Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2219/21 (N. E.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Autorsko djelo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Troškovi postupka
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2219/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2219/21, rješavajući apelaciju Nerminke Emrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nerminke Emrić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 732951 19 Rsž od 13. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nerminka Emrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 732951 20 Rev od 11. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 732951 19 Rsž od 13. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 732951 18 Rs od 17. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2289/20 od 9. septembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica 6. jula 2020. godine podnijela protiv osporene presude Kantonalnog suda jer je apelantica protiv navedene presude izjavila reviziju. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna navesti i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. septembra 2022. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Dž. Š. te od Radio-televizije Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena; zajedno: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i drugotužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. septembra do 6. oktobra 2022. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 30. januara 2023. godine apelanticinom punomoćniku, ali on nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 732951 18 Rs od 17. oktobra 2019. godine utvrđeno je da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 14. septembra 2018. godine i naloženo je drugotuženoj da apelanticu vrati na rad, te da joj isplati naknadu plaća koje bi ostvarila da je radila, s doprinosima za PIO. Odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je bila izložena mobingu prvotuženog kao generalnog direktora, na način naveden u izreci presude, i da obaveže prvotuženog da joj nadoknadi nematerijalnu štetu. Sud je u obrazloženju presude utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod drugotužene i da joj je ona odlukom od 14. septembra 2018. godine otkazala ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze propisane članom 91. tač. 18, 19. i 29. Pravilnika o radu RTVFBiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu) i odlukom direktora od 4. novembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: odluka direktora). Sud je naveo da je komisija drugotužene utvrdila da je apelantica obavljala poslove iz djelatnosti drugotužene bez pismenog odobrenja generalnog direktora. Naveo je da je apelantica vlastito autorsko djelo – film „Sve sa voljom“ bez prethodne saglasnosti drugotužene kao poslodavca ustupila drugoj televiziji koja je taj film emitirala na festivalu. Sud je ukazao da je članom 91. Pravilnika o radu propisano da se težom povredom radne obaveze smatra obavljanje poslova iz djelatnosti RTVFBiH bez pismenog odobrenja generalnog direktora (tačka 18), obavljanje poslova koji predstavljaju nelojalnu konkurenciju, ugrožavaju poslovne interese i nanose štetu RTVFBiH (tačka 19), kao i svaka namjerna povreda zakona, ostalih propisa i općih akata u vezi s radom, kojom se nanosi šteta RTVFBiH (tačka 29). Zbog takve teže povrede propisano je da se zaposleniku može dati otkaz.
8. Dalje, sud je istakao da apelanticini radni zadaci navedeni u ugovoru o radu nisu obuhvatali sačinjavanje dokumentarnog filma, te da se iz tog razloga stvaranje autorskog djela ne može smatrati sukobom interesa. Stoga je sud zaključio da apelantica nije bila dužna da traži saglasnost generalnog direktora za svoje autorsko djelo. Osim toga, sud je naveo da drugotužena nije mogla otkazati apelanticin ugovor o radu na osnovu odluke direktora. U vezi s tim je istakao da se zaposleniku na teret mogu staviti samo povrede radne obaveze koje su vezane za opis njegovog radnog mjesta. Sud je dalje naglasio i da je apelantica ponudila film u nezavršenoj fazi uredniku dokumentarnog programa drugotužene, te da to ukazuje na njenu volju da ustupi film drugotuženoj. S obzirom na to da drugotužena nije prihvatila film koji joj je apelantica ponudila, sud je zaključio da ona nije mogla otkazati njen ugovor o radu. Konačno, sud je istakao da apelantica, osim vlastite izjave, nije ponudila dokaze da je bila izložena mobingu prvotuženog. Stoga je zaključio da apelantica nema ni pravo na naknadu štete po tom osnovu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 732951 19 Rsž od 13. aprila 2020. godine uvažena je žalba drugotužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Sud je u obrazloženju ukazao da, shodno odluci direktora, zaposlenicima RTVFBiH nije dozvoljeno da za svoj ili tuđi račun obavljaju poslove iz djelatnosti RTVFBiH ili poslove koji predstavljaju konkurenciju, te ugrožavaju programske i poslovne interese i nanose štetu RTVFBiH. Također je zabranjen angažman zaposlenika u drugim TV kućama, radio stanicama, printanim medijima, internetskim portalima i drugim srodnim organizacijama. Za bilo kakav sličan angažman potrebna je saglasnost generalnog direktora ili poslovodnog odbora RTVFBiH. Također je propisano da ukoliko neko od zaposlenika sačini određeno autorsko djelo iz domena filma, videa, medija i drugih umjetničkih sadržaja, dužan je djelo prvo punuditi RTVFBiH, pa u slučaju da bude odbijen, tada djelo može ponuditi drugom. Propisano je da je u tom slučaju zaposlenik dužan osigurati besplatno emitiranje tog sadržaja na RTVFBiH u BiH. Sud je također ukazao da su identične odredbe sadržane i u odredbama člana 91. Pravilnika o radu. Osim toga, sud je ocijenio irelevantnom činjenicu da li je nakon stupanja na snagu novog Zakona o radu donesena nova odluka direktora i novi pravilnik o radu. U vezi s tim je istakao da odredbe odluke direktora i Pravilnika o radu nisu u suprotnosti s odredbama novog Zakona o radu. Također je ukazao da je konkretno apelanticino postupanje zabranjeno i odredbama starog i novog zakona o radu jer je članom 85. Zakona o radu zaposleniku zabranjeno bavljenje djelatnošću iz okvira djelatnosti poslodavca, bez njegovog prethodnog odobrenja. Sud je dalje ukazao da za primjenu odredbi Zakona o radu, odluke direktora i Pravilnika o radu nije od značaja činjenica koje je poslove apelantica obavljala, već djelatnost drugotužene kao poslodavca. Naglasio je da nijedan zaposlenik drugotužene bez njenog odobrenja ne može dati autorsko djelo iz domena poslovanja drugotužene na korištenje trećim licima. U vezi s tim je istakao da se apelantica obraćala uredniku dokumentarnog programa, ali da od njega nije tražila odobrenje, niti je on bio ovlašten da joj da odobrenje jer nije ovlašten da zastupa drugotuženu. Slijedom navedenog, sud je zaključio da apelantica nije tražila odobrenje drugotužene da svoje autorsko djelo da na korištenje konkurentskoj televiziji te da je na taj način počinila težu povredu radne obaveze.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 732951 20 Rev od 11. marta 2021. godine revizija koju je apelantica izjavila protiv drugostepene presude je odbačena kao nedopuštena na osnovu člana 237. st. (2) i (3) Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. stav
1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Također smatra da je povrijeđen član II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelantica navodi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, te da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje, proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je povrijedio standard obrazložene sudske odluke. Navodi da je odluka o otkazu njenog ugovora o radu nezakonita iz formalnih razloga jer je donesena na osnovu odluke direktora, koja je donesena na osnovu Pravilnika o radu koji je prestao da važi stupanjem na snagu novog Zakona o radu. Apelantica dalje navodi da je sud, shodno pravilu o primjeni povoljnijeg prava iz člana 19. Zakona o radu, bio dužan primijeniti član 15. ugovora o radu kojim je propisana mogućnost otkaza u slučaju omogućavanja trećim licima korištenja autorskog djela stvorenog prema tom ugovoru. Također navodi da sud nije mogao primijeniti odredbu člana 85. Zakona o radu, te da je pomiješao institut zabrane takmičenja s poslodavcem sa stvaranjem autorskog djela. Apelantica navodi da je sud propustio primijeniti član 100. Zakona o autorskim i srodnim pravima kojim je propisano da se autorska prava prenose na poslodavca samo ako zaposlenik stvori autorsko djelo u izvršavanju svojih radnih obaveza ili prema uputama poslodavca, što u konkretnom nije slučaj. Također navodi da njeno autorsko pravo, koje predstavlja imovinu, nije moglo biti ograničeno niti jednim poslodavčevim internim aktom. Konačno, apelantica navodi da je Kantonalni sud tuženim dosudio troškove postupka po mjeri osiguranja, iako te troškove oni nisu zahtijevali.b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri osporenoj odluci u čijem su obrazloženju dati razlozi za drugačije tumačenje materijalnog prava u odnosu na prvostepeni sud. Također je naveo da apelantici nije zabranjeno stvaranje autorskog djela, ali da je bila dužna da ga prvenstveno ponudi poslodavcu.
13. Općinski sud je naveo da je u obrazloženju presude dao razloge za svoju odluku, ali da je presuda preinačena presudom Kantonalnog suda.
14. Drugotužena je prvenstveno navela da je apelacija neblagovremena. Dalje je navela da nisu povrijeđena apelanticina prava i da ona ističe iste prigovore koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima i koje je drugostepeni sud razmotrio. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH i 49/21 – završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22 – rješenje USFBiH i 44/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 26/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
IX. ZABRANA TAKMIČENJA RADNIKA SA POSLODAVCEM
Zakonska zabrana takmičenja
Član 85.
Radnik može, samo uz prethodno odobrenje poslodavca, za svoj ili tuđi račun ugovarati i obavljati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac.
Član 177.
Poslodavci su dužni uskladiti pravilnike o radu sa odredbama ovog zakona, u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud zapaža da je apelantica u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 11. marta 2021. godine, koje joj je dostavljeno 20. aprila 2021. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2021. godine. S obzirom na to da je osporenim rješenjem revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud konstatira da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 732951 19 Rsž od 13. aprila 2020. godine, koju je apelantica osporila u apelaciji broj AP-2289/20 (vidi tačku 2. ove odluke). U odnosu na tu presudu Ustavni sud utvrđuje da je apelacija podnesena u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te da je povrijeđen član II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
20. U vezi s apelanticinim navodima da je na njenu štetu povrijeđeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da to načelo, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-
3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uvjetima koji su osigurani i suprotnoj strani. Stoga, Ustavni sud apelanticine navode o povredi načela ravnopravnosti strana u postupku smatra neosnovanim.
21. Dalje, u vezi s navodima kojima apelantica problematizira način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je odluka o otkazu apelanticinog ugovora o radu zakonita jer je apelantica ustupajući svoje autorsko djelo bez prethodnog odobrenja drugotužene postupala suprotno Pravilniku o radu, odluci direktora i Zakonu o radu. Takve razloge o činjeničnim i pravnim utvrđenjima Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ponavlja navode o formalnoj nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, koje je Kantonalni sud razmotrio, te jasno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. U pogledu apelanticinih navoda koji se tiču pitanja kome pripadaju autorska prava, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom postupku nije razmatralo to pitanje, već da li je apelantica korištenjem svog autorskog djela prekršila radne obaveze propisane internim aktima drugotužene i Zakonom o radu. Konačno, u vezi s apelanticinim navodima kojima osporava odluku redovnih sudova o troškovima postupka, Ustavni sud ponavlja da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja parnice u konkretnom slučaju spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4352/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba).
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
25. Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila u čemu se ogleda kršenje tih prava, već je tvrdnju o njihovoj povredi zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ta apelanticina prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
26. Konačno, Ustavni sud primjećuje da apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđena odredba člana II/2. (Međunarodni standardi) i II/6. (Implementacija) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da te odredbe ne garantiraju neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definiraju obavezu direktne primjene prava i sloboda predviđenih Evropskom konvencijom i njenim protokolima u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-97/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je odluka o otkazu apelanticinog ugovora o radu zakonita jer je apelantica ustupajući svoje autorsko djelo bez prethodnog odobrenja drugotužene postupala suprotno internim aktima drugotužene i Zakonu o radu.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman