Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2280/21 („AC Krželj“ d.o.o. Livno)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Procesna odluka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2280/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2280/21, rješavajući apelacije koje je podnio „AC Krželj“ d.o.o. Livno, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nussberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. rujna 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „AC Krželj“ d.o.o. Livnopodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Ps 039322 20 Rev od 16. veljače 2021. godine u dijelu u kojem je apelantova revizija odbijena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AC Krželj“ d.o.o. Livno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Ps 039322 20 Rev od 16. veljače 2021. godine u dijelu u kojem je apelantova revizija odbačena zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „AC Krželj“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Dragan Pudar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 25. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 039322 20 Rev od 16. veljače 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 039322 17 Pž od 5. rujna 2019. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-2280/21.

2. Apelant je 30. srpnja 2021. godine podnio apelaciju protiv iste presude Vrhovnog suda posredstvom drugog punomoćnika, Slavena Jukića, odvjetnika iz Livna. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2767/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je apelacije podnio isti apelant i da se one odnose na istu osporenu presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2280/21. Ustavni sud smatra da će na taj način, tj. spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po apelantova ustavna prava.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općine Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. rujna 2022. i 30. siječnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 26. rujna 2022. do 15. veljače 2023. godine.

6. Odgovori na apelaciju su 30. siječnja i 11. svibnja 2023. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 039322 16 Ps od 7. travnja 2017. godine tuženi je obvezan apelantu nadoknaditi štetu u iznosu od 50.494,99 KM. Sud je u obrazloženju utvrdio da je rješenjem od 26. lipnja 2012. godine tuženi izdao apelantu lokacijsku dozvolu za dogradnju poslovnog objekta, te da je ta dozvola postala pravomoćna. S ciljem dobivanja građevinske dozvole, apelant je od „Habitat“ d.o.o. Mostar pribavio potrebnu projektnu dokumentaciju, koju je platio 50.494,99 KM. Na temelju te dokumentacije apelant je 30. kolovoza 2013. godine podnio tuženom zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. Zaključkom tuženog od 28. listopada 2013. godine, donesenom po prijedlogu I. Dž. kao zainteresirane osobe, određena je obnova postupka izdavanja lokacijske dozvole i odgođeno je izvršenje rješenja od 26. lipnja 2012. godine. Postupak izdavanja lokacijske dozvole nije okončan, ali je tuženi u međuvremenu donio novi regulacijski plan od 30. travnja 2015. godine.

9. Sud je ukazao da je među parničnim strankama bilo sporno je li donošenjem novog regulacijskog plana tuženi prouzrokovao apelantu štetu tako što je onemogućio gradnju koju je apelant planirao i za koju mu je izdana lokacijska dozvola. U svezi s tim, sud je istaknuo da je nalazima i mišljenjima vještaka arhitektonske struke i geometra utvrđeno da projektna dokumentacija koju je apelant pribavio i lokacijska dozvola koja mu je izdana nisu podudarni s novim regulacijskim planom i da će projekt morati biti izmijenjen. Sud je ocijenio pogrešnim prigovor tuženog da je tužba preuranjena jer se ne zna ishod postupka izdavanja lokacijske dozvole s obzirom na to da taj postupak nije okončan. U svezi s tim je istaknuo da je apelant u postupku zahtijevao naknadu štete zbog donošenja novog regulacijskog plana, a ne zbog neizdavanja građevinske dozvole. Sud je istaknuo i da je iz izvedenih dokaza jasno da apelant ne bi mogao koristiti pribavljenu projektnu dokumentaciju bez izmjena ni u situaciji da mu je tuženi izdao građevinsku dozvolu, upravo zbog donošenja novog regulacijskog plana. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba članka

172. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 039322 17 Pž od 5. rujna 2019. godine usvojena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Sud je u obrazloženju ukazao da bi tuženi mogao odgovarati za štetu samo u slučaju da je šteta nastala kao posljedica rada njegovog organa koji se može smatrati prekoračenjem, zlouporabom ili pogrešnom primjenom ovlasti. Također je istaknuo da postupanje organa u okviru zakonskih ovlasti isključuje odgovornost tuženog za štetu. Stoga je zaključio da donošenjem novog regulacijskog plana apelantu nije prouzrokovana šteta. Sud je također naglasio da postupak izdavanja lokacijske dozvole nije okončan, te da je zaključak prvostupanjskog suda – da apelant ne bi mogao koristiti pribavljenu projektnu dokumentaciju bez izmjena, utemeljen na pretpostavkama. U svezi s tim je istaknuo da se ne može znati šta će organ tuženog zahtijevati u tom postupku, te da je prvostupanjski sud na taj način ušao u ingerencije organa uprave.

11. Protiv drugostupanjske presude apelant je 15. listopada 2019. godine izjavio reviziju posredstvom jednog, a 21. listopada 2019. godine posredstvom drugog punomoćnika. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 039322 20 Rev od 16. veljače 2021. godine revizija od 15. listopada 2019. godine je odbijena, a revizija od 21. listopada 2019. godine je odbačena kao nepravovremena. U obrazloženju u odnosu na reviziju koja je odbačena Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjska presuda dostavljena apelantovom punomoćniku 19. rujna 2019. godine, te je stoga zaključio da je revizija od 21. listopada 2019. godine podnesena po proteku roka od 30 dana iz članka 237. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. U odnosu na reviziju koja je odbijena Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da je njima vezan. Vrhovni sud je ukazao da za postojanje odgovornosti tuženog na temelju članka 172. ZOO-a trebaju biti kumulativno ispunjene pretpostavke: nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete i uzročna sveza između ta dva elementa. Sud je ukazao da ne postoji zakonska definicija nezakonitog i nepravilnog rada. U svezi s tim je istaknuo da je u sudskoj praksi definirano da nezakonit rad predstavlja postupak suprotan zakonu, drugom propisu ili općem aktu, s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad je, kako je to sud obrazložio, činjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećega. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je bilo nezakonitog ili nepravilnog rada organa. Naime, nije dokazano da su postojale greške u postupku izdavanja lokacijske dozvole niti je organ uprave ukinuo lokacijsku dozvolu po pravu nadzora u smislu odredaba članka 247. Zakona o upravnom postupku, već je postupak obnove u tijeku. Stoga je zaključio da je zahtjev za naknadu štete preuranjen jer se još uvijek ne zna hoće li lokacijska dozvola biti ukinuta, izmijenjena ili poništena, pa samim tim ni hoće li apelantu biti prouzrokovana šteta i u kojem iznosu. Pri tome je sud istaknuo da je odluku o obnovi postupka donijelo nadležno tijelo u propisanom postupku i da se stoga ne može smatrati štetnom radnjom u smislu odredbe članka 154. ZOO-a. Osim toga, sud je naglasio da je vezan odlukom organa uprave o obnovi postupka izdavanja lokacijske dozvole i da nije ovlašten preispitivati je ni kao prethodno pitanje. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, sloboda izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također smatra da su povrijeđeni čl. I/2., II/1. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, apelant navodi da su sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili odredbu članka 172. ZOO-a, da su povrijedili njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao i načelo vladavine prava. Navodi da je uz reviziju dostavio dokumentaciju – korespondenciju sa službama tuženog, koju je primio nakon okončanja prvostupanjskog postupka, iz koje proizlazi da je postupak izdavanja lokacijske dozvole vođen nezakonito i da je obnovljen upravo zbog povrede materijalnog propisa. Apelant navodi da Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega nije prihvatio te dokaze. Konačno, navodi da je stav Vrhovnog suda u pogledu odgovornosti za štetu po osnovi članka 172. ZOO-a u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u Presudi broj 53 0 P 006887 13 Rev od 15. srpnja 2014. godine.

14. U apelaciji broj AP-2767/21 apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije jer je Vrhovni sud odbacio njegovu reviziju. U svezi s tim, apelant navodi da je posljednji dan roka za izjavljivanje revizije padao u subotu, kada sud ne radi, u smislu odredbe članka 324. stavak 4. ZPP-a, te da je stoga proizvoljan zaključak Vrhovnog suda o nepravovremenosti revizije. b)Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te je ponovio obrazloženje osporene presude. U svezi s navodima iz apelacije broj AP-2767/21 Vrhovni sud je istaknuo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu i učinkovit pravni lijek jer se druga revizija mogla smatrati samo dopunom prvobitne revizije i ona nije bila pravovremena, dok je o pravovremenoj apelantovoj reviziji meritorno odlučeno. Također je naveo da je dopuna revizije sadržajno identična reviziji i da njezino razmatranje ne bi dovelo do drugačije odluke suda. Istaknuo je da apelant nije obrazložio kakav bi značaj imalo razmatranje dopune revizije. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

16. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni odredbe članka 172. ZOO-a i odredaba ZPP-a. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

17. Tuženi je naveo da je presuda Vrhovnog suda zakonita i ustavna, te da su apelantovi navodi neutemeljeni. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije. V.Relevantni propisi

18. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. […]

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 240. stavak (2) […] (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. VI.Dopustivost

20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.a)U odnosu na apelaciju broj AP-2767/21 (revizija odbačena)

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu u kojem je apelantova revizija odbačena, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

23. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

24. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obvezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obveza“. Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda apelantova revizija od 21. listopada 2019. godine odbačena kao nepravovremena, iz čega slijedi da se u tom dijelu osporene presude Vrhovnog suda odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o procesnoj dopustivosti revizije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije raspravljano o apelantovim „građanskim pravima ili obvezama“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2160/20 od 9. rujna 2020. godine, s daljnjim referencama i AP-23/21 od 7. rujna 2022. godine, točka 8., dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u svezi s pravom na pravično suđenje također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u dijelu u kojem je apelantova revizija odbačena (AP-2767/21), ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.b)U odnosu na AP-2280/21 (revizija odbijena)

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u dijelu u kojem je apelantova revizija odbijena (AP-

2280/21) ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, sloboda izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te da su povrijeđeni čl. I/2., II/1. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pravavezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

30. U svezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

31. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, stavak 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

32. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovi članka 172. ZOO-a preuranjen jer je ponovni postupak izdavanja lokacijske dozvole u tijeku, pa se ne zna hoće li ta dozvola biti ukinuta, izmijenjena ili poništena, pa samim tim ni hoće li apelantu biti prouzrokovana šteta i u kojem iznosu. Ustavni sud naročito primjećuje da je Vrhovni sud jasno ukazao da je vezan odlukom organa uprave o obnovi postupka izdavanja lokacijske dozvole i da nije ovlašten preispitivati je. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. U pogledu apelantovih navoda da Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega pri donošenju osporene odluke nije uzeo u obzir dokumentaciju koju mu je dostavio uz reviziju, Ustavni sud primjećuje da je apelant tom dokumentacijom dokazivao drugačije činjenično stanje od onog koje su utvrdili nižestupanjski sudovi. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova (vidi točku 12. ove odluke), što proizlazi iz odredbe članka 240. stavak 2. ZPP-a. Stoga Ustavni sud te apelantove navode smatra neutemeljenim.

33. Dalje, u svezi s navodima o različitoj praksi Vrhovnog suda u pogledu odgovornosti za štetu po osnovi članka 172. ZOO-a kojima apelant ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio presudu Vrhovnog suda od 15. srpnja 2014. godine na koju se u svezi s tim pozvao. Stoga Ustavni sud ne može razmotriti te apelantove navode. Konačno, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na njegovu štetu.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje tog prava, već je tvrdnju o njegovoj povredi utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Zabrana diskriminacije

36. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

Ostali navodi

37. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje slobode izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, te čl. I/2., II/1. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud u svezi s tim prvenstveno ukazuje da se kontekst konkretnog predmeta ni na koji način ne može dovesti u svezu s apelantovom slobodom izražavanja.

38. Zatim, apelantovo pozivanje na članak I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (vladavina prava), članak II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (ljudska prava) i članak II/6. Ustava Bosne i Hercegovine (implementacija) Ustavni sud neće posebno ispitivati jer, u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabrane diskriminacije, ne može se dovesti u pitanje povreda navedenih ustavnih odredaba (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. listopada 2022. godine, točka 31., dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovi članka 172. ZOO-a preuranjen, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

40. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman