Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2118/21 (V. T. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
- Pojam doma
- Miješanje u pravo na dom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2118/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2118/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Vojin Trivunović i „Samački smještaj“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vojina Trivunovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031842 21 Rev 2 od 30. marta 2021. godine.
Utvrđuje se povreda prava na poštovanje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031842 21 Rev 2 od 30. marta 2021. godine u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev i naložena predaja nekretnine u posjed.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vojina Trivunovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031842 21 Rev 2 od 30. marta 2021. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje. Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Samački smještaj“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031842 21 Rev 2 od 30. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vojin Trivunović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milka Maglov, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031842 21 Rev 2 od 30. marta 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031842 20 Gž 3 od 24. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031842 17 P 3 od 30. decembra 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-
2118/21.
2. „Samački smještaj“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugoapelant) podnio je 18. juna 2021. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 031842 21 Rev 2 od 30. marta 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2174/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, apelanata i Grada Banja Luka kao umješača na strani prvoapelanta (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije. Osim prvoapelanta, ostali pozvani su dostavili odgovore. Odgovori na apelacije su proslijeđeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja, ali izjašnjenja nisu dostavljena.
4. S obzirom na to da su apelacije podnesene protiv presuda koje su donesene u istom parničnom postupku, dakle tiču se istog činjeničnog stanja i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu s odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda odlučio spojiti apelacije, voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2118/21.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Drugoapelant je 12. novembra 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvoapelanta i ODP Zavod za izgradnju Banjaluka radi utvrđenja.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031842 03 P od 28. septembra 2009. godine utvrđeno je da su pravno ništavni: 1. Odluka Upravnog odbora drugoapelantovog pravnog prednika (u daljnjem tekstu: Upravni odbor) o dodjeli stambene zgrade i pomoćnog objekta (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina ili sporni stan) od 14. decembra 1999. godine na trajno korištenje prvoapelantu, 2. Odluka Upravnog odbora od 5. marta 2001. godine kojom je sporna nekretnina isknjižena i 3. Ugovor o korištenju spornog stana od 3. maja 2000. godine zaključen između prvoapelanta i ODP Zavod za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: Zavod). Stoga je prvoapelantu naloženo da sporni stan preda u posjed slobodan od lica i stvari.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 031842 10 Gž od 21. aprila 2010. godine djelimično je uvažena prvoapelantova žalba i prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem mu je naloženo da preda u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari. U tom dijelu predmet je vraćen na ponovni postupak jer prvostepenom presudom nije bilo određeno kome će prvoapelant predati sporni stan. U preostalom dijelu, u vezi s utvrđivanjem pravne ništavnosti odluka i ugovora, prvoapelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Drugoapelant je povukao tužbu u odnosu na Zavod. Prvoapelant je 7. januara 2019. godine postavio protivtužbeni zahtjev. Rješenjem Osnovnog suda od 23. oktobra 2019. godine prihvaćeno je učešće umješača u postupku s obrazloženjem da je on osnivač drugoapelantovog prednika i da ima interes da se sporna nekretnina vrati njemu na korištenje. Drugoapelant je 19. novembra 2019. godine konačno uredio tužbeni zahtjev.
Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031842 17 P 3 od 30. decembra 2019. godine prvoapelantu je naloženo da sporne nekretnine preda u posjed drugoapelantu. Nadalje, prvoapelant je obavezan da, po osnovu korištenja tuđe stvari bez pravnog osnova, drugoapelantu isplati novčane iznose, kako je to navedeno u izreci. Zatim, odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je prvoapelant tražio da se utvrdi da sporni stan, koji je u njegovom faktičkom posjedu, nije bio predmet prodaje prema programu privatizacije državnog kapitala i da se utvrdi da promjena upisa od 19. februara 2014. godine nije izvršena primjenom člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) i da je stoga drugoapelant dužan trpjeti promjenu upisa i ostaviti prvobitni upis na drugoapelantovog prednika s 1/1 dijela. Također, odbijen je prvoapelantov protivtužbeni zahtjev da mu drugoapelant na ime izvršenih ulaganja u sporne nekretnine isplati novčani iznos, kako je to navedeno u izreci.
11. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Upravni odbor drugoapelantovog pravnog prednika donio odluku o kupovini sporne nekretnine u vlasništvu Draginje Kokanović, a nakon toga je zaključen i ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine između drugoapelantovog pravnog prednika i navedenog lica. Kako je u postupku utvrđeno, sporna nekretnina je kupljena iz obrtnih sredstava drugoapelantovog pravnog prednika, a ne iz sredstava fonda zajedničke potrošnje kako se to radilo do 30. juna 1998. godine. Osnovni sud je dalje, u vezi s utvrđenjem pravne ništavnosti odluka i ugovora, podsjetio da je Upravni odbor donio Odluku o dodjeli sporne nekretnine prvoapelantu kao tadašnjem direktoru na trajno korištenje (vidi tačku 7. ove odluke). Zatim, prvoapelant je sa Zavodom zaključio Ugovor o korištenju spornog stana. Također, Upravni odbor je donio odluku da se sporni stan isknjiži iz početnog bilansa stanja drugoapelantovog pravnog prednika. Osnovni sud je dalje ukazao da je Upravni odbor donio odluku od 1. septembra 2003. godine kojom je stavljena van snage odluka o dodjeli sporne nekretnine na korištenje prvoapelantu i odluka kojom je sporna nekretnina isknjižena. Dalje je navedeno da je izvršena vlasnička transformacija prodajom dijela državnog kapitala drugoapelantovog pravnog prednika. S obzirom na sadržaj djelimično pravomoćne presude od 28. septembra 2009. godine (vidi tačku 7. ove odluke), Osnovni sud je ukazao da prvoapelant drži u posjedu spornu nekretninu bez pravnog osnova. U postupku je kao prethodno pitanje utvrđeno da je drugoapelant vlasnik sporne nekretnine s 1/1 dijela. Stoga je prvoapelant, u skladu s odredbama člana
127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), obavezan da spornu nekretninu preda u posjed drugoapelantu. Imajući to u vidu, Osnovni sud je ocijenio da je drugoapelant aktivno legitimiran da od prvoapelanta zahtijeva plaćanje zakupnine po osnovu korištenja sporne nekretnine. U tom pravcu provedeno je vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke te ukazano na odredbe čl. 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome je navedeno da se prvoapelant neplaćanjem zakupnine obogatio na račun drugoapelanta.
12. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, na osnovu materijalnih dokaza u spisu utvrđeno je da kupovinom sporne nekretnine nije došlo do povećanja niti smanjenja imovine drugoapelantovog prednika u odnosu na imovinu koja je utvrđena početnim bilansom stanja od 30. juna 1998. godine. Naime, došlo je do preobrazbe novčane vrijednosti (kupoprodajna cijena) obrtnog kapitala u nekretninu iste vrijednosti, ali je vrijednost imovine ostala ista kao što je upisana u sudski registar. U slučaju da je sporna nekretnina vođena vanbilansno, tada bi kapital, koji je utvrđen početnim bilansom, bio umanjen za kupoprodajni iznos i tada bi imovina u sudskom registru bila umanjena za iznos kupoprodajne cijene. Osnovni sud je ukazao da se u postupku prodaje državnog kapitala prodaju akcije ili udjeli, a ne individualno određene stvari. U konačnici je navedeno da prvoapelant nije izvodio dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnju da je zaista imao troškove na ime izvršenih ulaganja u spornu nekretninu. Također je ukazano da iz odluke o dodjeli sporne nekretnine na korištenje prvoapelantu proizlazi da će se adaptacija i dogradnja izvršiti iz sredstava drugoapelantovog prednika.
13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 031842 20 Gž 3 od 24. novembra 2020. godine odbijene su žalbe prvoapelanta i umješača te je potvrđena prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno utvrdio vlasništvo na spornoj nekretnini koju prvoapelant drži u posjedu bez pravnog osnova. S obzirom na to, prvoapelant je, shodno članu 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dužan vratiti drugoapelantu spornu nekretninu. Nadalje, Okružni sud je ukazao da se protivtužbeni zahtjev odnosi na činjenice, te je cijenio da je prvostepeni sud u tom dijelu protivtužbu trebao odbaciti. Pri tome je navedeno da drugoapelant nije pasivno legitimiran po zahtjevu da se utvrdi da sporna nekretnina nije bila predmet prodaje po programu privatizacije državnog kapitala. Naime, prodavac kapitala drugoapelantovog pravnog prednika bila je Direkcija za privatizaciju, a ne drugoapelant. Također je ukazano da je zahtjev za utvrđenje promjene stanja upisa u nadležnosti organa uprave, u skladu s odredbama Zakona o premjeru i katastru, a ne suda. Okružni sud je ukazao da donošenjem prvostepene presude nije ugroženo osnovno pravo na dom, na koje se prvoapelant neosnovano poziva u žalbi.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 031842 21 Rev 2 od 30. marta 2021. godine prvoapelantova revizija je djelimično usvojena, pa su nižestepene presude preinačene tako što je odbijen zahtjev da se prvoapelant obaveže na isplatu novčanih iznosa po osnovu korištenja tuđe stvari bez pravnog osnova, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Revizija umješača je odbijena. Vrhovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o kupovini državnog stana, kako to pogrešno tvrde prvoapelant i umješač. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova i Zakona o državnim stanovima na kojima postoji stanarsko pravo, na koje se prvoapelant pozvao u reviziji. Vrhovni sud navodi da je drugostepeni sud pravilno zaključio da dio protivtužbenog zahtjeva predstavlja utvrđenje činjenica, dok dio tog zahtjeva nije stvar parničnog već upravnog postupka. Nadalje, nije sporno, kako je istaknuto u obrazloženju konačne odluke, da prvoapelant dugi niz godina koristi spornu nekretninu. Međutim, imajući u vidu da je u njen posjed stupio 2000. godine, a da je 2003. godine pokrenuta parnica i osporeno pravo na posjed, istaknuto je da mu nije bilo moguće pružiti zaštitu od iseljenja po osnovu prava na dom, na koje se prvoapelant pozvao u reviziji. S druge strane, Vrhovni sud je cijenio da je revizija osnovana u dijelu u kojem je prvoapelant obavezan da isplati naknade za korištenje sporne nekretnine. Imajući u vidu tok postupka, te historijat prvoapelantovog odnosa s drugoapelantovim pravnim prednikom i s drugoapelantom, kao i s umješačem koji „svojata“ spornu nekretninu, Vrhovni sud je istakao da se prvoapelant može smatrati bespravnim korisnikom tek po isteku paricionog roka u kojem je bio dužan predati spornu nekretninu, tj. 30. januara 2020. godine. Vrhovni sud je pojasnio da je do tog momenta prvoapelant bio u uvjerenju da sporna nekretnina ne pripada drugoapelantu, odnosno da se radi o državnom stanu kojim može raspolagati samo umješač koji je osnovao drugoapelantovog pravnog prednika.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Prvoapelant se poziva na kršenje „člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine 'Međunarodni standardi'“, te prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prvoapelant, prije svega, ističe da mu je osporenim presudama „ugroženo osnovno ljudsko […] 'pravo na dom' , i to nakon 20 godina neprekidnog stanovanja u spornom stanu“. Ističe da je to njegov jedini dom u koji se uselio po zakonitom pravnom osnovu. Prvoapelant navodi da je pred penzijom i sada treba da bude izbačen na ulicu. Navodi da se radi o državnom stanu na kojem je prije izvršene privatizacije stekao stanarsko pravo i da sporni stan nije mogao biti predmet privatizacije. Ukazuje da je drugoapelantu u ovom postupku dato ono što nije kupio, niti je mogao kupiti po Zakonu o privatizaciji jer je pravni sljednik samo na onoj imovini koja se nalazi u odobrenju Direkcije za privatizaciju. Ukazuje da drugoapelant nikada nije bio korisnik spornog stana, a vlasnik je lokalna zajednica (umješač). Smatra da je diskriminiran jer bi bio jedini kojem bi nevlasnik oduzeo stan tvrdnjama o pravnom sljedništvu u postupku privatizacije i pored činjenice da se sporni stan ne nalazi na odobrenom spisku programa privatizacije. Također, smatra da je diskriminiran u odnosu na nosioce stanarskih prava koji su ih stekli i zadržali prije vlasničke transformacije, te dobili mogućnost otkupa stanova. U vezi s tim apelant se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP-79/09 i AP-1068/07.
16. Drugoapelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov zahtjev kojim je tražio isplatu novčanih iznosa po osnovu korištenja tuđe stvari bez pravnog osnova. Navodi da Vrhovni sud za svoje stavove nije dao na zakonu zasnovano obrazloženje. Ukazuje da je prvoapelant bez pravnog osnova koristio spornu nekretninu, a takvu činjenicu ne mijenja ni to što je tek prvostepenom presudom naložena njena predaja. Smatra da nije bitno kakvo je bilo prvoapelantovo uvjerenje.b)Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz osporene presude. Navodi da prvoapelant nije nosilac stanarskog prava niti zakoniti korisnik sporne nekretnine.
18. Okružni sud navodi da je u obrazloženju presude dao razloge za svoje odlučenje. Ukazuje da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava te predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
19. Osnovni sud navodi da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava te da nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali. Predložio je da se apelacije odbiju kao neosnovane.
20. Drugoapelant ukazuje da prvoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se poziva.
21. Umješač smatra da nisu osnovani drugoapelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
3. Zaštita prava svojine
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Prvoapelant smatra da mu je prekršeno pravo iz „člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine 'Međunarodni standardi'“, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, smatra da je došlo i do kršenja „prava na dom“. Iako se apelant u vezi s tim nije eksplicitno pozvao na relevantne odredbe, Ustavni sud ukazuje da je to pravo garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
25. Drugoapelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – u odnosu na drugoapelanta
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da drugoapelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nedostatku obrazloženja presude Vrhovnog suda.
29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na ključne argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi, između ostalog, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance razmotrili drugoapelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od Okružnog i Osnovnog suda, drugačijeg stava po pitanju tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata po osnovu korištenja tuđe stvari bez pravnog osnova. Vrhovni sud je pri tome obrazložio koje činjenice i okolnosti konkretnog slučaja je imao u vidu kada je donio odluku kojom je preinačio nižestepene presude u tom dijelu i odbio tužbeni zahtjev po tom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno drugoapelantovim navodima, u obrazloženju presude naveo jasne i razumljive razloge odnosno, u smislu naprijed navedenih standarda, dovoljne i relevantne razloge za svoju odluku u tom dijelu, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost drugoapelantovog prigovora da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom postupku nije povrijeđeno drugoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na poštovanje doma – u odnosu na prvoapelanta
32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
33. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalnesigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
34. Ustavni sud naglašava da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Veres protiv Španije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 57906/18, tačka 76. ). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
35. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje njegovog „doma“. Nakon toga, ukoliko je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je miješanje bilo srazmjerno cilju koji se želio ostvariti te stoga „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).
36. Prema praksi Evropskog suda, pojam „dom“ je nezavisan pojam koji ne zavisi od klasifikacije u okviru domaćeg prava (vidi, inter alia, Evropski sud, Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, predstavka 3572/06, tačka 33). Prema praksi Ustavnog suda, domen člana 8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 30. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je također u svojim odlukama zaključio da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4987/17 od 30. oktobra 2019. godine, tačka 37. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati prvoapelantovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da prvoapelant u spornom stanu živi od 2000. godine (duže od 20 godina). Shodno tome, Ustavni sud smatra da je prvoapelant imao dovoljne i trajne veze sa spornim stanom i da stoga taj stan predstavlja njegov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
38. Nadalje, Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u prvoapelantovo pravo na „dom“ jer mu je u konkretnom postupku naloženo da sporni stan preda u posjed drugoapelantu.
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je mjera predaje spornog stana u posjed drugoapelantu uslijedila nakon što je u ranijoj fazi postupka utvrđena pravna ništavnost odluka i ugovora na osnovu kojih se prvoapelant uselio u sporni stan. U takvim okolnostima nije sporno da prvoapelant drži u posjedu sporni stan bez pravnog osnova. Prema utvrđenju redovnih sudova, drugoapelant je vlasnik sporne nekretnine. Dakle, udovoljeno je tužbenom zahtjevu za predaju u posjed spornog stana drugoapelantu kao vlasniku u skladu s odredbama čl. 33. i 37. ZOSPO-a. Iz navedenog dalje proizlazi zaključak da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog i Ustavnog suda, miješanje u pravo na poštovanje doma bilo u skladu sa zakonom i da se na taj način nastojao ostvariti zakoniti cilj zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju drugoapelanta kao vlasnika spornog stana – sporne nekretnine (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mateljan protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2018. godine, predstavka broj 64855/11, tačka 69). Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na dom izvršeno na osnovu „zakona“ koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde u smislu autonomnog značenja ovog termina u skladu s Evropskom konvencijom.
40. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u konkretnom parničnom postupku istakao prigovor povrede prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi zaključak da prvoapelantu nije ugroženo pravo na dom, dok Vrhovni sud smatra da prvoapelantu nije bilo moguće pružiti zaštitu po osnovu prava na dom jer je drugoapelant osporio njegovo pravo na posjed spornih nekretnina. Ustavni sud nalazi da je nesporno da je legitimni interes u konkretnom slučaju zaštita prava vlasništva drugoapelanta. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju sukobljavaju dva prava, i to pravo drugoapelanta kao vlasnika sporne nekretnine da mu se sporni stan vrati u posjed i prvoapelantovo pravo na dom. U takvim okolnostima obaveza redovnih sudova je da prilikom odlučivanja uspostave balans između ta dva zaštićena prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, prema praksi Evropskog suda, „svakom licu izloženom opasnosti od miješanja u njegovo pravo na dom načelno treba omogućiti da nezavisni sud ocijeni srazmjernost i razumnost mjere miješanja u svjetlu mjerodavnih načela sadržanih u članu 8. Konvencije, nezavisno od toga ima li to lice pravo na posjed predmetne nekretnine na osnovu domaćeg prava ili ne“ (vidi Evropski sud, Lemo i dr. protiv Hrvatske, presuda od 10. jula 2014. godine, predstavke br. 3925/10, 3955/10, 3974/10, 4009/10, 4954/10, 4128/10, 4132/10 i 4133/10, tačka 40. s referencama na relevantnu praksu). Evropski sud je također naglasio „da se ovo pitanje ne nameće automatski u svakom predmetu koji se odnosi na spor o iseljenju. Ukoliko se podnosilac poziva na član 8. kako bi spriječio iseljenje, to je njegovo pravo, a na sudu je da njegov zahtjev ili prihvati ili odbije“ (ibid., Lemo, tačka 41). Dakle, prvoapelant se u ovom postupku pozvao na zaštitu prava na dom po članu 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. Ustavni sud zapaža da ni Okružni niti Vrhovni sud nisu dalje ispitali okolnosti koje su od bitnog značaja za donošenje pravilne odluke, a to je uspostavljanje proporcionalnosti između dva suprotstavljena prava, odnosno nisu ni pokušali uspostaviti balans između ta dva sukobljena prava, već su isključivo vodili računa o drugoapelantovom pravu. Okružni i Vrhovni sud su se ograničili na utvrđenje da je prvoapelantov posjed bez pravnog osnova, a pri tome nisu dalje analizirali srazmjernost mjere protiv prvoapelanta – njegovog iseljenja iz spornog stana u kojem živi od 2000. godine. Iz svega navedenog proizlazi da postupak donošenja odluke koji je doveo do mjere miješanja u takvim okolnostima nije bio pravičan, odnosno nisu na odgovarajući način uzeti u obzir prvoapelantovi interesi zagarantirani članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prvoapelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi – u odnosu na prvoapelanta
Pravo na pravično suđenje
43. U okviru zaključka u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati prvoapelantove navode o navodnoj povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Prvoapelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ičlana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima liapelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u ranijoj fazi ovog parničnog postupka pravomoćno utvrđena pravna ništavnost odluka i ugovora na osnovu kojih se prvoapelant uselio u sporni stan (vidi tačku 7. ove odluke). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da prvoapelant nema imovinu koja potpada pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
45. Ustavni sud zapaža da prvoapelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz prvoapelantovih navoda proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da prvoapelant nije ponudio bilo kakav argument ni dokaz koji bi upućivao na to da je u konkretnom parničnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. S obzirom na to da prvoapelant ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. Ustavni sud smatra da se prvoapelant neosnovano poziva na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP-79/09 i AP-1068/07 budući da su činjenične okolnosti u tim predmetima različite od okolnosti konkretnog slučaja.
VII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da je prvoapelantu povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer su redovni sudovi propustili analizirati srazmjernost mjere koju je trebalo primijeniti protiv prvoapelanta, i to njegovog iseljenja iz spornog stana u kojem živi od 2000. godine, tako da postupak donošenja odluke koji je doveo do mjere miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten, odnosno nisu na odgovarajući način uzeti u obzir prvoapelantovi interesi zagarantirani članom 8. Evropske konvencije.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda drugoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju presude Vrhovnog suda nema ničega na osnovu čega bi se moglo zaključiti da je Vrhovni sud drugoapelantu prekršio pravo na obrazloženu odluku.
48. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom prvoapelantu nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je u prethodnom postupku pravomoćnom odlukom, koja nije predmet apelacionog postupka, utvrđena ništavnost odluka i ugovora na osnovu kojih se prvoapelant uselio u sporni stan.
49. Također, Ustavni sud smatra da u odnosu na prvoapelanta nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je prvoapelant u konkretnom postupku drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji po zabranjenom osnovu, niti takva diskriminacija proizlazi iz osporenih odluka.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. U skladu sa članom 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, sutkinja Larisa Velić je dala izdvojeno mišljenje, koje čini sastavni dio ove odluke, a predsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje sutkinje Larise Velić
Na osnovu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dajem izdvojeno mišljenje protivno Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2118/21 od 22. januara 2026. godine iz sljedećih razloga. Ne mogu se saglasiti s odlukom većine u dijelu kojim je utvrđena povreda prvoapelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer smatram da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene konvencijskih standarda i neopravdanog ograničenja vlasničkih prava, suprotno načelima vladavine prava i pravne sigurnosti.
Evropski sud za ljudska prava dosljedno naglašava da član 8. ne garantuje pravo na stan, ne daje pravo da se živi na nekretnini u vlasništvu druge osobe, niti štiti imovinsku korist ostvarenu svjesnim kršenjem prava vlasnika (Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 2001. godine, predstavka broj 27238/95; Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, predstavka broj 20348/92). Evropski sud je u predmetu McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva (19009/04, ECHR 2008) istakao da se eventualna povreda prava na dom može utvrditi kada su podnositelji zahtjeva živjeli u stanovima u državnom ili društvenom vlasništvu i da pri tome važan aspekt utvrđivanja povrede predstavlja činjenica da nije postojao drugi privatni interes. Obaveza zaštite drugih imovinskih interesa naspram prava na dom je naglašena u presudi Evropskog suda u predmetu Vrzić protiv Hrvatske (presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tačka 67).
Dakle, činjenica da neko faktički boravi u određenom prostoru može dovesti do primjenjivosti člana 8, ali ne i do njegove automatske prevage nad pravom vlasništva. U ovom predmetu nije čak utvrđeno ni da je riječ o socijalno ugroženoj osobi, niti o situaciji u kojoj bi iseljenje imalo za posljedicu beskućništvo ili ugrožavanje ljudskog dostojanstva, a upravo ti elementi, odnosno situacija kada okolnosti nesumnjivo zaslužuju saosjećanje, mogu predstavljati jedan od elemenata u praksi Evropskog suda prilikom vaganja interesa u predmetima iseljenja (F. J. M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 6. novembra 2018. godine, predstavka broj 76202/16). Međutim, ova činjenica se uopće ne uzima u razmatranje, čime se test proporcionalnosti svodi na puku formalnost.
U predmetnoj odluci presudan značaj se pridaje činjenici da prvoapelant u stanu boravi od 2000. godine. Međutim, trajanje faktičkog stanja ne može legalizovati bespravnost, niti može ići na štetu vlasnika koji je tokom cijelog perioda osporavao posjed i vodio sudske postupke. Vrhovni sud je ispravno konstatovao da činjenica da je apelant u posjed stupio 2000. godine, a da je već 2003. godine pokrenut spor kojim se osporava njegovo pravo na posjedovanje onemogućava zaštitu na osnovu prava na dom. Neefikasnost sudskih postupaka i dugotrajnost parnice ne mogu se prelamati preko leđa privatnog vlasnika jer bi suprotno shvatanje ohrabrivalo samovlašće i urušavalo povjerenje u sudsku zaštitu. U konkretnom slučaju miješanje je bilo zakonito, imalo je legitiman cilj zaštite prava vlasnika i bilo je nužno jer je iseljenje jedini način da se vlasniku omogući stvarno uživanje njegove imovine. Posljedice po prvoapelanta ne dostižu prag koji bi opravdao jaču zaštitu po članu 8, dok je teret koji trpi vlasnik izrazito težak i dugotrajan.
Primjena proporcionalnosti na način prihvaćen u odluci većine vodi faktičkoj eksproprijaciji bez naknade, što je nespojivo sa članom 1. Protokola broj 1.
Zaključak
Smatram da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na dom te da su redovni sudovi ispravno dali prevagu pravu vlasnika. Širenje domašaja člana 8. Evropske konvencije na ovakve situacije u kojima vlasnik više od dvadeset godina pokušava da realizuje svoja prava i u kojima nema socijalne potrebe niti ranjivosti predstavlja opasan presedan i otvara prostor za zloupotrebu konvencijske zaštite na štetu prava vlasništva i pravne sigurnosti.
Iz tih razloga izdvajam svoje mišljenje.