Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/21 (B. i B. B.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2134/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2134/21, rješavajući apelaciju Boriše Božića i Borke Božić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boriše Božića i Borke Božić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 043775 20 Rev2 od 31. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boriša Božić i Borka Božić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) koje zastupa Aleksandar Majkalović, advokat iz Pala, podnijeli su 15. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 043775 20 Rev2 od 31. marta 2021. godine.
2. Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, u ponovnom postupku, donio presudu broj 89 0 P 043775 19 P2 od 31. oktobra 2019. godine. Presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelante da mu, po osnovu duga na ime izgradnje porodične kuće (u daljnjem tekstu: stambeni objekat), solidarno isplate precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužitelj je obavezan da apelantima naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik – otac apelanata 1997. godine zaključili ugovor o izgradnji stambenog objekta, te da je tužitelj predniku apelanata dodijelio neizgrađeno građevinsko zemljište. Dalje, tužitelj i prednik apelanata su 1998. godine zaključili ugovor o prenosu prava korištenja građevinskog zemljišta, naknade za ustupljeno zemljište i isporučeni građevinski materijal za izgradnju stambenog objekta. Tim ugovorom stranke su dogovorile vrijednost i način otplate dodijeljenog građevinskog materijala. Sud je utvrdio da je nesporno da je za isporučeni građevinski materijal po osnovu zaključenog ugovora isplaćen određeni novčani iznos 2010. i 2013. godine. Sporan je bio preostali dio dogovorenog iznosa, kao i zaključenje aneksa ugovora za isporuku dodatnog građevinskog materijala preko dogovorenog iznosa, budući da se prednik apelanata 2001. godine nije odazvao na poziv tužene radi uvida i potpisa obračuna i ugovora izvršenih građevinskih radova na stambenom objektu. Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 630. i 632. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke nije mogao utvrditi da je između tužitelja i prednika apelanata zaključen ugovor o građenju. Također, sud iz nalaza nije mogao utvrditi da je predniku apelanata omogućen stalan nadzor nad radovima i kontrola količine i kvaliteta upotrebljenog materijala, kao ni činjenicu ko je isporučilac dodatnog materijala, u kojoj količini, kada i kome je isporučen, te da li je ugrađen u stambeni objekat. Osim toga, sud iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke nije mogao utvrditi vrijednost dodatno isporučenog građevinskog materijala, kao ni vrijednost isporučenog građevinskog materijala po zaključenom ugovoru. S obzirom na to da tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao odlučne činjenice, Osnovni sud je u cijelosti odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Sud je u skladu sa odredbama čl. 387. i 392. ZOO zaključio da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji su istakli apelanti u odnosu na dospjele rate po zaključenom ugovoru, obzirom da je uplatama iz 2010. i 2013. godine prekinut tok zastare dospjelih rata. S druge strane, sud nije odlučivao o prigovoru zastare u odnosu na preostalo potraživanje budući da tužitelj nije dokazao vrijeme, mjesto i isporuku dodatnog materijala, časove rada i utrošak nafte. Također, sud je odbio kao neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata, budući da su apelanti rješenjem od 2012. godine proglašeni zakonskim nasljednicima svog oca na zaostavštini u kojoj se između ostalog nalazio i izgrađeni stambeni objekat.
4. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 043775 20 Gž3 od 17. septembra 2020. godine, odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je prihvatio pravni stav i razloge koje je dao prvostepeni sud te je istakao da je prvostepeni sud, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, na osnovu ocjene svih provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 043775 20 Rev2 od 31. marta 2021. godine usvojena je tužiteljeva revizija i preinačena je drugostepena presuda, tako što je tužiteljeva žalba usvojena i preinačena prvostepena presuda na način što je usvojen tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju, suprotno zaključku nižestepenih sudova, radi o ugovoru o djelu iz člana 600. ZOO, koji je „dvostranoobavezni i naplatni ali nije formalan“ za razliku od ugovora o građenju. U vezi s tim, sud je ponovio činjenice iz ugovora koje su zaključili tužitelj i prednik apelanata, istaknuvši da je tužitelj predniku apelanata besplatno dodijelio građevinsko zemljište za izgradnju stambenog objekta, te obezbijedio projektno tehničku dokumentaciju i isporučio građevinski materijal. Također, iz ugovora zaključenog 1998. godine proizlazi da je radove na stambenom objektu „organizovano“ izveo tužitelj, zbog čega je u ugovoru označen kao „investitor“, dok je prednik apelanata označen kao „krajnji korisnik“. Dakle, s obzirom da ugovor o izgradnji stambenog objekta predstavlja ugovor o djelu, proizlazi da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da zbog nedostatka forme nije došlo do zaključenja Aneksa ugovora, te da tužitelj nema pravni osnov da potražuje naknadu na ime dodatnog građevinskog materijala, časova rada i utroška nafte. Ovo tim prije što je prednik apelanata prihvatio dodatni građevinski materijal, isporučenu naftu i rad na gradnji, odnosno prihvatio je tužiteljevu ugovornu obavezu bez pismenog zaključenja aneksa ugovora, o čemu svjedoči izgrađeni stambeni objekat.
6. Sud je dalje naveo da su vrijednost izvedenih radova na stambenom objektu obračunali vještaci građevinske i finansijske struke u svojim nalazima. Vještak građevinske struke je obračun izvršio na osnovu građevinske knjige koju je ovjerio izvođač radova i nadzorni organ. Vrhovni sud je zaključio da nalaz vještaka građevinske struke predstavlja pouzdan dokaz, odnosno da je tužitelj na nesumnjiv način dokazao vrstu, obim i vrijednost izvedenih radova na stambenom objektu. Ovo tim prije što su apelanti uopšteno i neargumentovano prigovorili tom nalazu, bez izvođenja dokaza kojima bi osporili taj nalaz. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi svoje odluke pogrešno zasnovali na činjenici da prednik apelanata nije potpisao određene otpremnice o isporuci materijala. Ovo iz razloga što se njihove odluke ne temelje na relevantnim odredbama materijalnog prava, prema kojem bi samo prednik apelanata bio ovlašten za preuzimanje građevinskog materijala na gradilištu na kojem je radio i tužitelj. Osim toga, prednik apelanata je pristao da se isporučeni materijal koristi za gradnju stambenog objekta, dok apelanti nisu tvrdili niti dokazivali od kojeg eventualno drugog materijala i na koji način je sagrađen stambeni objekat.
7. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili i tokom parničnog postupka, a naročito da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. Dalje, apelanti smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje odnosno, da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi. Smatraju da osporena odluka nije dovoljno obrazložena, te da sud nije cijenio njihove istaknute prigovore zastare potraživanja i nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Zakona o uređenju prostora i ZPP, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud naročito detaljno i jasno obrazložio zbog čega je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio navode apelanata, koje oni ponavljaju u apelaciji, i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić