Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4458/22 („Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4458/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4458/22, rješavajući apelaciju „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 037303 20 Uvp od 19. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Senka Nožica i Ahmed Fejzić, advokati iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 037303 20 Uvp od 19. septembra 2022. godine.

2. Rješenjem Općine Centar (u daljnjem tekstu: Općina) od 16. jula 2020. godine, u postupku inspekcijskoga nadzora, naređeno je apelantu da u određenom roku poruši izgrađeni objekat i bespravno izvedene građevinske radove, sve bliže označeno u dispozitivu rješenja. Nadalje, određeno je da ukoliko apelant u ostavljenom roku ne izvrši naređenje, da će to izvršiti ovaj organ putem pravne osobe registrirane za poslove građenja, na trošak apelanta.

3. Rješenjem tuženog Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo od 31. augusta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Općine od 16. jula 2020. godine.

4. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 12. oktobra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja. Imajući u vidu odredbu člana 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) Kantonalni sud je istakao da u ovom slučaju izvršenjem osporenog rješenja za apelanta ne bi nastupila šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer je eventualna šteta mjerljiva i po ocjeni suda nije nenadoknadiva.

5. Rješenjem Vrhovnog suda od 19. septembra 2022. godine odbačen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da iz odredbe člana 41. stav 1. ZUS-a proizlazi da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke suda. Vrhovni je sud istakao da odredbama ZUS-a nije propisano kada sudska odluka postaje pravomoćna, ali da je odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje se shodno primjenjuju, to pitanje regulirano. Vrhovni je sud istakao da je članom 196. stav 1. ZPP-a propisano da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da je rješenje prvostepenog suda postalo pravomoćno u formalnopravnom smislu, obzirom da se prema odredbi člana 40. ZUS-a protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba ne može izjaviti. Međutim, ukazano je da tim rješenjem nije meritorno riješena upravna stvar, tj. nije odlučeno o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva iz apelantove tužbe, tako da nije nastupila i materijalna pravomoćnost pobijanog rješenja. Vrhovni sud je istakao da se, stoga, nisu stekli uvjeti za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke propisani u članu 41. ZUS-a, zbog čega je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja nedozvoljen.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise, smatrajući da mu je zapravo Vrhovni sud uskratio pravo na djelotvoran pravni lijek i onemogućio ga da raspravlja pred sudom, tj. da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

9. Apelant, u suštini, smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, a priori, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava svakako jeste pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. U pogledu toga, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ukoliko ne teži legitimnom cilju i ukoliko ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, tačka 37.).

10. Ustavni sud prije svega zapaža da je u svojoj praksi već razmatrao apelaciju istog apelanta u vezi sa odlukama organa uprave i redovnih sudova koje su se temeljile na istim razlozima kao u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti broj AP-1167/21 od 5. maja 2021. godine, tačka 11., dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud i u datim okolnostima ovog predmeta u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, pa takvo utvrđenje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4458/22 („Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio