Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-908/23 (H.M.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
  • Habeas corpus – postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-908/23

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-908/23, rješavajući apelaciju H. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 13 0 K 007545 23 Kž od 8. februara 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja podnijela je 22. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 007545 23 Kž od 8. februara 2023. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 007545 23 Kv 2 od 1. februara 2023. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev Ustavnom sudu da „donese privremenu mjeru o ukidanju pritvora“ do donošenja odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 8. marta 2023. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su u periodu od 13. do 23. marta 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 23. marta 2023. godine Ustavni sud dostavio apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 23. marta 2023. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-908/23 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 4. januara 2023. godine apelantici je određen pritvor po osnovu odredbi člana 197. stav (1) tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 132. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Određeno je da pritvor može trajati najduže mjesec dana, a počinje teći od 2. januara 2023. godine od 20:00 sati kao dana i časa lišenja slobode. To rješenje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 5. januara 2023. godine.

7. Tužilaštvo je 26. januara 2023. godine podnijelo Okružnom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantici.

Osporena rješenja

8. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 007545 23 Kv 2 od 1. februara 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantici je produžen pritvor na osnovu člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS. Određeno je da pritvor može trajati najduže dva mjeseca, tj. do 2. aprila 2023. godine. Odbijen je apelanticin prijedlog za ukidanje mjere pritvora i izricanje mjera zabrane.

9. Okružni sud je istakao da odbrana ne spori da dokazi potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 132. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZRS. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju ispunjen i posebni pritvorski uvjet iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS – opasnost od bjekstva. U vezi s tim je ukazano na radnje koje je apelantica preduzela nakon počinjenja krivičnog djela kako bi izbjegla krivičnu odgovornost. Zatim je navedeno da apelantica povremeno boravi i radi u Njemačkoj kako bi osigurala sredstva za vlastito izdržavanje, te da tamo živi i njena kćerka. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je opasnost od apelanticinog bjekstva i dalje sasvim realna. Navedeni zaključak, kako je obrazloženo, nije doveden u pitanje tvrdnjama odbrane da apelantica nije pobjegla nakon izvršenja krivičnog djela i da se sama prijavila policiji, imajući u vidu radnje koje je preduzela kako bi uklonila, prikrila ili uništila dokaze koji bi je mogli povezati s izvršenjem krivičnog djela. U tom smislu se Okružni sud referirao na iskaz svjedoka O. B. i službenu zabilješku policijske stanice od 2. januara 2023. godine iz koje je vidljivo da je apelantica prijavila da je oštećeni „sam sebi nanio povrede“. S druge strane, Okružni sud nije prihvatio tvrdnje odbrane da je apelantica pokušala pomoći oštećenom i da je prije nastupanja njegove smrti zvala hitnu pomoć. U vezi s tim je navedeno da takva tvrdnja nema uporišta u „do sada pribavljenim dokazima“. S obzirom na navedeno, Okružni sud je obrazložio da pritvor nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na okolnosti izvršenja djela, a posebno je imao u vidu apelanticino ponašanje nakon njegovog izvršenja. Pri tome je Okružni sud ukazao da oduzimanje apelanticinih putnih isprava i njeno javljanje policijskim organima ne može isključiti mogućnost da ona pobjegne i tako postane nedostupna organima gonjenja. Stoga je zaključeno da se jedino mjerom pritvora može osigurati apelanticino prisustvo u krivičnom postupku. Osim toga, Okružni sud je naveo i da je vrijeme od dva mjeseca neophodno za provođenje vještačenja koje je naredilo Tužilaštvo i za okončanje istrage. Nasuprot navedenom, Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti prijedlog Tužilaštva da se apelantici pritvor produži na osnovu člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS, odnosno zbog stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. U vezi s tim je ukazano da je jedini dokaz kojim se pokušava opravdati postojanje navedenog pritvorskog razloga službena zabilješka nadležne policijske stanice od 18. januara 2023. godine koja ne sadrži imena lica s kojima su obavljeni informativni razgovori.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 007545 23 Kž od 8. februara 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da i dalje egzistira osnovana sumnja, te da je Okružni sud dao detaljno i argumentirano obrazloženje o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka

a) ZKPRS. Ocijenjeni su neosnovanim apelanticini navodi da nije imala namjeru da pobjegne. U vezi s tim je ukazano na okolnosti izvršenja krivičnog djela, apelanticino ponašanje nakon njegovog izvršenja u kontekstu njenog čestog boravka u inozemstvu (gdje joj živi kćerka), te na činjenicu da je apelantica suočena s osnovanom sumnjom da je počinila teško krivično djelo s propisanom višegodišnjom kaznom zatvora. Zbog tih okolnosti je Vrhovni sud zaključio da apelantica ima interes da osujeti uspješno vođenje krivičnog postupka. Istaknuto je da se navedene okolnosti manifestiraju u opasnosti od apelanticinog bjekstva jer i dalje egzistiraju u vremenu relevantnom za produženje pritvora. Također je navedeno da su neosnovani žalbeni prigovori da u prvostepenom rješenju nije razmotrena mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto pritvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da joj je pritvor produžen na osnovu apstraktnih pretpostavki postojanja posebnog pritvorskog uvjeta iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS, a ne na osnovu konkretnih dokaza. Ističe da nakon inkriminiranog događaja „ničim nije dovela u razumnu sumnju mogućnost da bi mogla pobjeći“ i na taj način postati nedostupna organima krivičnog gonjenja. Također se navodi da sud nije detaljnije obrazložio mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto pritvora. Zbog medijskog izvještavanja o inkriminiranom događaju, apelantica smatra da joj je prekršena presumpcija nevinosti. Smatra da je u njenom slučaju „objektivno izvršen pritisak na javno mnijenje“ te na postupajuće tužilaštvo i sud. Zatim se navodi i da postupajuće tužilaštvo nije uopće uzelo u razmatranje prijedloge odbrane za provođenje pojedinih istražnih radnji koje su od utjecaja i na produženje pritvora. Konačno, apelantica ukazuje da njoj i njenom braniocu nisu dostavljani dokazi „koje je Tužilaštvo predlagalo uz prijedloge, što također predstavlja očiglednu povredu prava“. U vezi s tim je navedeno da je u postupku donošenja rješenja o pritvoru korištena službena zabilješka policijskih službenika u vezi s postojanjem opravdane bojazni od nastanka većeg narušavanja javnog reda ukoliko apelantica bude na slobodi. S obzirom na navedeno, predloženo je da se apelacija usvoji i „donese privremena mjera o ukidanju pritvora do donošenja odluke o apelaciji“ ukoliko to Ustavni sud „nađe svrsishodnim ili da apelaciju uzme u razmatranje s naročitom hitnošću“.

II.Odgovori na apelaciju

12. Vrhovni sud je istakao da osporena rješenja daju iscrpno i argumentirano obrazloženje zaključka o postojanju opasnosti od apelanticinog bjekstva i to „kroz apostrofirane činjenice da je smišljeno pokušala osujetiti tragove krivičnog djela“. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicom da je često boravila u inozemstvu, Vrhovni sud je ukazao na izvjesnost da bi se apelantica „mogla dati u bjekstvo“ i postati nedostupna organima gonjenja. Odsustvo adekvatne ekonomsko-socijalne apelanticine povezanosti s teritorijom Bosne i Hercegovine opravdano ukazuje na postojanje opasnosti od njenog bjekstva kao posebnog pritvorskog razloga.

13. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala, kao i da razlozi izneseni u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja obesnažuju njene prigovore.

14. Tužilaštvo je istaklo da su osporene odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonom, kao i da njihovim donošenjem nisu prekršena apelanticina prava na koja se ona pozvala u apelaciji.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Trajanje pritvora u istrazi Član 200. stav (2) (2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

19. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

20. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantici produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo propisano KZRS, zbog čega njeno lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186. s daljnjim referencama).

22. Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).

23. Budući da apelantica nije problematizirala postojanje osnovane sumnje i nadležnost redovnog suda koji joj je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uvjeta kompatibilnosti njenog pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Preostaje odgovoriti na pitanje je li u smislu navedenih garancija produženje apelanticinog pritvora bio zakonito, odnosno „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“. Naime, apelantici je pritvor produžen na osnovu člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS – opasnost od bjekstva. Prema praksi Evropskog suda, navedena opasnost ne može se cijeniti samo na osnovu zaprijećene kazne nego i u svjetlu niza drugih relevantnih faktora koji mogu potvrditi njeno postojanje ili je učiniti naizgled tako neznatnom da ne može opravdati pritvor za vrijeme suđenja. Mora se uzeti u obzir karakter dotičnog lica, njegov moral, dom, zanimanje, imovina, porodične veze i druge veze sa zemljom u kojoj se krivično goni, kao i međunarodni kontakti tog lica. Osim toga, na opasnost da bi okrivljenik mogao ometati pravilno vođenje postupka ne može se pozvati in abstracto, već ona mora biti potkrijepljena činjenicama/dokazima (vidi, između ostalih, Evropski sud, Hovhannisyan protiv Armenije, presuda od 20. jula 2017. godine, broj predstavke 50520/08, tač. 39. i 40. s daljnjim referencama).

24. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi detaljno obrazložili na osnovu kojih činjenica su zaključili da i dalje postoji opasnost od apelanticinog bjekstva ukoliko bi se nalazila na slobodi (vidi tač. 9. i 11. ove odluke). U tom smislu, redovni sudovi su, u svjetlu apelanticine ličnosti, imali u vidu njeno ponašanje u kontekstu inkriminiranih radnji za koje se osnovano sumnjiči da ih je preduzela. Zatim su, u svjetlu apelanticinog zanimanja i porodičnih veza, posebno uzeli u obzir činjenicu da ona svoju egzistenciju osigurava povremenim odlascima na rad u inozemstvo gdje joj ujedno živi i kćerka. Dakle, u konkretnom slučaju je utvrđen niz relevantnih faktora na kojima su redovni sudovi zasnivali svoj zaključak o postojanju navedenog posebnog pritvorskog razloga. Zbog toga, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova ne ostavljaju dojam proizvoljnosti niti je opasnost od apelanticinog bjekstva ocijenjena in abstracto. Navedeni razlozi i prema mišljenju Ustavnog suda opravdavaju produženje apelanticinog pritvora i predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od presumpcije nevinosti, pretežu nad apelanticinim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantici, redovni sudovi imali su u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost, a s druge strane posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ te ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS u kontekstu produženja njenog pritvora u istrazi.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje apelanticinog pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Također, suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguravanje apelanticinog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv nje.

26. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica, u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije, problematizirala nedostavljanje pojedinih dokaza odbrani prilikom produženja njenog pritvora. Takvim navodima se općenito pokreću pitanja iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Jednakost stranaka nije osigurana ako se advokatu uskrati pristup dokumentima u spisu koji su od suštinskog značaja za efikasno osporavanje zakonitosti pritvora njegovog klijenta (vidi, između ostalih, Ragip Zarakolu protiv Turske, presuda od 15. septembra 2020. godine, predstavka broj 15064/12, tačka 59, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-1106/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27. s daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, u konkretnom slučaju nedostavljanje odbrani policijskog zapisnika dovodi se isključivo u vezu s pritvorskim razlogom iz člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS, odnosno stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Međutim, Okružni sud nije prihvatio prijedlog Tužilaštva da apelantici produži pritvor i po tom osnovu, pa Ustavni sud smatra da eventualni propusti Tužilaštva učinjeni u vezi s ovim apelanticinim navodom nisu relevantni za ocjenu zakonitosti pritvora. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati ove apelanticine navode u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Presumpcija nevinosti

28. Ustavni sud zapaža da je apelantica ukazala na kršenje presumpcije nevinosti zbog medijskog izvještavanja o inkriminiranom događaju, koje je navodno utjecalo na Tužilaštvo i redovne sudove u vezi s produženjem njenog pritvora. Međutim, apelantica osim općenitih ukazivanja nije konkretizirala koje tačno izjave u medijima su ugrozile princip presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije niti je imenovala lica (s javnopravnim ovlaštenjima) koja su dala takve izjave. S druge strane, obrazloženja osporenih odluka ne sadrže bilo kakve izjave o apelanticinoj krivici. Redovni sudovi su jasno u osporenim odlukama koristili termin postojanja osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo, a ne da ga je učinila. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije Ostali navodi

29. U odnosu na apelanticine navode koji se tiču odbijanja prijedloga odbrane za provođenje radnji dokazivanja u smislu garancija prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da se radi o pitanjima kojima se pokreće poštovanje principa ravnopravnosti stranaka u postupku. Prema praksi Evropskog suda, član 6. Evropske konvencije može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnoća da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredbi tog člana (vidi Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 166. s daljnjim referencama). Međutim, apelantica osim paušalnih tvrdnji nije konkretizirala ove navode, zbog čega Ustavni sud nije u mogućnosti ocijeniti ozbiljnost utjecaja eventualnih propusta Tužilaštva na pravičnost postupka u fazi istrage u svjetlu potencijalnih budućih krivičnopravnih radnji u vezi s utvrđenjem apelanticine krivičnopravne odgovornosti.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ne pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa ove apelanticine navode Ustavni sud neće dalje ispitivati.

VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali jasne i argumentirane razloge za postojanje opasnosti od apelanticinog bjekstva, uz argumente koji su predstavljali relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa i koji su, nezavisno od presumpcije apelanticine nevinosti, pretezali nad njenim pravom na slobodu.

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer apelantica nije konkretizirala navodne izjave koje krše presumpciju nevinosti, a obrazloženja osporenih odluka ne sadrže bilo kakve izjave o apelanticinoj krivici.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-908/23 (H.M.) | Sudska praksa | Aktio