Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2836/21 (I.L.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti ličnih podataka
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o zaštiti ličnih podataka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti ličnih podataka
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti ličnih podataka
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2836/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-2836/21, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela I. L.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 033479 21 Gž 27. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 4. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Drugostepenog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 033479 21 Gž 27. maja 2021. godine. Apelantica osporava i Presudu Suda BiH (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 033479 19 P od 14. januara 2021. godine.
2. Apelantica je bila zaposlena u Fondu za povratak Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) do 23. marta 2018. godine, kada joj je otkazom ugovora o radu prestao radni odnos. Apelantica je izvjestan period bila na bolovanju. Zbog toga je prvotuženi podnio zahtjev Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: KCUS) za profesionalnu intervenciju/ocjenu, uz koji je dostavio izvještaj o apelanticinoj privremenoj spriječenosti za rad. Prvotuženi je, također, Zavodu za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod), uz zahtjev za refundaciju, dostavio više medicinskih nalaza, mišljenje i ocjenu prvostepene ljekarske komisije i apelanticine platne liste, čiju dostavu je Zavod zahtijevao. Zbog navedenog, apelantica je protiv prvotuženog podnijela prigovor Agenciji za zaštitu ličnih podataka (u daljnjem tekstu: Agencija), koji je usvojen rješenjem od 12. juna 2017. godine. Nakon toga apelantica je podnijela tužbu protiv prvotuženog i N. Š. (u daljnjem tekstu: drugotuženi).
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 033479 19 P od 14. januara 2021. godine, između ostalog, obavezan je prvotuženi da apelantici isplati iznos od 2.820,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, duševne boli, povrede ugleda i časti i zbog neovlaštenog dostavljanja ličnih podataka (stav 1). Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa preko dosuđenog te zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijeni su kao neosnovani (st. 2. i 3). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da zdravstveno stanje spada u posebnu kategoriju ličnih podataka čija je obrada zabranjena, odnosno dozvoljena samo ako se utvrdi izuzetak u smislu člana 9. tog zakona. Navedeno je i da je postupak refundacije naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, koju daje Zavod, reguliran Pravilnikom o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, povrede ili drugih okolnosti, kao i Odlukom o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad. Navedeno je da je tim propisima, između ostalog, određeno da se uz zahtjev za refundaciju prilažu doznake za bolovanje koje je izdao ovlašteni ljekar, potvrde o isplaćenoj plaći i spisak radnika za koje se refundacija traži. Sud BiH je istakao da iz navedenog jasno proizlazi da je pravilan zaključak Agencije da dostava nalaza, ocjena i mišljenja ljekarske komisije, kao ni apelanticinih platnih lista Zavodu, nema zakonskog uporišta. Također je navedeno da je članom 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da o privremenoj spriječenosti za rad izabrani doktor medicine obavještava poslodavca kod kojeg je radnik zaposlen, kao i nadležni kantonalni zavod osiguranja. Istim članom je propisano da zaposlenik, njegov poslodavac i kantonalni zavod imaju pravo na prigovor na ocjenu izabranog doktora medicine. Sud BiH je istakao da iz navedenog proizlazi da prvotuženi nije imao pravo da se obrati KCUS-u za nalaz/ocjenu apelanticine privremene spriječenosti za rad, već je samo mogao podnijeti navedeni prigovor. Zbog toga je Sud BiH zaključio da apelantici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za sve štetne posljedice navedene u presudi. Sud BiH je naveo i da se ova naknada dosuđuje u iznosu koji ne predstavlja naknadu protuvrijednosti u novcu, već isključivo služi uspostavi narušene psihičke i emocionalne ravnoteže, pa je apelantici dosudio označeni novčani iznos. U odnosu na dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na drugotuženog, Sud BiH je istakao da je taj zahtjev neosnovan jer apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da je drugotuženi pasivno legitimiran u konkretnom slučaju.
4. Drugostepeno vijeće je Presudom broj S1 3 P 033479 19 P od 14. januara 2021. godine djelimično usvojilo žalbu prvotuženog i preinačilo presudu Suda BiH na način da je prvotuženi obavezan da apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 500,00 KM. Apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu te presude, dok je ostatak presude koji se odnosi na naknadu troškova postupka ostao neizmijenjen. Drugostepeno vijeće je istaklo da se u slučajevima kakav je konkretni u obzir treba uzeti praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu S. i Marper protiv UK (vidi Evropski sud, S. i Marper protiv UK, odluka od 4. decembra 2008. godine, predstavke br. 30562/04 i 30566/04). Drugostepeno vijeće je istaklo da se u navedenoj presudi navodi koji se lični podaci koje vlasti drže i, između ostalog, obrađuju i zadržavaju, kao i dužina njihovog zadržavanja i razlozi korištenja, smatraju podacima koji su zaštićeni članom 8. Evropske konvencije. Navedeno je da u obzir treba uzeti i Odluku Ustavnog suda broj AP-565/17 od 12. marta 2019. godine, u kojoj je Ustavni sud istakao na koji način se dosuđuje naknada nematerijalne štete za povredu ugleda, časti, trpljenje boli. U vezi s tim, Drugostepeno vijeće je istaklo da Sud BiH nije uzeo u obzir navedenu praksu niti činjenicu da je prvotuženi bio u obavezi dostaviti nalaze, mišljenje i platne liste koje mu je Zavod tražio, jer je i takvo traženje nezakonito. Drugostepeno vijeće je istaklo da, međutim, to nije bitna okolnost kod određivanja visine naknade nematerijalne štete zbog obrade ličnih podataka, već je bitna uzročna veza između ove obrade i povrede prava na privatnost. Osim toga, navedeno je i da, ako se imaju u vidu standardi iz Odluke Evropskog suda S. i Marper protiv UK te činjenica da su apelantici vraćeni sporni dokumenti koji nisu korišteni za bilo kakvu drugu obradu osim za refundiranje isplaćene naknade prvotuženom, proizlazi da je prvostepeni sud previsoko odmjerio naknadu nematerijalne štete, pa je u tom dijelu presuda preinačena. U odnosu na ostale žalbene navode i preostali dio osporene presude, istaknuto je da apelantica ničim nije dovela u pitanje zaključke prvostepenog suda, te su njeni žalbeni navodi neosnovani.
5. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelantica navodi da joj se ne dozvoljava da zaštiti svoja prava te da su ne samo prvotuženi i drugotuženi neovlašteno obrađivali njene podatke nego da su to činili i sudovi na svim instancama. Apelantica navodi da već više godina vodi postupke radi zaštite svojih prava, ali da oni samo rezultiraju još većim kršenjima njenih prava. Smatra da joj je dodatno poniženje nanijelo Drugostepeno vijeće dosudom „mizernih 500,00 KM“ naknade. Također navodi i da je nesporno dokazala intenzitet i obim duševnih patnji i da joj je trebala biti dosuđena veća naknada.
6. Zakon o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 49/06, 76/11 i 89/11 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3. tačka 3. alineja a) Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom Zakonu imaju sljedeća značenja:
- posebne kategorije podataka su svi lični podaci koji otkrivaju:
a)(…) zdravstveno stanje (…) Član 6. tač. a), d) i e) (Pravo na obradu ličnih podataka bez saglasnosti nosioca podataka) Kontrolor može obrađuivati podatke, bez saglasnosti nosioca podataka ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:
a) ako vrši obradu ličnih podataka u skladu sa zakonom ili je obrada neophodna da bi se ispunile nadležnosti utvrđene zakonom;
d) ako je obrada ličnih podataka potrebna za ispunjenje zadatka koji se izvršava u javnom interesu;
e) ako je neophodna zaštita zakonitih prava i interesa koje ostvaruje kontrolor ili treća strana, i ako ova obrada ličnih podataka nije u suprotnosti s pravom nosioca podatka da zaštiti vlastiti privatni i lični život;
7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su Drugostepeno vijeće u obrazloženju osporene odluke, a prije njega i Sud BiH, u odnosu na utvrđeno kršenje apelanticinog prava dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odlukama jasno istakli da je, prema odredbama člana 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka, došlo do kršenja apelanticinog prava za zaštitu ličnih podataka. Također, sudovi su jasno ukazali da apelantici pripada novčana naknada za nastalu nematerijalnu štetu. Činjenica da su redovni sudovi donijeli odluke o različitoj visini naknade ne upućuje na proizvoljnost u primjeni prava, već da su na osnovu istog činjeničnog stanja donijeli različite zaključke, što je pravo koje drugostepeni sud koji odlučuje o žalbi ima prema zakonu i spada u uobičajenu diskreciju redovnih sudova. Pri tome, Drugostepeno vijeće je uzelo u obzir sve okolnosti i dalo jasno i relevantno obrazloženje o tome zašto je smanjena naknada koja se apelantici dosuđuje. Osim toga, apelantica samo ponavlja navode koje je isticala i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud također zapaža da apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica navodi i da joj je prekršeno pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju prava na privatni život zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Osim toga Ustavni sud još jednom ukazuje da su redovni sudovi i utvrdili kršenje ovog apelanticinog prava i za to joj dosudili i naknadu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da apelantica nije zadovoljna iznosom konačno dosuđene novčane naknade ne vodi daljnjem kršenju njenih prava s obzirom na to da novčana naknada u ovakvim slučajevima ne predstavlja novčanu kompenzaciju za štetni događaj. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na privatni život došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničeg što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničeg što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić