Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2252/21 (M.G.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokaz
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2252/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2252/21, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio M. G. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 019908 20 Krž 5 od 19. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće podnio je 24. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 019908 20 Krž 5 od 19. februara 2021. godine i S1 1 K 019908 16 Kri od 30. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor, koji je radi eventualnog izjašnjenja dostavljen apelantu. Apelant se nije izjasnio.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 019908 16 Kri od 30. septembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina prema civilnom stanovništvu iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22 istog zakona. Apelant je osuđen jer je kao pripadnik Vojske Republike Srpske koji je obavljao dužnost stražara u zatočeničkom logoru u kasarni bivše Jugoslovenske narodne armije u Bileći nečovječno postupao prema zatočenim civilima kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava. Apelant je osuđen za radnje opisane u tački 13 izreke presude i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Istom presudom, u tač. III i IV presude, apelant je oslobođen optužbi za krivično djelo zločina protiv čovječnosti.
5. Sud BiH je utvrdio pravnu kvalifikaciju djela kao ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a ne zločina protiv čovječnosti, kako je optužnicom bilo precizirano. S obzirom na to da se djelo desilo početkom maja 1992. godine, primijenjen je KZSFRJ. Sud je razmotrio zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i utvrdio da su u apelantovim radnjama ostvareni svi elementi tog krivičnog djela. Apelant je navedeno krivično djelo počinio kao saizvršilac u vrijeme oružanog sukoba u BiH između JNA, kasnije Vojske Republike Srpske, s jedne, i Hrvatskog vijeća odbrane i Teritorijalne odbrane, kasnije Armije BiH, s druge strane. Sud je zaključio da je apelant radnjama za koje je proglašen krivim povrijedio osnovne garancije civilima kao zaštićenoj kategoriji prema Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica. Sud je utvrdio da je u okviru kasarne u Bileći formiran vojni zatvor, koji je kasnije pretvoren u zatočenički logor, kroz koji je prošao ogroman broj ljudi, najviše civila. Sud je ukazao na uslove boravka u logoru, o čemu su svjedočila lica koja su bila tamo zatvorena, sami oštećeni. Pri tome, Sud BiH je utvrdio da su uslovi u logoru zavisili od stražara koji su bili na smjeni, te da su uslovi kada je na straži bio apelant i s njim ostali optuženi bili nepodnošljivi.
6. Na osnovu iskaza svjedoka – oštećenih Sud BiH je utvrdio da je apelant nečovječno postupao prema trojici civila, koje su on i N. N. vojnik udarali tako da su civili trpjeli jaku duševnu bol i patnju. Sud je apelantov identitet utvrdio iz iskaza svjedoka koji je opisao apelanta. Jedan od svjedoka je izjavio da su imena stražara znali sve vrijeme jer su se stražari međusobno oslovljavali imenima, pa su ih i zatvorenici tako oslovljavali. Apelanta su svjedoci oštećeni identifikovali kao „G [...]“. Jedan od svjedoka je identifikovao apelanta kao učesnika u događaju. Da se radi o apelantu potvrđeno je i zapisnikom o prepoznavanju, u kojem je navedeno da je svjedok na predočenoj fotografiji prepoznao apelanta kao „G […]“. Sud BiH je naveo da je u toj tački presude izvršio određene korekcije tako što je umjesto „M. M.“, kojeg je oslobodio optužbi, naveo da se radi o N. N. licu, koje je preduzelo inkriminisane radnje zajedno s apelantom. Takođe, u odnosu na vrijeme preduzimanja radnji „tačno neutvrđenog datuma krajem šestog mjeseca 1992. godine“, sud je dodao riječi „ili približno tog datuma“ zbog svjedočenja K. B. koji je izjavio da se događaj desio 4. jula 1992. godine. Umjesto nedokazanih navoda u činjeničnom opisu i nepotrebnog ponavljanja, vijeće je navelo da su apelant i N. N. vojnik na razne načine udarali imenovane civile sve dok od posljedica udaranja nisu pali na pod, da bi potom jedan od njih uzeo za kosu A. Š. i držeći ga za kosu udarao njegovom glavom u školsku tablu.
7. Sud BiH je apelantove radnje okvalifikovao kao nečovječno postupanje iz stava 1 člana 142 KZSFRJ. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je Tužilaštvo prepustilo sudu da odlučuje za svaku tačku optužnice da li se radi o mučenju ili nečovječnom postupanju, što je faktičko pitanje koje zavisi od svih okolnosti konkretnog slučaja. Analizom i ocjenom svih relevantnih okolnosti u konkretnom predmetu Sud BiH je inkriminisane radnje podveo pod standard nečovječnog postupanja. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije Sud BiH je kao olakšavajuću okolnost cijenio da je apelant porodičan čovjek i da ranije nije osuđivan. Kao otežavajuću okolnost cijenio je da su optuženi, među kojima je i apelant, pokazali nepotrebnu okrutnost i učinili zarobljenim licima život u logoru još težim, demonstrirajući svoj status nadmoći na nehuman način, ne pokazujući ni najmanji vid empatije.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 019908 20 Krž 5 od 19. februara 2021. godine kojom je u dijelu odluke o kazni preinačio presudu. Apelant je osuđen na jednu godinu i šest mjeseci zatvora, a u ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena. Sud BiH je odbio apelantov prigovor o tome da je njegovo prepoznavanje na osnovu fotografije nezakonit dokaz i da je zaključak o njegovoj krivici, u najvećoj mjeri, izveden na osnovu prepoznavanja fotografije. Naime, apelant je u žalbi naveo da se „nigdje ne navodi o kakvoj fotografiji je riječ, kada su nastale, na koji način je Tužilaštvo došlo do njih, kada je, u kojim uslovima i na koji način prepoznavanje obavljeno“. U pogledu zapisnika o prepoznavanju optuženih, prvostepeni sud je utvrdio da se radi o generalnom prigovoru na način prepoznavanja, a da su zapisnici sačinjeni u skladu sa članom 85 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Svjedoci su, prije radnje prepoznavanja, opisivali lica čije prepoznavanje vrše, navodeći karakteristike i znakove po kojima se jedno lice razlikuje od drugih. Sud BiH je stoga zaključio da nema razloga da ne vjeruje u ispravnost zaključaka prvostepenog suda u valjanost uloženih zapisnika. Dalje je navedeno da do drugačijeg zaključka nije mogao dovesti ni navod da se ne zna odakle potiče fotografija jer ZKP nije propisao da fotografije moraju da se vještače, niti je odbrana predložila takvo vještačenje. U odnosu na navod o nezakonitom prepoznavanju na glavnom pretresu, Sud BiH je naveo da je apelant proglašen krivim za radnje iz tačke 13 izreke presude, koja nije zasnovana na spornom prepoznavanju. Ipak, sud je ukazao da prepoznavanje u sudnici ne predstavlja procesnu radnju dokazivanja u smislu zakonske odredbe člana 85 st. 3 i 4 ZKP-a, pa da takvo prepoznavanje nije nezakonito i da se cijeni isključivo u vezi s iskazima svjedoka i ostalim dokazima, prema principu slobodne ocjene dokaza.
9. Sud BiH je utvrdio da su neosnovani i žalbeni navodi o tome da je sud prekoračio optužbu tako što je u činjeničnom opisu krivičnog djela iz optužnice kao vrijeme izvršenja radnje za koju je apelant proglašen krivim dodao riječi „ili približno tog datuma“. Sud BiH je u vezi s tim ukazao na odredbu člana 280 stav 1 ZKP-a. Dalje je naveo da intervencijom suda u činjenice nije doveden u pitanje sam inkriminisani događaj, niti se radi o odlučnoj činjenici kojom bi bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje bića krivičnog djela. Kako je sud obrazložio, radi se o konkretnijem označavanju vremena izvršenja djela, u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem.
10. U odnosu na utvrđenu sankciju, Sud BiH je zaključio da su žalbe osnovane. Iako prvostepeno vijeće nije pogriješilo kada je razmatralo otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, Sud BiH je naveo da je trebalo imati u vidu praksu suda u vezi s istim predmetima. Sud je utvrdio da posljedice počinjenog krivičnog djela, iako teške za oštećene, nisu prešle nivo koji redovno prati takvu vrstu nasilja. Stoga je zaključio da postoji potreba blažeg kažnjavanja, naročito u odnosu na apelanta koji je osuđen za samo jednu radnju, te mu je izrekao kaznu ispod zakonom propisanog minimuma.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ponavlja navode koje je iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude, a naročito da su za donošenje presude korišćeni nezakoniti dokazi, odnosno da prepoznavanje apelanta na fotografijama nije urađeno u skladu s odredbama ZKP-a. U vezi s tim dovodi u vezu način kako je sud utvrdio njegov identitet kao počinioca krivičnog djela za koje je osuđen. Apelant ponavlja navode i o tome da je sud prekoračio optužnicu jer je mijenjao određene dijelove koji se odnose na datum izvršenja krivičnog djela. Takođe navodi da je sud, umjesto Tužilaštva, odredio da li radnje predstavljaju mučenje ili nečovječno postupanje. Apelant ukazuje da je presuda nerazumljiva jer se ne zna kada ni prema kome je preduzeo radnje, niti koje radnje je preduzeo. Dalje apelant navodi da je proglašen krivim za radnje koje je preduzeo kao stražar u logoru, a nije utvrđeno koje je dužnosti imao kao stražar. Apelant ukazuje da kao stražar nije mogao da utiče na uslove boravka u logoru. Osim toga, „za radnje iznijete u preambuli presude“ istom presudom je i osuđen i oslobođen i optužba odbijena te osporava zaključak Suda BiH u tom dijelu. Apelant navodi da je sud kao otežavajuće okolnosti cijenio okolnosti koje istovremeno predstavljaju obilježje bića krivičnog djela, ukazujući na apelantovu okrutnost i surovost. Apelant ukazuje da je presuda objavljena osam mjeseci nakon završetka pretresa. Konačno, apelant ukazuje da se „na brojne žalbene navode“ drugostepeni sud nije očitovao.
b) Odgovori na apelaciju
12. Sud BiH u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana i da su navodi isti kao navodi iz žalbe, uz dodatak da drugostepeni sud nije odgovorio na sve navode. Sud BiH je uputio na obrazloženje osporene presude te je naveo da je apelant dobio obrazloženu odluku i da je imao pravo na efektivan pravni lijek.
13. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana i da je sud cijenio sve izvedene dokaze i detaljno obrazložio razloge za donošenje presude.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 85.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka. (2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim. (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste. (4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica ili predmeta iste vrste. Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
19. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na ponovljene tvrdnje o upotrebi nezakonitih dokaza, prekoračenju optužnice, nedostatku odgovarajućeg obrazloženja, pogrešnoj primjeni prava te pogrešnom utvrđenju relevantnih činjenica. Apelant se žali i na odluku o kazni. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznio i u žalbi protiv prvostepene presude.
20. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na nezakonitost određenih dokaza i na proizvoljnu ocjenu sprovedenih dokaza, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, u članu 6 Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud procjenjuje samo to da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan, te da li je uključio ispitivanje njihove navodne „nezakonitosti“ (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, tačka 110). Pitanje pravičnosti postupka se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud, López Ribalda i dr. protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150 i 151 s daljnjim referencama).
21. Apelant je tvrdnje o nezakonitosti dokaza, odnosno o nezakonitom prepoznavanju s fotografije iznio i pred redovnim sudovima. U vezi s tim, redovni sud se jasno izjasnio upućujući na zapisnike o prepoznavanju koji su sačinjeni u skladu s pravilima domaćeg prava, odnosno da su svjedoci prije prepoznavanja opisali apelanta. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelantov identitet nesporno utvrđen, o čemu je sud dao jasno obrazloženje (vidi tačku 8 ove odluke). Na osnovu ocjene dokaza, uglavnom iskaza svjedoka oštećenih, ali i očevidaca događaja, kao i na osnovu zapisnika o prepoznavanju, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je i optužen. Iz samog sadržaja veoma obimne presude, kao i činjenice da je u odnosu na apelanta istom presudom odlučeno da se oslobađa optužbe, kao i da se optužba odbija, proizlazi upravo namjera suda da niko nevin ne bude osuđen. Stoga je apelantovo upoređivanje osuđujućeg dijela presuda s oslobađajućim dijelovima koji se odnose na njega ili na optuženog M. M. kako bi problematizovao način na koji je sud utvrdio njegov identitet u okolnostima konkretnog slučaja sasvim irelevantno. Ustavni sud smatra da je sud na zadovoljavajući način odgovorio na apelantov prigovor o nezakonitosti navedenog dokaza i da se ne može utvrditi da je pribavljanjem ili korišćenjem tog dokaza dovedeno u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.
22. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces kako je krivično djelo kvalifikovano, te kako je utvrdio da su ispunjeni svi elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Sud BiH je obrazložio pojedinačne radnje inkriminacije za koje je apelant osuđen u tački 13 presude. Analizirao je pojam „nečovječno postupanje“, a ukazao je i da razlikovanje tog pojma u odnosu na „mučenje“ ne pravi posebnu razliku u pogledu postojanja krivičnog djela. U preambuli presude opisani su opšti elementi krivičnog djela, te određene radnje koje su kasnije konkretizovane u odnosu na optužene, konkretno i apelanta. Za svaku od radnji koja je u osnovi zločina apelant i ostali su doprinijeli opštepostavljenim elementima krivičnog djela. Za krivično djelo za koje je osuđen apelantu je izrečena kazna zatvora ispod minimuma propisanog zakonom jer je drugostepeni sud cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da je apelant osuđen za jednu radnju, te ostalo što je obrazložio u presudi. Sud BiH je izvršio određene korekcije u tački 13, za koju je apelant osuđen, koje se odnose na vrijeme, kao i na izbjegavanje ponavljanja. Pri tome je sud očuvao objektivni identitet optužbe jer se radi o istom krivičnom djelu, odnosno istom događaju s bitnim obilježjima jednog istog krivičnog djela. Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama navedeni jasni i dovoljni razlozi kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“, odnosno da presude nisu obrazložene u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
24. Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizovao da je sudu trebalo osam mjeseci da objavi presudu nakon što je glavni pretres završen. O tim navodima izjasnio se drugostepeni sud koji je ukazao na okolnosti izazvane pandemijom bolesti COVID-19, ali i činjenicu da nije u pitanju nerad i nemar suda, već otežani uslovi rada. To jasno proizlazi i iz navoda suda da je istovremeno s objavom presude apelantu dostavljen pismeni otpravak presude, čime je sud „konvalidirao“ taj period.
25. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Takođe, apelant se pozvao i na kršenje prava na pravni lijek, istakavši da o njegovim žalbenim navodima „nije odlučeno“. Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek, koji je i koristio, što apelant i ne osporava. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da neće posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene prava, te kada je presuda zasnovana na dokazu o čijoj zakonitosti je odlučio redovni sud i o tome dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu ili da je optužnica prekoračena.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman