Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/21 (Ž. D.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2281/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2281/21, rješavajući apelaciju Žarka Dojčinovića na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Dojčinovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 328636 21 Mož od 1. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Dojčinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. juna 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 328636 21 Mož od 1. aprila 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 328636 20 Mo od 14. decembra 2020. godine. Podneskom od 28. aprila 2023. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 22 I do konačne odluke o apelaciji.
2. Odlukom broj AP-2281/21 Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri od 8. maja 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Uvodne napomene
3. Sporno pitanje tiče se prava vlasništva na poslovnim prostorima u Banjaluci u Ulici Kralja Petra I Karađorđevića broj 62, ranije Trg Krajine bb (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostori). Ustavni sud je o tom pitanju donio više odluka odlučujući o apelacijama učesnika u ovom postupku, ali i drugih učesnika kupoprodaje spornih poslovnih prostora („GOLD EXPORT-IMPORT“ d.o.o. Banjaluka, „Trgovina Borac“ d.d. Travnik, Mihajla Kovačevića, „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka), koji su pred redovnim sudovima i Ustavnim sudom tražili zaštitu svojih prava na spornim poslovnim prostorima. Odlukom broj AP-475/21 Ustavni sud je odbio apelaciju „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 2246519 20 Gž 2 i rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine u odnosu na pravo na imovinu, dok je apelaciju protiv istih rješenja u odnosu na apelanta odbacio kao ratione matariae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je utvrdio da apelant u osporenom postupku protivizvršenja ne uživa zaštitu ustavnih prava, niti prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je u postupku protivizvršenja učestvovao kao „treća osoba“. U citiranoj odluci, Ustavni sud je detaljno prezentirao činjenice iz predmeta koji su se vodili pred redovnim sudovima i Ustavnim sudom u vezi sa spornim poslovnim prostorima. Stoga se Ustavni sud u ovoj odluci, radi boljeg razumijevanja složenog činjeničnog stanja, poziva na relevantne činjenice koje su detaljno prezentirane u toj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-475/21 od 26. maja 2022. godine, tač. 7-34., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporeni postupak za određivanje mjere obezbjeđenja
4. Apelant je 10. jula 2020. godine, prema uputama izvršnog suda, podnio tužbu protiv Malbašić Company d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se utvrdi da je postupak protivizvršenja, koji je tuženi pokrenuo protiv „Krajine Borac“ d.o.o. Banjaluka
– u stečaju, nemoguć zbog stvarnih i pravnih promjena na predmetu protivizvršenja, odnosno na spornim poslovnim prostorima. U okviru tog parničnog postupka, apelant je podnio prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojom bi se odložilo izvršenje rješenja o protivizvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine do okončanja parničnog postupka. Osnovni sud je osporenim rješenjem broj 71 P 328636 20 Mo od 14. decembra 2020. godine odbio prijedlog. Prvostepeni sud je izvršio uvid u veliki broj dokaza u vezi s istorijatom prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima. Prilikom odlučenja, Osnovni sud je imao u vidu odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se tiču uslova za određivanje mjere obezbjeđenja (čl. 269. i 276.). U vezi s tim obrazloženo je da je za određivanje mjere obezbjeđenja potrebno da se kumulativno ispune dva uslova. Dalje, navedeno je da predlagač mora učiniti vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, ali i postojanja opasnosti da bi se bez takve mjere obezbjeđenja moglo spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja predlagača. Postojanje opasnosti, kao drugi kumulativni uslov, sud cijeni na način da li je opasnost subjektivna i da li potiče od protivnika predlagača. Shodno tome, Osnovni sud je obrazložio da su za određivanje mjere obezbjeđenja podobni kondemnatorni tužbeni zahtjevi, dok u pravilu deklaratorni i konstitutivni tužbeni zahtjevi nisu podobni za određivanje mjere obezbjeđenja. U vezi s tim, navedeno je da kod deklaratornih tužbenih zahtjeva ne postoji potraživanje koje bi se moglo obezbijediti mjerom obezbjeđenja. Nakon razmatranja spisa predmeta, Osnovni sud je zaključio da se nisu stekli uslovi iz člana 269. ZPP-a za donošenje mjere obezbjeđenja.
5. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 P 328636 21 Mož od 1. aprila 2021. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Obrazloženo je da apelant u žalbi tvrdi da je tokom postupka dokazao da je vlasnik i posjednik spornih poslovnih prostora, zbog čega protivizvršenje nije moguće. Međutim, sud je, uzimajući u obzir istorijat konkretnog predmeta, te stavove Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Ustavnog suda u pogledu prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima, zaključio da žalbeni prigovori ne mogu uticati na drugačiji ishod postupka. Okružni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor da je, u vrijeme kupovine spornih poslovnih prostora, spor između „Krajine Borac“ i tuženog okončan u korist „Krajine Borac“. U vezi s tim, obrazloženo je da je odluke na koje se apelant pozvao preinačio Vrhovni sud, tako da su one izgubile pravno dejstvo. Navedeno je da je neosnovan prigovor da dokazi koji se odnose na odluke redovnih sudova o protivizvršenju potvrđuju postojanje drugog kumulativnog uslova za određivanje tražene mjere. Naime, kako je sud naveo, iz dokaza na koje se apelant pozvao ne proizlazi da bi tuženi mogao otuđiti, prikriti ili opteretiti predmet protivizvršenja, čime bi apelant, bez mjere obezbjeđenja, bio spriječen u ostvarivanju prava koje traži tužbenim zahtjevom.
6. Iz odgovora Okružnog suda proizlazi da je Vrhovni sud rješenjem broj 71 0 P 328636 21 Rev od 17. maja 2022. godine odbacio apelantovu reviziju koju je podnio protiv osporenog rješenja Okružnog suda.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da su osporene odluke neosnovane i bez uporišta u odredbama ZPP-a, Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Pri tome tvrdi da je dokazao da je vlasnik i posjednik spornih poslovnih prostora, što u apelaciji detaljno obrazlaže. Smatra da su osporena rješenja očigledan primjer kršenja prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, apelant tvrdi da Okružni sud nije obrazložio dokaze i navode apelanta o postojanju drugog uslova za određivanje mjere obezbjeđenja, a posebno nespornu činjenicu da će doći do promjene postojećeg stanja stvari bez određivanja mjere obezbjeđenja, čime će apelantu biti nanesena ogromna materijalna šteta. Apelant je uz apelaciju dostavio dokumentaciju koja se tiče prava na spornim poslovnim prostorima. Istovremeno apelant je zatražio naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.
8. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS)
Član 269. stav (1)
Mjera obezbjeđenja može se odrediti:
1) ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i
2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja.
9. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocjenom velikog broja dokaza rasvijetlili bitne činjenice u vezi sa spornim poslovnim prostorima i promjenama vlasništva na njima. Redovni sudovi su cijeneći apelantove navode i dokaze utvrdili da nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 269. ZPP-a da se zahtjevu udovolji, što su sudovi, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili. Stoga, Ustavni sud ne može zaključit da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
15. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na takve troškove, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić