročište te kako bi se pribavili podaci o zakonskim nasljednicima. Također, ukazao je da je, s obzirom na velik broj stranaka, uručivanje pismena vrlo često bilo otežano (sud je dostavio popis spisa). Pored toga, Općinski sud je naveo da je u postupku podnesena i protivtužba, kao i da je izveden veći broj dokaza. U vezi s tim, istakao je da navedeno predstavlja objektivne razloge zbog kojih je postupak trajao toliko dugo.
15. Punomoćnica tužilaca je navela da su i apelanti svojim radnjama utjecali na dužinu postupka, zbog čega smatra da su navodi apelanata neosnovani. Također smatra da je apelacija neosnovana i u odnosu na druge aspekte prava na pravično suđenje, odnosno prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda. Član 43. st. (1) i (2)
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. (…)
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
22. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tokom postupka utvrđeno da apelanti bez pravnog osnova drže u posjedu sporni dio parcele, te je stoga tužbeni zahtjev tužilaca osnovan. Ustavni sud također zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da apelanti nisu dokazali da su bili savjesni posjednici spornog dijela parcele, tako da im ne pripada pravo na stjecanje vlasništva po osnovu dosjelosti. Imajući u vidu sve navedeno, te sadržaj odredbi čl. 32. i 43. ZOVO-a, Ustavni sud u obrazloženjima odluka redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito uočava da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, detaljno analizirali sve izvedene dokaze. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto nisu osnovani navodi apelanata koji se odnose na povredu odredbi parničnog postupka (vidi tačku 11. ove odluke). Također, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
25. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
26. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe, dakle 23. decembra 2013. godine, do donošenja presude Kantonalnog suda 3. juna 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi sedam godina i oko pet mjeseci.
27. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da su redovni sudovi uz tužbeni odlučivali i o protivtužbenom zahtjevu, zatim da je i na strani tužilaca i na strani tuženih (apelanata) bilo više lica, kao i da je u postupku proveden veći broj dokaza, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud primjećuje da su punomoćnici apelanata nekoliko puta otkazivali punomoć, odnosno tražili odgodu zakazanih ročišta. Proizlazi da su apelanti u znatnoj mjeri utjecali na dužinu postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su tužioci i apelanti nakon podnošenja tužbe, odnosno protivtužbe, precizirali tužbene, odnosno protivtužbene zahtjeve, što jest njihovo procesno pravo, čija primjena ipak produžava postupak u kojem se ono primjenjuje.
28. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao četiri godine i oko devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud održao veliki broj ročišta, da je proveo veći broj procesnih radnji s ciljem uručivanja pismena, te da je u toku postupka preminuo jedan od tuženih i da je postupak preuzela zakonska nasljednica. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da je Općinski sud bezrazložno odugovlačio postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i jedan mjesec. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Ustavni sud uočava da je primjetno da je postupak pred Općinskim sudom kao sudom pred kojim se provodi dokazni postupak i na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje trajao nešto duže. Međutim, imajući u vidu da su i apelanti doprinijeli njegovoj dužini, da se radilo o složenom postupku, a kada nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Ostala prava
29. U vezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja pravnih lijekova propisanih zakonom. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efektivnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ti navodi neosnovani.
30. Apelanti ukazuju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nisu osnovani navodi apelanata da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji je trajao sedam godina i oko pet mjeseci budući da se radilo o složenom postupku, čijoj su dužini doprinijeli i apelanti, kao i drugi objektivni razlozi, a nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.
32. Nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost i koristili pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman