Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2370/21 (D.M.-B.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Privatni život
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kleveta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2370/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2370/21, rješavajući apelaciju D. M.-B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M.-B. podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 029103 17 Gž od 21. juna 2017. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se apelacija D. M.-B. podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 029103 17 Gž od 21. juna 2017. godine u odnosu na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D.M.-B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 029103 21 Rev od 19. maja 2021. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 029103 17 Gž od 21. juna 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4133/17 od 25. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela 5. oktobra 2017. godine protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 19. maja 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog M. L. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti. U tužbi je navela da je profesorica Univerziteta u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Univerzitet). Dalje je navela da je tuženi, u svojstvu studenta prorektora Studentskog parlamenta Univerziteta, rektoru Univerziteta podnio 30. decembra 2013. godine inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelantice (u daljnjem tekstu: sporna inicijativa), u kojoj je izneseno sporno izražavanje.
4. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 029103 14 P od 18. novembra 2016. godine, obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda i klevete isplati iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantica je odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Presudom je dalje obavezan tuženi da objavi izreku presude u preciziranim dnevnim novinama o svom trošku.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora naknada nematerijalne štete zbog povreda ugleda i časti koja je apelantici uzrokovana „objavljivanjem i podnošenjem inicijative za pokretanje disciplinskog postupka iz razloga koji su navedeni u samoj inicijativi“. Dalje je naveo da je spornom inicijativom traženo vođenje disciplinskog postupka protiv apelantice, jer je „maltretirala i šikanirala studente prilikom polaganja ispita i na ispite dolazila u alkoholisanom stanju“, što predstavlja težu povredu radne dužnosti. Ukazano je da je u spornoj incijativi navedeno da se podnosi radi preduzimanja određenih mjera protiv apelantice i zaštite, prestanka progona i vrijeđanja studenata. Također je navedeno da su uzete izjave studenata koji su polagali ispit pred apelanticom, izjave o apelantičinom dolasku u alkoholiziranom stanju i pritužbe studenata I. T. i D. M. Osnovni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev osnovan jer je tuženi spornom inicijativom prekoračio ovlaštenja u iznošenju stavova, pozivajući se na izjave i dokaze navedene u inicijativi. U vezi s tim, ukazao je da ni iz jednog materijalnog dokaza, izjava studenata I. T., D. M., odluke Senata Univerziteta, kao i niti jednim dopisom nije konstatovano da je apelantica diskreditovala, omalovažavala, ponižavala ili na drugi način vrijeđala dostojanstvo studenata ili da je dolazila u alkoholiziranom stanju. Dalje je ukazao da sporna inicijativa ne sadrži dovoljno dokaza, niti izjava koje mogu da „upute“ na navode iz inicijative. Također je istaknuto da nijedan od saslušanih svjedoka nije u potpunosti potvrdio navode iz sporne inicijative, osim što se tvrdilo da postoje određeni nesporazumi i nesuglasice oko načina ispitivanja studenata. Stoga je Osnovni sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o neistinitom izražavanju iz krajnje nepažnje, u smislu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). Pri odlučivanju o visini štete, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 198. stav 1, čl. 199. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 6. stav 1. tačka v) i stav 2. ZZK.
6. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 029103 17 Gž od 21. juna 2017. godine, usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Apelantičina žalba je odbijena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se klevetom ne može smatrati podnošenje podnesaka i donošenje pojedinačnih akata poslodavca kojim je rješavano o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa, protiv kojih postoji zaštita u posebnim postupcima. Dalje je naveo da se isto odnosi i na uskraćivanje i onemogućavanja prava utvrđenih zakonom i općim aktom, čija se zaštita ostvaruje u postupku pred poslodavcem i nadležnim sudom. Ukazano je da se klevetom ne mogu smatrati ni povremene razlike u mišljenjima, konflikti u vezi sa obavljanjem poslova i radnih zadataka, osim ako su imale za cilj povredu ili namjernu uvredu apelantice. Istaknuto je da tako nešto ne proizlazi iz provedenih dokaza. Osim toga, Okružni sud je zaključio da se iznošenje mišljenja, kritika i optužbi u spornoj inicijativi ne može smatrati klevetničkim izražavanjem u smislu odredbi ZZK. Također je zaključio da se klevetničkim izražavanjem ne može smatrati donošenje odluka o radnopravnom statusu zaposlenih na fakultetu, bez obzira da li je spornu inicijativu podnijela nadležna osoba i da li je dekan donio odluku, pa čak i kada su eventualno donesene odluke naknadno poništene kao nezakonite. Istaknuto je da bi ograničavanje slobode izražavanja na sjednicama fakulteta i prilikom donošenja odluka nadležnih organa fakulteta bilo suprotno ciljevima ZZK, posebno njegovom članu 2.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 89 1 P 029103 21 Rev od 19. maja 2021. godine odbačena je apelantičina revizija, jer nije ispunjavala uslove iz člana 237. ZPP.
8. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je rektor Univerziteta na osnovu sporne inicijative rješenjem pokrenuo disciplinski postupak protiv nje. Dalje ističe da je to rješenje stavljeno van snage odlukom inspektora rada i postupak obustavljen jer je sporna inicijativa podnesena od neovlaštenog lica. Apelantica smatra nepravilnim zaključak Okružnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o klevetničkom izražavanju. U vezi s tim, ističe da je tuženi u spornoj inicijativi iznio lako provjerljive činjenice, te da prilikom podnošenja inicijative i kasnije u sudskom postupku, nije iznio nijedan dokaz za svoje tvrdnje. Osim toga, ističe da joj tuženi nije omogućio izjašnjenje prije podnošenja sporne inicijative. Smatra da navedeno „svjedoči“ o namjeri tuženog da nanese štetu apelantičinom ugledu i časti. Posebno ističe da Okružni sud nije cijenio njene navode, čime je prekršio njeno pravo na obrazloženu odluku. Također ističe da je Okružni sud propustio da u obrazloženju navede bilo koji dokaz iz kojeg proizilazi da je tuženi postupao sa dužnom pažnjom. Osim toga, apelantica navodi da je tuženog u prvostepenom i drugostepenom postupku zastupao advokat Đurađ Šušić, kome je trajno prestalo pravo bavljenja advokaturom zbog pravosnažne osude na kaznu zatvora. Ističe da je Okružni sud po službenoj dužnosti dužan paziti da stranku zastupa lice koje može biti punomoćnik. Apelantica ističe da je osporena presuda suprotna praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i redovnih sudova u predmetima klevete te smatra da je diskriminisana u odnosu na sva ostala lica kojima su sudovi pružili pravnu zaštitu.
9. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju, apelantica je navela da je pravosnažno odbijen njen zahtjev za ponavljanje postupka okončanog osporenom odlukom. Istakla je da je Okružni sud propustio da po službenoj dužnosti utvrdi da li je punomoćniku tuženog prestalo pravo na bavljenje advokaturom. Smatra da je time prekršeno njeno pravo na pravično suđenje te ukazuje i na proizvoljnost stavova Okružnog suda iznesenog u odluci po njenom zahtjevu za ponavljanje postupka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
11. Apelantica je u konkretnoj pravnoj stvari imala procesnu poziciju tužiteljice sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražila naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantice radi nekog njenog izražavanja. S obzirom da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. tog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-3266/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 25, dostupna na www.ustavnisud.ba), smatra da apelantica u osporenom postupku nije bila „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. Naime postupak se nije ticao apelantičinog prava na slobodu izražavanja, pa su navodi o kršenju člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na ostale navode, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud eksplicitno obrazložio da u datim okolnostima apelantičinog slučaja nisu ispunjeni uslovi za usvajanje apelantičinog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da podnesena inicijativa za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelantice, odnosno njen sadržaj, ne predstavlja klevetu u smislu relevantnih odredaba ZZK. Pri tome, Okružni sud je razmotrio ključna pitanja i u vezi s tim dao odgovarajuća obrazloženja, odnosno jasne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantičinim navodima, ne može reći da je Okružni sud proizvoljno primijenio zakonske propise. Dalje, suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud primjećuje da iz uvoda drugostepene presude proizilazi da je tuženog u drugostepenom postupku koji je okončan osporenom odlukom zastupao i advokat Mirko Elek, a ne samo advokat Đurađ Šušić. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da je apelantica zbog navodnog nepravilnog zastupanja tuženog podnijela prijedlog za ponavljanje postupka okončanog osporenom presudom, koji je odbijen odlukama redovnih sudova. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP-2588/19 od 28. januara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio apelantičinu apelaciju protiv tih odluka kao ratione materiae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani. Dalje, Ustavni sud smatra da je o svim svojim zaključcima Okružni sud je dao dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantici prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. U pogledu apelantičinih navoda kojim ukazuje na kršenje prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je disciplinski postupak protiv apelantice obustavljen jer je spornu inicijativu podnijelo neovlašteno lice. Dalje, iz stanja spisa ne proizlazi, niti je apelantica ukazivala da je sporna inicijativa objavljivana u javnim medijima. Dovodeći navedeno u vezu sa obrazloženjem Okružnog suda u vezi sa karakterom sporne inicijative te standardima prava na privatan život iz člana 8. Evropske konvencije i kriterijima koji se ispituju u dobro utvrđenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog slučaja, nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati.
18. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje te zabrane apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić