Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1656/21 (M.P.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1656/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1656/21, rješavajući apelaciju M. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. srpnja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. P. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 019303 21 Krž 3 od 3. ožujka 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 14. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019303 21 Krž 3 od 3. ožujka 2021. godine i S1 1 K 019303 15 Kri od 18. rujna 2020. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio kako slijedi: „Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene [apelantu] Presudom Suda BiH broj Sl 1 K 019303 15 Kri od 8. rujna 2020. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH.“
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1656/21 od 14. lipnja 2021. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 8. travnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 21. travnja 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH od 18. rujna 2020. godine apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 173. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je proglašen krivim što je u srpnju 1993. godine na području općine Stolac zahtijevao od A. K. da mu preda naoružanje iako je on tvrdio da nema nikakvo naoružanje. Tom prilikom apelant je A. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) psihički i fizički maltretirao na način da ga je bajunetom udarao u predjelu prsa i stomaka; oštricom bajuneta ga posjekao iza uha, uslijed čega je A. K. krvario, te ga kundakom puške udario u predjelu arkade, od čega je oštećeni također krvario. Dakle, apelant je za vrijeme rata u BiH, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, nečovječno postupao prema civilu.
6. Sud je naveo dokaze koje su izveli obrana i Tužiteljstvo, nakon čega ih je analizirao i ocijenio. Sud je obrazloženju presude naveo da je svoju odluku utemeljio prvenstveno na usmenim i neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, pri čemu je istaknuto da izvjesne nedosljednosti između iskaza različitih svjedoka predstavljaju relevantan faktor u procjeni njihove dokazne težine. Međutim, sud je naglasio da te nedosljednosti nisu nužno diskreditirale cijelo svjedočenje svjedoka. Sud je razloge prihvatljivosti pojedinih iskaza i ocjenu njihovog kredibiliteta detaljno obrazložio. Nakon takve ocjene dokaza sud je nedvojbeno zaključio da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva tako što je nečovječno postupao prema oštećenom A. K., koji je u trenutku počinjenja kaznenog djela uživao zaštitu prema odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata. Glede statusa oštećenog kao zaštićene kategorije stanovništva, sud je naveo da tijekom postupka nije bilo sporno da je oštećeni u kritičnom razdoblju bio pripadnik Armije RBiH. Međutim, sama ta okolnost ne isključuje njegov civilni status s obzirom na to da je iz provedenih dokaza sud utvrdio da u momentu počinjenja inkriminacije oštećeni nije sudjelovao u neprijateljstvima, bio je izvan borbenog stroja i nije imao naoružanje.
7. Dalje, razmatrajući ispunjenost elemenata pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina, sud je razmatrao mogu li se radnje za koje je apelant proglašen krivim podvesti pod kvalifikaciju mučenja ili nečovječnog postupanja. Sud je utvrdio da Tužiteljstvo nije dostavilo dovoljno dokaza iz kojih bi sud mogao zaključiti da su apelantove radnje dosegnule prag mučenja u kontekstu međunarodno prihvaćane prakse, zbog čega je apelantove radnje okarakterizirao kao nečovječno postupanje. Sud je dalje ukazao da u KZSFRJ nije definiran pojam „nečovječno postupanje“. Međutim, taj je pojam definiran u praksi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Komisije za ljudska prava. Stoga je sud, imajući u vidu tu praksu, nedvojbeno zaključio da je apelant prema oštećenom A. K. imao dominirajući položaj i moć, da je bio u povlaštenom položaju u odnosu na oštećenog i da je poduzeo radnje čije su posljedice bile povrede fizičkog i psihičkog digniteta oštećenog, te su izazvale tjelesne ozljede.
8. Presudom suda BiH od 3. ožujka 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda Suda BiH od 18. rujna 2020. godine u osuđujućem dijelu. U obrazloženju presude je navedeno da je apelacijsko vijeće Suda BiH razmotrilo i ocijenilo neutemeljenim apelantov žalbeni navod da je prvostupanjsko vijeće počinilo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i povrijedilo kazneni zakon tako što je prekoračilo optužbu kada je apelantu kao oblik izvršenja ratnog zločina stavilo na teret nečovječno postupanje, iako mu je optužnicom na teret stavljeno mučenje. Apelant je tvrdio da nečovječno postupanje kao ratni zločin nije propisano u KZSFRJ koji se, s obzirom na vrijeme izvršenja kaznenog djela, primjenjivao na njega. Apelacijsko vijeće je ukazalo da kada se sagleda sadržaj odredbe članka 142. KZSFRJ koja propisuje kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nedvojbeno proizlazi da je jedna od taksativno pobrojanih radnji izvršenja tog kaznenog djela i radnja nečovječnog postupanja. Istaknuto je da je pitanje definicije nečovječnog postupanja nešto sasvim drugo, ali, u svakom slučaju, činjenica da KZSFRJ nije konkretno definirao što je to što se smatra nečovječnim postupanjem ni u kojem slučaju ne znači da prema tom zakonu nečovječno postupanje nije ratni zločin. Apelacijsko vijeće je ocijenilo da je prvostupanjsko vijeće na pravilan način kvalificiralo apelantove radnje izvršenja kao kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izvršenog nečovječnim postupanjem, pri čemu je u svezi s tim dalo konkretno obrazloženje, koje je kao valjano prihvatilo i apelacijsko vijeće. Apelacijsko vijeće je istaknulo i to da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom kaznenog djela iz optužnice i da je prvostupanjski sud, dajući takvu pravnu ocjenu apelantovih radnji, postupio u apelantovu korist s obzirom na to da se kvalifikacijom njegovih radnji kao nečovječnog postupanja smanjuje intenzitet kriminalne aktivnosti koji mu je stavljen na teret (mučenje), što svakako predstavlja intervenciju suda u apelantovu korist, a ne na njegovu štetu.
9. Nadalje, apelacijsko vijeće je zaključilo da je prvostupanjski sud cijenio dokaze u skladu s odredbama ZKPBiH primjenjujući prvenstveno načelo pretpostavke nevinosti iz članka 3. ZKPBiH. Apelacijsko vijeće je ukazalo da, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, bez obzira na činjenicu da su neki svjedoci doista bili nepouzdani u određenim dijelovima svojih iskaza, to nije dokaz da ti svjedoci nisu točno percipirali, zapamtili i reproducirali neke druge činjenice koje vijeće smatra bitnim, te da se njihovim iskazima nije moglo povjerovati u tom drugom dijelu. Osim toga, apelacijsko vijeće je ukazalo da iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjsko vijeće razmotrilo svaki dokument prezentiran u ovom predmetu kako bi odlučilo o njegovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti, te zaključilo da je Tužiteljstvo dokazalo njihovu vjerodostojnost isključujući svaku razumnu sumnju.
10. Apelacijsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim apelantove žalbene navode da nisu cijenjeni iskazi svjedoka obrane, te da optužba nije ponudila materijalne dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizlazilo da je apelant u inkriminirano vrijeme obavljao funkciju zapovjednika Civilne zaštite Općine Stolac. U svezi s tim, apelacijsko vijeće je ukazalo da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude konstatirao da nije poklonilo vjeru apelantovom i iskazima poimenično navedenih svjedoka obrane glede apelantovog statusa u Civilnoj zaštiti. Vijeće je ocijenilo da su ti iskazi dani u cilju izbjegavanja ili umanjenja apelantove kaznene odgovornosti, te da su u suprotnosti s dokazima i iskazima svjedoka kojima je sud poklonio vjeru. Apelacijsko vijeće je ukazalo da je prvostupanjsko vijeće ocijenilo dokaze na koje je apelant ukazao u žalbi, ali ih je analiziralo i cijenilo i u svezi s drugim dokazima koji su provedeni tijekom postupka. Na okolnost da je apelant u kritično vrijeme bio zapovjednik Civilne zaštite Stolac, Tužiteljstvo je kao dokaz uložilo rješenje od 1. svibnja 1993. godine u čijem je potpisu apelant naveden kao zapovjednik Civilne zaštite Općine Stolac. Apelacijsko vijeće je konstatiralo da je obrana osporavala da je to rješenje potpisao apelant, ali nije ponudila nijedan dokaz niti konkretan razlog koji bi doveo u sumnju vjerodostojnost tog rješenja. Osim toga, apelacijsko vijeće je ukazalo da je zaključak o statusu apelanta kao zapovjednika Civilne zaštite Stolac potvrđen i iskazima svjedoka I. M., A. Š. i M. H.
11. Apelacijsko vijeće je također ocijenilo neutemeljenim apelantove prigovore koji su se odnosili na status oštećenog A. K. kao civila u inkriminirano vrijeme. Apelacijsko vijeće je ukazalo da iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je prvostupanjsko vijeće na temelju izvedenih dokaza izvelo zaključak da je oštećeni A. K. u trenutku počinjenja inkriminacije uživao zaštitu u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom, člankom 3. stavak 1. točka a) Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata. Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je prvostupanjsko vijeće na temelju pouzdanih i vjerodostojnih dokaza, isključujući svaku razumnu sumnju, pravilno zaključilo da je oštećeni kritične prilike imao status zaštićene civilne osobe. To prvenstveno proizlazi iz iskaza samog oštećenog, koji su u potpunosti potvrdili saslušani svjedoci koji su se kritične prilike nalazili zajedno s njim i bili neposredni očevici događaja. Prema ocjeni apelacijskog vijeća, ti iskazi izvan svake razumne sumnje potvrđuju da u trenutku predaje oštećeni nije sudjelovao u neprijateljstvima, da je bio izvan borbenog stroja, da nije imao naoružanje i da je bio u civilnoj odjeći. Kao takav, oštećeni je uživao zaštitu u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom.
12. Apelacijsko vijeće je dalje, razmatrajući apelantov žalbeni navod kako prvostupanjski sud uopće nije cijenio iskaz zaštićenog svjedoka „E“, utvrdilo da iz obrazloženja prvostupanjske presude zaista ne proizlazi sadržaj iskaza tog svjedoka. Međutim, apelacijsko vijeće je ukazalo da prvostupanjsko vijeće i nije dužno baviti se detaljno svakim izvedenim dokazom, već je u smislu odredaba čl. 15. i 281. ZKPBiH obvezno analizirati i ocijeniti one dokaze koji su nužni za donošenje odluke o predmetu konkretne optužnice. Glede sadržaja i relevantnosti iskaza svjedoka ,,E“, odnosno njegovog utjecaja na ocjenu valjanosti utvrđenog činjeničnog stanja, apelacijsko vijeće je utvrdilo da je taj svjedok zaista svjedočio na okolnosti inkriminiranog događaja, ali da iz njegovog iskaza ne proizlazi da je on siguran u to što se točno dešavalo kod kuće oštećenog. Naime, svjedok je naveo da se jedno vrijeme nalazio iza zida kuće, odakle i nije mogao sve vidjeti, ali je čuo galamu. Svjedok je naveo da je „možda bilo guranja, ali da ne zna točno šta je bilo“. Imajući to u vidu, ne može se zaključiti da je iskaz zaštićenog svjedoka ,,E“ suprotan ili da je kontradiktoran iskazima svjedoka optužbe (svjedoka kojima je prvostupanjsko vijeće poklonilo vjeru) saslušanih na te iste okolnosti, zbog čega je te žalbene navode ocijenilo neutemeljenim.
13. Dalje, apelacijsko vijeće je prihvatilo apelantove tvrdnje da je prvostupanjsko vijeće pri odlučivanju o kazni povrijedilo zakon na njegovu štetu kada je kao otežavajuće okolnosti cijenilo njegovu raniju osuđivanost za kaznu koja je brisana i nije mogla biti razmatrana kao otežavajuća okolnost na apelantovu štetu. Međutim, apelacijsko vijeće je ukazalo da se i pored brisanja kazne ranija osuđivanost optuženog ne može ignorirati i potpuno zanemariti pri procjeni ličnosti optuženog i mogućnostima postizanja svrhe kažnjavanja u pogledu osude za novo kazneno djelo. Apelacijsko vijeće je ukazalo da ni prvostupanjsko vijeće, iako je navelo da apelantovu raniju osuđivanost uzima kao otežavajuću okolnost, toj činjenici praktično nije dalo poseban značaj. Naime, apelacijsko vijeće je imalo u vidu da se radi o kaznenom djelu za koje je propisana kazna od najmanje pet godina zatvora. Kada se ta činjenica dovede u svezu s razinom izvršenog ublažavanja, proizlazi da prvostupanjsko vijeće apelantovoj ranijoj osuđivanosti nije dalo poseban značaj. Da jest, s obzirom na težinu djela, njegovu društvenu opasnost, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je počinjeno, posljedice i druge okolnosti, zasigurno ne bi odlučilo ublažiti apelantu kaznu ispod zakonom propisanog minimuma. Osim toga, apelacijsko vijeće je ocijenilo da još većem ublažavanju izrečene kazne i izricanju kazne manje od one koja je izrečena ne bi bilo mjesta ni u slučaju potpunog ignoriranja apelantove ranije osuđivanosti i isključenja njezinog značaja i utjecaja pri ocjeni apelantove ličnosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
15. Apelant tvrdi da je optužba prekoračena zbog razloga što je on optužnicom terećen da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinio mučenjem, a osporenim presudama je osuđen za ovo kazneno djelo počinjeno nečovječnim postupanjem. Dalje, apelant tvrdi da se oštećeni A. K. nije mogao smatrati zaštićenom osobom zbog toga što je u svom iskazu jasno priznao da je u vrijeme spornog događaja bio vojni pripadnik Armije BiH i da se nalazio s ostalim osobama bošnjačke nacionalnosti u zoni odgovornosti HVO-a i očito je da je tom prilikom s ostalima čekao trenutak da krene u akciju Armije BiH protiv postrojbi HVO-a. Apelant je istaknuo da je sud trebao imati u vidu ambijent koji je vladao u to vrijeme na području općine Stolac, odnosno izuzetno teška neprijateljstva koja su u to vrijeme vladala između Armije BiH i HVO-a. Dalje, apelant tvrdi da kazneno djelo koje se apelantu stavlja na teret nije kazneno djelo ratnog zločina jer, pored toga što djelo nije počinjeno prema civilu, ni same posljedice koje je navodni oštećeni A. K. pretrpio nisu takve da bi se moglo raditi o ratnom zločinu jer je i on sam potvrdio da kritične prilike nije zadobio posebno teške tjelesne ozljede, već da je zadobio manji ožiljak. Dakle, sama obilježja delikta koji se apelantu stavlja na teret uopće nemaju obilježja navedenog kaznenog djela ratnog zločina. Osim toga, glede inkriminacije koja se apelantu stavlja na teret u smislu fizičkog napada na A. K., apelant smatra da je prvostupanjski sud iznio paušalno i površno stajalište kada citira iskaze saslušanih svjedoka tvrdeći da se nadopunjuju. Apelant tvrdi da svjedoci ne samo da nisu na suglasan način opisali navedeni događaj, nego su ga u bitnim detaljima potpuno različito prikazali. Apelant smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je on bio zapovjednik Civilne zaštite u Stocu u sporno vrijeme nastojeći da time, tj. kroz tu dužnost pojača njegovu odgovornost i da mu izrekne znatno višu kaznu. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu adekvatno cijenili iskaz zaštićenog svjedoka ,,E“ potpuno pogrešno tvrdeći da je taj svjedok naveo da se jedno vrijeme nalazio iza zida kuće i nije mogao sve vidjeti i da je rekao „možda je bilo guranja, ali da točno ne zna šta je bilo“, pri čemu je zanemaren njegov iskaz da je sve sporno vrijeme apelant bio uz njega i da nije sudjelovao u bilo čemu, pa ni u nekakvom guranju. Apelant je naveo da je pri odlučivanju o visini kazne prvostupanjski sud povrijedio Zakon na njegovu štetu kada je kao otegotnu okolnost cijenio raniju osuđivanost iako je ta kazna brisana. Konačno, apelant tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na ove njegove prigovore istaknute u žalbi. b)Odgovori na apelaciju
16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je u osporenim presudama dana jasna argumentacija u pogledu apelantove krivnje. Imajući u vidu da prvostupanjsko vijeće nije u činjenični opis izreke pobijanog dijela presude dodalo ništa novo u odnosu na ono što je navedeno u optužnici, nego samo drugačije pravno kvalificiralo radnje navedene u činjeničnom opisu, i to u apelantovu korist, proizlazi da su neutemeljeni apelantovi navodi da je optužba prekoračena. Ukazano je da su osporene odluke pravilno koncentrirane na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima se temelji zaključak da je počinjeno kazneno djelo koje je apelantu stavljeno na teret. Istaknuto je da su cijenjeni kako dokazi Tužiteljstva tako i dokazi obrane, da je dano valjano obrazloženje u pogledu utvrđenih odlučnih činjenica, kao i u svezi s tim zbog čega vijeće nije prihvatilo tezu obrane da nisu dovoljno obrazložene kontradiktornosti iskaza svjedoka. S obzirom na navedeno, sud je konstatirao da su neutemeljeni apelantovi navodi o navodno bitnim povredama odredaba kaznenog postupka i da je apelacija neutemeljena.
17. Tužiteljstvo je navelo da su identični apelantovi navodi bili predmetom ocjene apelacijskog vijeća Suda BiH koje je dalo detaljno obrazloženje razloga zbog kojih u konkretnom slučaju nije došlo do prekoračenja optužbe. Bit tih zaključaka je da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom kaznenog djela iz optužnice, te da u konkretnom slučaju nije bilo intervencija suda koje bi se mogle karakterizirati kao prekoračenje činjeničnog opisa u odnosu na bitna obilježja kaznenog djela. Navedeno je da su o statusu oštećenog i posljedicama koje je pretrpio redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge, pri čemu je iznesen sadržaj dokaza na temelju kojih su izvedeni ti zaključci. S obzirom na navedeno, Tužiteljstvo je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravak, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravak) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 142. stav (1)
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
19. Ukaz o ratifikaciji Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata („Službeni list FNRJ“ broj 24/50)
Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, kako je objavljena u službenim glasilima jer nije objavljena na svim službenim jezicima i pismima, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (1) tačka a)
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe: 1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu. U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:
a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;
20. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03
– ispravak, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka US, 42/18 – rješenje US, 65/18, 22/21 – odluka US i 8/22 – rješenje US)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravak, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka US, 42/18 – rješenje US i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nedužnim za kazneno djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika. Članak 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelja tretirati na istovjetan način i svakoj stranci pružiti istovjetne mogućnosti glede pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. (2) Sud, Tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužna su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje osumnjičenika odnosno optuženika terete, tako i one koje mu idu u korist. Članak 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 281.
Dokazi na kojima se presuda temelji (1) Sud presudu temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz posebice i u vezi s ostalim dokazima i temeljem takve ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana. Članak 290. st. 6. i 7.
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku točku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio da se ne ispita izravno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika te pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i kazneno djelo.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Ti se navodi svode na tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, u svezi s tim, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Apelant negira da je počinio kazneno djelo za koje je osuđen tvrdeći da optužba nije dokazala njegovu ulogu u izvršenju tog djela. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije.
26. Kada je riječ o apelantovim navodima koji se tiču načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
27. Dalje, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka dane na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. svibnja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, točka 110.).
28. U svezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana (članak 281. ZKP-a). Pri tome, prema članku 15. ZKP-a, sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuje postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu svezu. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
29. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu svezu i izvođenja zaključka o apelantovoj krivnji za djelo koje je predmet ovog postupka. Ustavni sud primjećuje da su tijekom postupka utvrđene sve relevantne činjenice o spornim okolnostima u svezi s odvijanjem inkriminiranog događaja koji je analiziran u dvije faze, te da su redovni sudovi dali detaljne razloge za svoje zaključke. Prvostupanjski sud je dao obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava – KZSFRJ, kao i na apelantove tvrdnje o prekoračenju optužnice, utvrdivši da Tužiteljstvo nije dokazalo da je apelant kazneno djelo počinio mučenjem nego nečovječnim postupanjem. Dana su detaljna i razumna obrazloženja u pogledu statusa oštećenog kao osobe koja je uživala zaštitu prema odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata. Sud se očitovao i o apelantovim prigovorima koji su se odnosili kako na nedosljednosti u iskazima saslušanih svjedoka tako i na iskaz zaštićenog svjedoka „E“. Ukazano je da te nedosljednosti u pojedinim dijelovima iskaza nisu dovele u pitanje kvalitetu i dokaznu snagu iskaza u cijelosti, kao i da iskaz zaštićenog svjedoka „E“ nije bio odlučujući za donošenje odluke u ovom predmetu s obzirom na to da iz njegovog iskaza proizlazi da nije siguran što se točno dešavalo kod kuće oštećenog. Također, to što je uzeto u obzir da je apelant ranije osuđivan na način propisan zakonom ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, posebno ukoliko se ima u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu za koje je propisana kazna od najmanje pet godina zatvora, a da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Dakle, kada se ima u vidu razina ublažavanja kazne koju je sud izvršio, proizlazi da iako je prvostupanjski sud raniju osuđivanost naveo kao otegotnu okolnost, on toj činjenici nije dao poseban značaj. Ukoliko se pri tome ima u vidu i ocjena apelacijskog vijeća da još većem ublažavanju izrečene kazne i izricanju kazne manje od one koja je izrečena ne bi bilo mjesta ni u slučaju potpunog ignoriranja apelantove ranije osuđivanosti i isključenja njezinog značaja i utjecaja pri ocjeni apelantove ličnosti, proizlazi da okolnost da je sud imao u vidu apelantovu raniju osuđivanost nije bila od utjecaja na pravičnost postupka u smislu garancija iz članka 6. Europske konvencije.
30. Dalje, glede apelantovih navoda o nedostatku obrazloženja apelacijskog vijeća o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud ukazuje da standard obrazloženja sudske odluke kao segment prava na pravično suđenje dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. veljače 2022. godine, predstavka broj 57642/12, točka 62.), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Europski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. listopada 2016. godine, predstavka broj 47938/07, točka 31.). Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na sve prigovore koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odluku, te detaljno odgovorio na svaki od apelantovih žalbenih navoda, pri čemu je za svoje zaključke dao obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obvezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su utemeljili osporene odluke u odnosu na prethodno navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. Europske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija članka 6. Europske konvencije.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u postupku u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela propisanog zakonom kada su redovni sudovi za svoje zaključke i odluke dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tijekom postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman