Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1750/21 (R. B.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1750/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1750/21, rješavajući apelaciju Roberta Bačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Roberta Bačića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029750 20 Kžk od 29. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Robert Bačić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 029750 20 Kžk od 29. decembra 2020. godine.
2. Kantonalni sud u Sarajevu je presudom broj 09 0 K 029750 19 K 2 od 20. februara 2020. godine apelanta i E. H. proglasio krivima za kazneno djelo ubojstva iz člana 166. stav 2. točka d) u vezi sa članom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Istom je presudom apelant proglašen krivim da je počinio kazneno djelo napada na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina i šest mjeseci. Ova presuda Kantonalnog suda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 16. aprila 2019. godine i određeno je održavanje pretresa pred tim sudom.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 029750 20 Kžk od 29. decembra 2020. godine apelant je proglašen krivim da je, u supočiniteljstvu sa E. H, počinio kazneno djelo ubojstva iz člana 166. stav 2. točka d) u vezi sa članom 31. KZ, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i četiri mjeseca. Istom je presudom apelant oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo napada na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti.
4. Apelant je proglašen krivim da je, u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi, po prethodnom dogovoru sa E. H, donio odluku da od F. H. (u daljnjem tekstu: oštećenik) uzmu i prisvoje određene stvari označene u presudi. Oni su osmislili plan da pozovu oštećenika na piće prethodno nabavivši tablete Leponex. Šest tableta su izmrvili i sasuli u staklenu bocu crnog vina. Potom je apelant pozvao oštećenika na čašu vina, pa kada je oštećenik stigao, nasuli su mu čašu vina sa mješavinom tableta od koje je, nakon što je popio, oštećenik prvo izgubio svijest. Nakon toga je nastupila smrt oštećenika, uzrokovana trovanjem klozapinom, aktivnom supstancom lijeka Leponex.
5. U obrazloženju presude je navedeno da su u postupku pred Vrhovnim sudom prihvaćeni dokazi izvedeni u prvostupanjskom postupku – iskazi svjedoka i materijalni dokazi u vidu zapisnika o saslušanju svjedoka, nalaza, mišljenja i iskaza vještaka sudske medicine, vještaka za toksikološka vještačenja, vještaka za oblast kemije, vještaka za biološke tragove, vještaka neuropsihijatra, vještaka za oblast psihologije i vještaka za mobilne telefonske aparate, kao i izvještaja, nalaza i zapisnika označene u presudi. Preuzeti su i dokazi obrane – iskaz vještaka neuropsihijatra, iskaz svjedokinje S. M. L, te iskazi koje su optuženici dali u svojstvu svjedoka. Na pretresu pred Vrhovnim sudom su ispitani vještak sudske medicine i svjedok V. Dž. Sud je odbio apelantov prijedlog da se pored preuzetih dokaza izvedu i novi dokazi obrane. Apelant je predložio da se provede vještačenje po vještaku sudske medicine kojeg odredi sud, te da se na pretres pozove i dodatno ispita vještak za biološke tragove. Naime, apelant je smatrao da je novo sudsko medicinsko vještačenje potrebno odrediti zbog načina na koji je u potvrđenoj optužnici opisan uzrok oštećenikove smrti. Apelant je tvrdio da mu se opisom kaznenog djela na teret stavljaju dva načina oštećenikova usmrćenja: prvi, da je apelant injekcijom ubrizgao zrak u venu oštećenog i na taj način kod njega izazvao vještački infarkt i smrt i drugi, da je apelant otrovao oštećenog tabletama Leponexa. Vrhovni sud je, s tim u vezi, ukazao da činjenični supstrat optužnice, dio koji se odnosi na kazneno djelo ubojstva, u kojemu je navedeno […] te kada je oštećeni stigao u stan u kojem borave optuženi, apelant mu je nasuo čašu vina sa mješavinom tableta, od koje je, nakon što je popio, oštećeni izgubio svijest, a apelant mu potom zadao više udaraca šakama u predjelu lica, a zatim uzeo jednu medicinsku špricu sa iglom, te mu zrak ubrizgao u venu u predjelu desne podlaktice, s ciljem da istu ispuni zrakom i tako izazove srčani udar, od kojeg bi oštećeni brže podlegao, uslijed čega je i nastupila smrt oštećenog, uzrokovana trovanjem klozapinom, aktivnom supstancom lijeka Leponex [...]. Ovi navodi, po ocjeni suda, ne sadrže naznaku da je lišavanje života oštećenog povezano sa dva uzroka, nego samo sa jednim, i to trovanjem. Zbog toga je apelantov prijedlog za provođenje novog sudsko-medicinskog vještačenja ocijenjen nepotrebnim. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio nepotrebnim i apelantov prijedlog za pozivanje i dodatno ispitivanje vještaka za biološke tragove. Apelant je predložio da se ovaj vještak izjasni na okolnost da li se moglo dogoditi da je apelant koristio određene predmete, a da na njima nisu ostali ni pronađeni njegovi DNA tragovi. Vrhovni sud je istakao da je iz samog prijedloga jasno da je izvođenje tog dokaza nepotrebno, budući da bi se vještak izjašnjavao o pretpostavljenim a ne konkretnim okolnostima.
6. Nakon ocjene dokaza, Vrhovni sud je utvrdio da nije sporno da se inkriminirani događaj odvio u vrijeme opisano u optužnici. Međutim, apelant i suoptuženica E. H. su, u iskazima koje su davali tijekom kaznenog postupka, negirali vlastito sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela. Apelant je tvrdio da je kazneno djelo počinila E. H, dok je E. H. tvrdila da je djelo počinio apelant. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da, iako se optuženici međusobno terete za počinjenje kaznenog djela, dokazi iz spisa predmeta potvrđuju da su radnje opisane u izreci presude počinili zajedno i po prethodnom dogovoru, radi stjecanja protupravne imovinske koristi. Sud je taj zaključak utemeljio na dijelovima iskaza E. H. koji su objektivizirani dokazima materijalne naravi, ali i na subjektivnim dokazima koji podržavaju iznesenu ocjenu o prihvatljivosti iskaza E. H.
7. Dalje, Vrhovni sud je naveo da činjenicu da su optuženici kritične prilike upotrijebili tablete Leponex, antipsihotik, kako bi usmrtili oštećenika potvrđuju rezultati provedenih vještačenjā – kemijskog, toksikološkog i biološkog. Pri tome je utvrđeno da je sadržaj tih vještačenja kompatibilan obdukcijskom zapisniku i izjašnjenju vještaka za oblast sudske medicine, te dijelovima iskaza optužene E. H. Vrhovni sud je naveo da se na okolnost o tome koja količina klozapina u ljudskom organizmu je smrtonosna izjasnio vještak za toksikološka vještačenja. Taj je vještak, kvantitativnom analizom utvrđene koncentracije klozapina u sadržaju želuca i u jetri oštećenika utvrdio da je ona viša od srednjih vrijednosti pronađenih kod smrtno otrovanih osoba. Vještak je također naveo da se toksičnost antipsihotika primarno iskazuje na centralnom nervnom sistemu i kardiovaskularnom sistemu, što je kompatibilno izjašnjenju vještaka sudske medicine koji je, pojašnjavajući zaključke iz obdukcijskog zapisnika, istakao da se kod trovanja psihoaktivnim lijekovima, između ostalog, tipično nađe izražen otok mozga. Dalje, sud je naveo da se o tome što je u konkretnom slučaju prouzročilo smrt oštećenika tijekom postupka izjašnjavao vještak sudske medicine. Ovaj je vještak naveo da je provedenom toksikološkom analizom, čiji rezultati su mu dostavljeni radi korištenja u postupku vještačenja, utvrđena smrtonosna koncentracija klozapina u želucu i jetri oštećenog, te da je, kod takvog toksikološkog nalaza, njegov konačan zaključak da je smrt oštećenika nasilna i da je uzrokovana trovanjem klozapinom. Vještak je posebno istakao da se radi o zaključku koji se temelji na toksikološkom nalazu jer kod bilo kojeg oblika trovanja, lijekovima ili drogama, sama obdukcija ne može pokazati neposredni uzrok smrti, nego se uvijek uzima u obzir nalaz toksikološke analize. Vrhovni sud je zaključke ova dva vještaka, koje je apelant osporavao, ocijenio u svemu prihvatljivim. Ukazano je da je apelant tvrdio kako količina popijenog lijeka Leponex nije mogla prouzročiti oštećenikovu smrt, budući da oštećenik nije popio svo vino u koje je sipan prah od šest izmrvljenih tableta Leponex od 100 mg nego samo jednu čašu, što je razlog za sumnju da je koncentracija od 600 mg klozapina za oštećenika bila smrtonosna. Vrhovni sud je ocijenio da se apelantovi navodi kojima osporava toksikološko vještačenje ne dotiču njegove suštine. Naime, tim se navodima ne pobija elementarni zaključak iz nalaza vještačenja – da su prema relevantnoj literaturi za ovu oblast koncentracije klozapina sa smrtnim ishodom one od 3 mg/L i više i da su kvantitativnom analizom utvrđene koncentracije klozapina u sadržaju želuca i jetre oštećenika bile više od srednjih vrijednosti pronađenih kod smrtno otrovanih osoba.
8. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. i čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelantovi navodi se, u suštini, svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da su tvrdnje koje je iznosio tijekom postupka da je nevin i da nema nikakve veze s ovim kaznenim djelom potvrdili dokazi provedeni tijekom postupka, ali da je to sud ignorirao. Ukazao je da je cijeli postupak protiv njega utemeljen na izjavi E. H. Tako je istakao da su prilikom pretresa lica mjesta (kuće, dvorišta i pomoćnih prostorija) u osobnim stvarima E. H. pronađene Leponex tablete, medicinska šprica sa iglom i medicinske rukavice. Tvrdi da su ti dokazi u suprotnosti s izjavom E. H. u kojoj apelanta tereti za ubojstvo oštećenika. Pri tome ukazuje na nalaze psiholoških vještačenja E. H. tvrdeći da je iz njih jasno da je ona problematična osoba i da se njenim iskazima ne može pokloniti povjerenje. Dalje, apelant je osporio nalaz vještaka za biološko vještačenje tvrdeći da vještak nije utvrdio starost fleke od krvi koja se nalazila na vještačenom materijalu. S tim u vezi apelant problematizira i dio iskaza vještaka u kojemu je vještak pojasnio se nikada ne vještači starost krvi. Osporava i toksikološki nalaz tvrdeći da, da bi nastupila smrt, osoba treba imati više od 4000mg lijeka u organizmu, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. Smatra da su prvostupanjski i Vrhovni sud zbog toga što su ga osudili bez, kako tvrdi, bilo kakvog dokaza, bili pristrani.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi o svim pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su kod ocjene dokaza, utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime iz činjeničnog stanja, u kojemu su prezentirana obrazloženja iz osporenih presuda, proizlazi da su redoviti sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je postupak, kao i izvođenje dokaza, zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
12. Imajući u vidu apelantove navode da je postupak protiv njega utemeljen na izjavi E. H. čiji kredibilitet osporava, kao i navode kojima je osporio nalaze vještaka za biološko i toksikološko vještačenje, Ustavni sud uočava da su identični navodi bili predmetom razmatranja pred Vrhovnim sudom i da je taj sud dao jasne i iscrpne odgovore na njih. Naime, obrazloženo je da dijelovi iskaza E. H. kojima je sud poklonio vjeru korespondiraju materijalnim dokazima provedenim tijekom postupka. Vrhovni sud je dao iscrpne odgovore i o osporenim vještačenjima, detaljno obrazlažući proces njihove ocjene i razloge zbog kojih apelantovi prigovori nisu doveli u pitanje kvalitetu tih dokaza, odnosno zašto njegovi navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud sve provedene dokaze i apelantove prigovore detaljno razmotrio i dao jasne i argumentirane razloge zbog kojih je utvrdio da je apelant kriv za kazneno djelo ubojstva počinjenog na način opisan u presudi. Stoga, imajući u vidu stavove Europskoga i Ustavnoga suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
13. Ustavni sud nije smatrao potrebnim identične navode ispitivati i u odnosu na prava iz člana 2.
– 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, posebno zato što apelant nije obrazložio u čemu se eventualno ogleda povreda prava iz navedenih odredaba.
14. Ustavni sud ne smatra potrebnim ispitivati ni apelantov navod da je Vrhovni sud „zbog toga što ga je osudio bez bilo kakvog dokaza bio pristran“, budući da apelant ovu tvrdnju o navodnoj pristrasnosti nije dalje obrazlagao, niti je za nju ponudio bilo kakav dokaz.
15. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u vezi sa pravom iz člana 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić