Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1042/23 (H. V.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1042/23
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1042/23, rješavajući apelaciju Hajrudina Vejzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Vejzovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 009631 23 Kž od 15. februara 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrudin Vejzović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda u Bijeljini, podnio je 28. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 009631 23 Kž od 15. februara 2023. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 009631 23 Kv 2 od 1. februara 2023. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da Ustavni sud naloži Okružnom sudu i KPZ-u u Bijeljini da ga bez odlaganja puste iz pritvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 9. marta 2023. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo, u periodu od 14. do 31. marta 2023. godine, dostavili su odgovore na apelaciju koje je 31. marta 2023. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio svoje izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 23. marta 2023. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-1042/23 (dostupna na internetskoj stranici suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem Okružnog suda od 4. januara 2023. godine apelantu je, zbog postojanja osnovane sumnje da je zajedno sa H. A. počinio krivično djelo razbojništva iz člana 227. stav (2) u vezi sa stavom (1) i člana 37. Krivičnog zakonika Republike Srpske, određen pritvor iz razloga propisanih u članu 197. stav 1. tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). To rješenje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 5. januara 2023. godine.
7. Tužilaštvo je 30. januara 2023. godine optužilo apelanta i H. A. da su kao saizvršioci počinili krivično djelo. U optužnici, koja je potvrđena 31. januara 2023. godine, predloženo je produženje pritvora apelantu.
Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
8. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 009631 23 Kv 2 od 1. februara 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantu je produžen pritvor iz razloga propisanih članom 197. stav (1) tačka a) ZKPRS. Određeno je da pritvor može trajati do izricanja presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice. Također je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora izvršiti po isteku dva mjeseca od dana donošenja rješenja.
9. U obrazloženju je navedeno da je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelant i H. A. počinili krivično djelo na način opisan u optužnici, odnosno da su u inkriminirano vrijeme uz upotrebu vatrenog oružja, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz objekta – zlatare u vlasništvu trećeg lica, oduzeli zlatni nakit. Osnovana sumnja utvrđena je na osnovu iskaza svjedoka – radnice zlatare Ž. Đ., zapisnika nadležne policijske uprave o prepoznavanju izvršioca krivičnog djela, videosnimaka sigurnosnih kamera, izjava optužene H. A. datih u nadležnoj policijskoj stanici i Tužilaštvu, zapisnika o uviđaju, te izjave oštećene M. N. Zatim je navedeno da nije prihvatljiv prijedlog Tužilaštva da se apelantu pritvor produži zbog postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Nasuprot tome, ocijenjen je kao osnovan i valjan prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor zbog postojanja opasnosti od bjekstva, odnosno pritvorskog razloga iz tačke a) navedene zakonske odredbe. U vezi s tim navedeno je da je apelant, nakon inkriminiranog događaja, napustio teritoriju Bosne i Hercegovine i otišao u inozemstvo (Austrija i Njemačka), gdje je boravio nekoliko dana. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu apelant je lišen slobode na graničnom prijelazu na osnovu raspisane potrage policijskog organa. Na opisani način, apelant je, po ocjeni Okružnog suda, manifestirao jasnu namjeru da se skriva i tako onemogući vođenje istrage i krivičnog postupka. Pri tome je ukazano da je apelant u istrazi dao i netačne podatke o adresi stanovanja. Uzimajući u obzir apelantovu radnju i ulogu u izvršenju krivičnog djela te težinu krivičnog djela s aspekta zaprijećene kazne (kazna zatvora od pet do 15 godina), zaključeno je da sve to predstavlja objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva. Okružni sud je u vezi s tim obrazložio da pritvor nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera s obzirom na apelantovo ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela. Zbog toga je zaključeno da se jedino mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo u krivičnom postupku.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 009631 23 Kž od 15. februara 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da i dalje, u neizmijenjenom obliku, egzistira osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, te da postoji opasnost od bjekstva. To što je Okružni sud pogrešno zaključio da je apelant u istrazi dao pogrešnu adresu stanovanja, po ocjeni Vrhovnog suda, nije od značaja, imajući u vidu okolnost da je napustio Bosnu i Hercegovinu nakon izvršenja inkriminiranog djela. Također je ukazano da je neosnovan apelantov prigovor da Okružni sud u prvostepenom rješenju nije razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto pritvora. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, apelant ističe da više ne egzistiraju okolnosti koje mogu opravdati pritvor te problematizira postojanje kako općeg pritvorskog uvjeta – osnovane sumnje, tako i posebnog pritvorskog razloga – opasnosti od bjekstva. Apelant smatra da osporene odluke nisu dovoljno obrazložene i da redovni sudovi nisu razmotrili primjenu blažih mjera od pritvora. Predloženo je da se apelacija usvoji, ukinu osporena rješenja i apelantu dodijeli odšteta u pravičnom iznosu. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji zahtijeva hitnost u postupanju jer se nalazi u pritvoru.
II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zasnovan na sveobuhvatnoj analizi dokaza dostavljenih uz optužnicu. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga − opasnosti od bjekstva, navedeno je da osporena rješenja u vezi s tim daju iscrpna i argumentirana obrazloženja. Ukazano je da odsustvo adekvatne ekonomsko-socijalne povezanosti apelanta s teritorijom Bosne i Hercegovine opravdano ukazuje na postojanje opasnosti od bjekstva. Zbog toga je predloženo da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da su proizvoljno utvrđene činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Također je navedeno da su u osporenim rješenjima dati potrebni i dovoljni razlozi kada je u pitanju postojanje posebnog pritvorskog razloga – opasnost od bjekstva iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS. Zbog toga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužilaštvo je istaklo da je apelacija u cijelosti neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
19. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
20. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo propisano Krivičnim zakonikom Republike Srpske, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka
c) Evropske konvencije.
21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije određena je ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti ta da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186. s daljnjim referencama).
22. Nadalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, to jest da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).
23. S obzirom na prethodno navedene stavove, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, prilikom produženja pritvora, u osporenom prvostepenom rješenju jasno obrazložio one dokaze na osnovu kojih je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Vrhovni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo. Dakle, ispunjen je prvi uvjet kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost redovnog suda koji mu je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uvjet, to jest da mu je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.
24. Kada je riječ o zakonitosti pritvora („u skladu s postupkom propisanim zakonom“), odnosno kompatibilnosti apelantovog pritvora s garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantov pritvor produžen na osnovu člana 176. stav (1) tačka a) ZKPRS. Prema praksi Evropskog suda, opasnost od bjekstva optuženog ne može se cijeniti samo na osnovu zaprijećene kazne. Ta opasnost se mora cijeniti u svjetlu niza drugih relevantnih faktora koji mogu ili potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili je učiniti tako malom da ne može opravdati pritvor. Mora se uzeti u obzir karakter dotičnog lica, njegov moral, dom, zanimanje, imovina, porodične veze i druge veze sa zemljom u kojoj se krivično goni, kao i međunarodni kontakti te osobe (vidi, između ostalog, Hovhannisyan protiv Armenije, presuda od 20. jula 2017. godine, broj predstavke 50520/08, tačka 39. s daljnjim referencama). Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Okružni sud prilikom produženja pritvora apelantu prvenstveno imao u vidu zakonski uvjet koji se odnosi na zaprijećenu kaznu za krivično djelo za koje je apelant optužen. Zatim, redovni sudovi su detaljno obrazložili na osnovu kojih činjenica/okolnosti su zaključili da, u svjetlu apelantovog ponašanja nakon izvršenja krivičnog djela, i dalje postoji opasnost od njegovog bjekstva ukoliko bi se nalazio na slobodi (vidi, tač. 9. i 10. ove odluke). Takva obrazloženja redovnih sudova ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, budući da navedena opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama/dokazima. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, obrazloženja osporenih odluka sadrže odgovore koji se odnose ne samo na objektivnu nego i na subjektivnu komponentu inkriminacije. Svi navedeni razlozi opravdavaju produženje apelantovog pritvora i predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu redovni sudovi su imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost, a s druge strane, posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ te ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. Zbog toga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS u kontekstu produženja njegovog pritvora nakon potvrđivanja optužnice.
25. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje apelantovog pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguravanje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali jasne i argumentirane razloge za postojanje osnovane sumnje i opasnosti od bjekstva, uz argumente koji su predstavljali relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa i koji su, nezavisno od pretpostavke nevinosti apelanata, pretezali nad njegovim pravom na slobodu.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić