Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2331/21 (R. D.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2331/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2331/21, rješavajući apelaciju Ramiza Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ramiza Džaferovića.

Utvrđuje se kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 344625 20 Gž 2 od 20. novembra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ramiz Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 344625 21 Rev od 23. marta 2021. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2331/21.

2. Apelant je podnio i apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 344625 20 Gž 2 od 20. novembra 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-708/21.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-708/21 od 21. aprila 2021. godine kojom je odbacio apelaciju kao preuranjenu jer postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan.

4. Ustavni sud zapaža da je apelantova revizija odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 344625 21 Rev od 23. marta 2021. godine. Dakle, navedeno rješenje Vrhovnog suda ne predstavlja efektivan pravni lijek s obzirom na to da je revizija odbačena zbog formalnih razloga. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 344625 20 Gž 2 od 20. novembra 2020. godine u odnosu na koju će Ustavni sud ispitati apelacione navode.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Adila Osmanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Nakon što je Kantonalni sud dostavio odgovor, Ustavni sud ga je 20. februara 2023. godine proslijedio apelantu na davanje eventualnog izjašnjenja.

7. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 65 0 P 344625 13 P od 6. januara 2014. godine odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 344625 14 Gž od 20. juna 2019. godine usvojio tužiočevu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.

10. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 344625 19 P 2 od 21. februara 2020. godine odbio tužiočev tužbeni zahtjev kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant bio član Skupštine (u daljnjem tekstu: Skupština) i predsjednik Uprave Razvojne banke FBiH (u daljnjem tekstu: Razvojna banka). Tužilac je bio ministar u Vladi FBiH koja, shodno zakonu, obavlja funkciju Skupštine Razvojne banke. Na zasjedanju Skupštine održanom 22. novembra 2012. godine, komentirajući rad Skupštine i tužioca, apelant je dao nekoliko izjava koje su bile upućene tužiocu. Tako je apelant izjavio: „1. Da kažem oko ovog nadzornog odbora, pritisci su bili od strane predsjednika Vlade, Lijanovića i ministra Osmanovića; 2. Vi ste tražili da dam i odobrim Lijanoviću 5 miliona KM kako bi Lijanovići ostali u vlasti; 3. Došli ste sa stranačkim kolegom i tražili od mene da kupim zgradu Importanea koja košta 20 miliona KM, ima četiri sprata, garaže i da se vi uklapate u 2 miliona maraka;

4. „Tražili ste od mene da odobrim kredit Selimoviću od 20 miliona KM i reprogram od 10 miliona KM“, 5. „Kao predsjednik Uprave i kao čovjek kažem ovo i ponovim i ostajem iza svega što sam rekao, za to postoje materijalni dokazi ministre Osmanoviću, nije bilo samo ovo ne mogu da se sjetim, ima zapisano u Banci, sve je evidentirano, tako se i zove Banka, upamtite Banka je još i špijunska organizacija“. Tužilac je smatrao da su ove izjave kleveta upućena njemu, te je protiv apelanta podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplati iznos od 5.000,00 KM, imajući u vidu da je protiv njega nakon takvog apelantovog istupanja provedena medijska kampanja.

11. U obrazloženju je navedeno da su u postupku provedeni dokazi, i to između ostalog: obavještenje Kantonalnog tužilaštva u vezi s krivičnom prijavom o iznesenim tvrdnjama na spornoj sjednici Skupštine, izvještaj Parlamentarne komisije o ispitivanju navedenih nepravilnosti rada u Skupštini, evidencija ulazaka i izlazaka iz Razvojne banke, stenogram i tonski zapis sa sporne sjednice Skupštine, tekstovi iz Dnevnog avaza u kojima su objavljeni dijelovi stenograma sa sporne sjednice Skupštine te službena dokumentacija Razvojne banke. Općinski sud je istakao da su članom

6. Zakona o zaštiti od klevete propisani uvjeti koji trebaju biti ispunjeni da bi se neko izražavanje smatralo klevetom, dok su članom 7. istog zakona propisani uvjeti kada se neko izražavanje ne može smatrati klevetom. Navedeno je i da postoji razlika između klevete i uvrede. Za postojanje klevete, kako je navedeno, potrebno je da se istinitost iznesene činjenice može provjeriti i da rezultat provjere bude njena neistinitost, dok uvreda može obuhvatiti i istinitu činjenicu, ali koja je iznesena u javnost s ciljem vrijeđanja nečijeg ugleda ili iznošenje vrijednosnog stava o nekome. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da apelant ne može biti odgovoran za medijsku kampanju protiv tužioca. Općinski sud je istakao da je članom 6. Zakona o zaštiti od klevete jasno propisano da za iznošenje informacija u medijima odgovaraju autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem pronošenja tog izražavanja, te da apelant ne spada u tu grupu lica.

12. Dalje je navedeno da se tužiočev navod da apelantova izjava da je „imao pritisak od Lijanovića i tužioca“ predstavlja klevetu ne može smatrati klevetom. Općinski sud je istakao da je pojam „imati pritisak od nekog“ vrijednosni sud koji svako doživljava različito i subjektivno i taj dojam nije dokaziv. Navedeno je da se ne može smatrati klevetničkom ni apelantova izjava da je tužilac od njega tražio da odobri kredite i reprograme jer se, prema mišljenju Općinskog suda, također radi o mišljenju odnosno vrijednosnom sudu. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da shodno članu 6. Zakona o zaštiti od klevete iznošenje čak i neistinitih činjenica koje se odnose na pitanja od javnog ili političkog interesa ne predstavlja klevetu, osim ako je štetnik znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nije dokazano da je apelant znao ili imao namjeru naštetiti tužiočevom ugledu, niti da je apelant nepažnjom zanemario neistinitost sadržaja. Općinski sud je naveo da ovakvom zaključku u prilog ide i činjenica da je tužilac s apelantom redovno bio u kontaktu i često dolazio u prostorije Razvojne banke, mimo sjednica Skupštine, i razgovarao s apelantom. Dalje je navedeno da bi se klevetničkom izjavom mogla smatrati samo apelantova izjava da je od njega traženo „da kupi zgradu Importanea i da se tužilac i njegov stranački kolega mogu 'uklopiti' u dva miliona maraka“. Međutim, kako je obrazložio taj sud, pri ocjeni da li se radi o kleveti mora se sagledati izražavanje u cjelini i ne mogu se dijelovi izrečenog vaditi iz konteksta cijelog izražavanja. Općinski sud je naveo da je apelant dokazao da je po tom pitanju podnesena krivična prijava i da je formirana parlamentarna komisija, te bez obzira na to što je utvrđeno da nije došlo do protivzakonitih radnji u konkretnom slučaju nema apelantove odgovornosti za klevetu.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 344625 20 Gž 2 od 20. novembra 2020. godine preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da tužiocu isplati 1.000,00 KM na ime naknade štete zbog klevete. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelantova izjava „da je tužilac došao sa stranačkim kolegom i tražio da od njega kupi zgradu Importanea (…)“ nesporno predstavlja klevetu jer se radi o činjeničnim tvrdnjama koje je apelant bio dužan dokazati u postupku, što nije učinio. Navedeno je i da se rad Skupštine može posmatrati kao upravni postupak. Navedeno je da na spornoj sjednici nije vođen takav postupak, pa i zbog toga apelantova izjava predstavlja iznošenje činjenice koju je trebao dokazati. Međutim, apelant to nije učinio, već je pokušao da tužioca prikaže kao osobu koja koristi politički utjecaj za stjecanje vlastite koristi, čime njegova izjava predstavlja klevetničko izražavanje.

14. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 344625 21 Rev od 23. marta 2021. godine kojim je apelantova revizija odbačena zbog neispunjavanja uvjeta za podnošenje revizije iz člana 237. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je apelant tražio da se njegova revizija usvoji jer postoji različita praksa nižestepenih sudova po istom kao pitanju u njegovom predmetu. Vrhovni sud je naveo da, u vezi s tim, apelant nije u smislu odredbi člana 237. st. (3), (4) i (5) ZPP-a naveo u čemu se i u kojim predmetima radi o različitoj praksi, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti za tzv. vanrednu reviziju.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zbog proizvoljne primjene prava. Apelant navodi da je izjava za koju je Kantonalni sud utvrdio da predstavlja klevetu data u kontekstu informiranja članova Skupštine o poteškoćama s kojima se apelant susretao u svom radu i o pritiscima kojima je bio podvrgnut ne samo od strane tužioca već i od drugih javnih ličnosti koje je na sjednici Skupštine imenovao. Apelant smatra da Kantonalni sud nije uzeo u obzir da su javne, političke ličnosti podložne preispitivanju javnosti i da moraju da podnose veći teret kritike od običnih građana, te da apelant nije govorio o privatnim stvarima tužioca. Također navodi da tužilac tokom postupka nije dokazao da je apelant znao da je njegovo izražavanje neistinito, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da je nakon sporne sjednice dostavljena krivična prijava nadležnom tužilaštvu. Apelant smatra da je pogrešna odluka Vrhovnog suda kojom je odbačena njegova revizija jer je zbog različite prakse taj sud bio obavezan uvažiti reviziju. b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Cilj Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu

Član 4. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu

Član 6. st. (1) i (3) (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice .

Izuzeci od odgovornosti

Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

- prirodu i stepen prouzrokovane štete,

- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

- pristanak oštećenog,

- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Prije svega, u vezi s apelantovom navodima da je Vrhovni sud trebao prihvatiti njegovu reviziju zbog ujednačavanja sudske prakse, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP-a prema kojima Vrhovni sud ima pravo da prihvati tzv. vanrednu reviziju, između ostalog, u slučaju kada je odlučivanje o reviziji bitno za primjenu prava u drugim slučajevima iste vrste jer postoji različita praksa drugostepenih sudova. Ustavni sud podsjeća i da čl. 241. i 247. ZPP-a daju širu diskrecionu mogućnost Vrhovnom sudu da odluči o dopustivosti revizije (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-7715/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 45, dostupnu na www.ustavnisud.ba) . U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u skladu s navedenim diskrecionim ovlaštenjem cijenio postojanje razloga za izuzetnu dopustivost revizije prema članu 237. st. (3), (4) i (5) ZPP-a i zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost apelantove revizije, što je detaljno i jasno obrazložio. Ustavni sud ne smatra takvo obrazloženje proizvoljnim.a)Sloboda izražavanja

21. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

22. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevajudozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

23. Ustavni sud podsjeća da se sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, stav 58. s daljnjim referencama). Osim toga, ova sloboda nije apsolutna, već podliježe ograničenjima u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da treba odgovoriti na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i na kraju da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).

24. Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena u građanskoj parnici na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, odnosno da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja koje je bilo u skladu sa zakonom i da je slijedila legitiman cilj – zaštitu prava i sloboda drugih.

25. U vezi s pitanjem da li je miješanjem uspostavljena pravična ravnoteža između dva prava – slobode izražavanja i prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi dužni voditi računa o kriterijima koje je uspostavio Evropski sud, i to: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC) br. 40660/08 i 60641/08, st. 109–113,

ECHR 2012).

26. Ustavni sud također podsjeća da iz prakse Evropskog suda jasno proizlazi da je „malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa“. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, predstavka broj 49418/99, stav 40 (e)). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je u predmetima koji pokreću pitanje slobode izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova jer se postojanje činjenice može dokazati, a vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka 67. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka broj AP-2334/20 od 23. februara 2022. godine, tačka 31). Osim toga, Ustavni sud u svojoj praksi konstantno ukazuje da je u predmetima koji pokreću pitanje slobode izražavanja neophodno detaljno analizirati sporno izražavanje u cjelini, a ne parcijalno i izdvojeno, posebno uzimajući u obzir kontekst u kojem je izražavanje izneseno i cilj izražavanja (vidi Ustavni sud, npr. odluke br. AP-534/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 40, i AP-4486/20 od 11. maja 2022. godine, tačka 39, dostupne na www.ustavnisud.ba).

27. Dovodeći navedene stavove u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda nije vidljivo da je taj sud uzeo u obzir sve navedene kriterije. Naime, iz obrazloženja se ne može vidjeti kako je sud cijenio apelantov i tužiočev status, nije vidljiva analiza spornog izražavanja u smislu da li je ono izrečeno u sklopu debate koja je od javnog interesa, niti se može vidjeti da je sud cijenio sveukupni kontekst spornog izražavanja, već je izdvojena samo jedna rečenica i zaključeno da se radi o kleveti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je nesporno da se radi o javnim ličnostima jer su i apelant i tužilac političari. Osim toga, navedeno izražavanje je izneseno na sjednici Skupštine Razvojne banke kao finansijske institucije čiji je zadatak provođenje ekonomske politike Vlade FBiH radi privrednog razvoja i zapošljavanja. Dakle, sporno izražavanje je izneseno prilikom debate o pitanjima od javnog interesa bez obzira na to da li u sklopu dnevnog reda zasjedanja ili van njega. Sve to, kao i ostale relevantne kriterije, sud je trebao uzeti u obzir, a onda o svim ocjenama navedenih kriterija dati „relevantne i dovoljne razloge“, što je propustio učiniti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i tužiočevog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršena apelantova sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.b)Ostali navodi

29. S obzirom na zaključke o kršenju prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

30. Postoji kršenje slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada Kantonalni sud nije analizirao apelantovo izražavanje u cjelini i u skladu s relevantnim kriterijima, pa stoga nije dao ni „relevantno ni dovoljno obrazloženje“ za odluku o tome da je u konkretnom slučaju apelant oklevetao tužioca.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman