Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2397/21 (M.N.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2397/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2397/21, rješavajući apelaciju M. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja,
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. N. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 407096 21 Rev od 3. juna 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Hakija Kurtović i Adis Kurtović, advokati iz Sarajeva, podnio je 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 407096 21 Rev od 3. juna 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Razvojne banke Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su odgovore dostavili 21. septembra i 6. oktobra 2022. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su apelantovim punomoćnicima dostavljeni 31. marta 2023. godine radi eventualnog izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 407096 14 Rs od 1. septembra 2015. godine tuženoj je naloženo da apelantu na ime razlike plaće za period od 1. februara 2011. godine do 31. marta 2014. godine isplati ukupan iznos od 48.613,72 KM zajedno s kamatama, te da kod nadležnog organa na utvrđenu razliku plaće uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period, uz naknadu troškova postupka. Obrazloženo je da je apelant na osnovu ugovora o radu od 6. novembra 2011. godine te aneksa tog ugovora obavljao poslove saradnika za platni promet s inozemstvom i da se obračun plaće vršio prema koeficijentu 2,80. Prema Pravilniku o unutrašnjoj sistematizaciji tužene, ti poslovi spadaju u I grupu složenosti. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da apelant ima završen VII stepen stručne spreme, a da je tužena apelantu obračunavala i isplaćivala plaću primjenom osnovice prema vlastitoj odluci u visini od 375,00 KM, s preciziranim koeficijentom složenosti poslova. Sporno je da li tuženu obavezuje Kolektivni ugovor za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), zatim da li je on prestao važiti 2012. godine otkazom Vlade FBiH, odnosno neusklađivanjem s Općim kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: OKU). Općinski sud je nakon analize propisa došao do zaključka da se na apelantovo potraživanje mogu primijeniti odredbe GKU-a jer je tokom postupka utvrđeno da apelant ima VII stepen stručne spreme. Shodno tome, sud je zaključio da se „koeficijent složenosti poslova 3,00 iz ugovora o radu može primijeniti na osnovicu koja je ugovorena GKU-om jer je isti koeficijent unutar raspona VI grupe složenosti poslova“. Obrazloženo je da apelant nije dužan trpjeti štetne posljedice radnji tužene koja svoje akte u vezi s obračunom i isplatom plaće nije prilagodila odredbama GKU-a, koji je za tuženu u relevantnom periodu bio obavezujući. Navode tužene da poslovi koje apelant obavlja spadaju u I grupu složenosti poslova prema GKU sud je ocijenio paušalnim i nedokazanim. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je finansijskim vještačenjem.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 407096 15 Rsž od 6. novembra 2020. godine odbio žalbu tužene i prvostepenu presudu potvrdio. Sve razloge koje je naveo prvostepeni sud Kantonalni sud je prihvatio navodeći da žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke.
7. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 407096 21 Rev od 3. juna 2021. godine reviziju uvažio, a nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu član 26. GKU-a. Obrazloženo je da navedeni član ne definira poslove prema grupama složenosti, već određuje minimalne koeficijente i potreban stepen školske spreme. Za VI grupu složenosti poslova propisan je minimalni koeficijent od 3,00 do 3,5 i VII stepen školske spreme. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je GKU mjerodavan izvor radnog zakonodavstva, o čemu su u svojim odlukama dali jasne i potpune razloge koje sud prihvata. Međutim, tužena osnovano ukazuje da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 26. GKU-a i u vezi s tim članom 7. stav 1. i članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim navedeno je da se pravna relevantnost činjenica prosuđuje prema normama materijalnog prava, a u konkretnom slučaju prema članu 26. GKU-a. Shodno tome, apelant je bio u obavezi da dokaže da je kao zaposlenik tužene sa VII stepenom stručne spreme obavljao poslove koji prema vrsti složenosti poslova i njihovom značaju odgovaraju VI grupi poslova iz člana 26. GKU-a. Navedeno je da okolnost da apelant ima završenu visoku stručnu spremu sama po sebi nije pravno odlučna činjenica. Vrhovni sud je naglasio da je tužena osnovano prigovorila da apelant provedenim dokazima, uključujući i finansijsko vještačenje, nije dokazivao postojanje činjenica da poslovi koje je obavljao u relevantnom periodu prema njihovoj vrsti i značaju spadaju u VI grupu složenosti poslova. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji tužene iz maja 2010. godine, koji je proveden kao dokaz, propisano da je za poslove radnog mjesta „saradnik za platni promet s inozemstvom“ potrebna „srednja, viša ili visoka školska sprema ekonomskog smjera“. Sud je naveo da to dodatno potvrđuje navode tužene da okolnost da apelant ima završenu visoku stručnu spremu per se nije pravno odlučna činjenica za primjenu člana 26. GKU-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud postupio proizvoljno prilikom primjene pravnih propisa i prilikom utvrđivanja činjenica. Apelant je također naveo da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Obrazloženje Vrhovnog suda je proizvoljno jer su nižestepeni sudovi nesporno utvrdili da apelant ima završenu VSS VII stepena i da obavlja poslove saradnika za platni promet s inozemstvom, što tokom postupka niko nije osporio i što je tužena priznala. Prema tome, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili član 26. GKU-a, pa je proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da apelant nije dokazao da je kod tuženog sa VII stepenom stručne spreme obavljao poslove koji po složenosti i značaju odgovaraju VI grupi poslova iz člana 26. GKU-a. Apelant smatra da je Vrhovni sud zanemario član 125. ZPP-a jer sve što nije sporno i što je tužena priznala ne treba dokazivati. U vezi s tim pozvao se i na proizvoljnu primjenu čl. 3, 26. i 55. GKU-a. Apelant je uz apelaciju dostavio dvije odluke Vrhovnog suda (odluke datiraju iz 2016. odnosno aprila 2021. godine) kojima je taj sud potvrdio stav nižestepenih sudova kojima je tužena obavezana da isplati razliku plaće za relevantne periode prema odredbama GKU-a. Vrhovni sud je u identičnom pravnom osnovu zauzeo stav da ugovor o radu ne može biti suprotan Zakonu o radu, OKU i GKU, koji su u našem pravnom sistemu neposredan izvor prava, te da akti tužene s njima moraju biti usklađeni, zbog čega osporena odluka dovodi do pravne nesigurnosti.
b) Odgovori na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom apelantu nisu uskraćena prava na koja se pozvao jer primjena prava tog suda nije bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. Tužena je navela da apelant na osnovu činjenice da ima VSS smatra da je dokazao da mu pripada koeficijent iz grupe VI složenosti prema GKU. Međutim, apelant nije dokazao da je obavljao tu grupu složenosti poslova po kojoj mu pripada minimalni koeficijent iz grupe VI GKU-a. Na ovaj način apelant smatra nebitnim koliko je posao složen, a da je jedino relevantna školska sprema. Prema ugovoru o radu, apelant obavlja poslove složenosti iz grupe I, što je potpisom ugovora prihvatio. Apelant u odnosu na ove činjenice nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. Tužena je navela i razloge zbog kojih se odredbe GKU-a uopće nisu mogle primijeniti.
V.Relevantni propisi
11. Kolektivni ugovor za granu finansija („Službene novine Federacije BiH“ broj 48/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Općim i pojedinačnim aktima poslodavaca ne mogu se utvrditi manja prava ni veće obaveze od onih koje su utvrđene ovim ugovorom i Zakonom o radu.
Član 26.
Sva radna mjesta razvrstavaju se po grupama složenosti poslova te njihovoj vrsti i značaju.
Minimalni koeficijenti grupe poslova su za:
I grupu poslova 1,00
II grupu poslova 1,00 do 1,70
III grupu poslova 1,70 do 2,50
IV grupu poslova 2,50 do 2,75
V grupu poslova 2,75 do 3,00
VI grupu poslova 3,00 do 3,50
Ostale grupe poslova 3,50 do 4,00 Za prvu grupu poslova potreban je najmanje drugi stepen školske spreme.
Za drugu grupu potreban je treći stepen školske spreme.
Za treću grupu poslova potreban je četvrti stepen školske spreme.
Za četvrtu grupu poslova potreban je peti stepen školske spreme.
Za petu grupu poslova potreban je šesti stepen školske spreme.
Za šestu i ostale grupe poslova potreban je sedmi stepen školske spreme.
Ukoliko nema zakonskih smetnji poslodavac može rasporediti zaposlenika i na poslove sa višim ili nižim stepenom školske spreme od one koju zaposlenik ima.
Kod rasporeda na poslove sa nižom spremom zaposlenik mora dati pismenu saglasnost.
Usklađivanje vrijednosti polaznog osnova sa prosječnom plaćom u Federaciji vrši se po objavljivanju izvještaja Federalnog zavoda za statistiku, a korekcija isplata tromjesečno.
Konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje se pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih ovim ugovorom.
Prilikom zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan upoznati zaposlenika sa grupom složenosti poslova na koje se raspoređuje.
Ovaj član ugovora ne primjenjuje se na generalnog direktora i članove uprave koje postavlja ili imenuje uprava ili drugi nadležni organ.
XII - TRAJANJE I PRIMJENA KOLEKTIVNOG UGOVORA
Član 55.
Ovaj ugovor zaključuje se na neodređeno vrijeme, a primjenjuje se neposredno osim onih odredaba za koje je potrebna razrada u pravilniku o radu.
12. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku
Član 125. (1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. (2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim. (3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno. (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
16. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
17. Apelant se poziva na kršenje načela pravne sigurnosti u kontekstu dvije odluke Vrhovnog suda u kojima je taj sud „u identičnom pravnom osnovu“ zauzeo stav da ugovor o radu ne može biti suprotan Zakonu o radu, OKU i GKU. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje „pravni osnov tužbenog zahtjeva“ jer primjena odredbi GKU-a nije bila upitna. Međutim, Vrhovni sud je kontekstu provedenih dokaza i činjeničnog stanja nižestepenih sudova utvrdio da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu kao preduvjet za primjenu člana 26. GKU-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant taj navod nije istakao u odgovoru na reviziju koji je dostavio, niti to tvrdi u apelaciji, kako bi ga Vrhovni sud ispitao u skladu sa zakonom dodijeljenom nadležnošću u ujednačavanju sudske prakse. Ustavni sud podsjeća da nije zadatak Ustavnog suda da zauzme mjesto redovnih sudova u tumačenju pravnih propisa i u ujednačavanju prakse, već da je prvenstveno zadatak tih sudova da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Pri tome, vrhovni sudovi, odnosno revizijska vijeća imaju ključnu ulogu u ujednačavanju sudske prakse. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da postojanje dvije protivrječne sudske odluke u okviru istog suda u pogledu istog/sličnog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
3279/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 27. s referiranjem na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je pozivanje na povredu načela pravne sigurnosti neosnovano.
18. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
19. Odredbe člana 26. GKU-a propisuju da se sva radna mjesta razvrstavaju prema grupama složenosti poslova i njihovoj vrsti i značaju i, u vezi s tim, na minimalne koeficijente prema grupama poslova i potrebnu školsku spremu za pojedine grupe. Te odredbe poslodavcu omogućavaju da zaposlenika, ukoliko nema zakonskih smetnji, rasporedi i na poslove s višim ili nižim stepenom školske spreme od one koju zaposlenik ima. Pri raspoređivanju na poslove s nižom spremom zaposlenik mora dati pismenu saglasnost. Tokom postupka je utvrđeno da apelant posjeduje VII stepen stručne spreme i da kod tužene obavlja poslove iz I grupe složenosti poslova, što je apelant potpisom ugovora prihvatio (vidi tač. 5. i 10. ove odluke). U takvim okolnostima, kada odredbe člana
26. GKU-a ne definiraju poslove prema grupama složenosti a poslodavcu omogućavaju da zaposlenika rasporedi i na poslove s nižim stepenom školske spreme uz zaposlenikov pristanak, Ustavni sud u primjeni tog člana, koji je Vrhovni sud doveo u vezu s procesnim pravilom o teretu dokazivanja, ne uočava proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je tužena tokom postupka prigovorila da apelant nije dokazao da poslovi koje je kod tužene obavljao spadaju u VI grupu složenosti prema GKU. Shodno tome, iz raspoloživih dokumenta ne proizlazi da je tužena pred sudom priznala tu činjenicu da bi član 125. ZPP-a, na koji se apelant pozvao, bio primjenjiv. U vezi s pozivanjem na povredu ostalih odredbi GKU-a, i to čl. 3. i 55, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 2. stav (3) ZPP-a koja propisuje da sudovi primjenjuju materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i nisu vezani za navode stranke. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je odredbe GKU-a doveo u kontekst pravila o teretu dokazivanja i utvrđivanja odlučnih činjenica kao osnova za njihovu primjenu. Ustavni sud smatra da su apelantu tokom postupka bile pružene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom, što apelant i ne osporava, pa u takvim okolnostima nezadovoljstvo ishodom postupka ne može per se biti osnov za prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Stoga je apelantovo pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja neosnovano.
20. U odnosu na prigovor da Vrhovni sud nije obrazložio odluku, Ustavni sud podsjeća da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja, domaći sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36). Shodno navedenom, Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda (vidi tačku 7. ove odluke) ne uočava ništa što bi izneseni prigovor opravdalo budući da je Vrhovni sud svoje obrazloženje zasnovao na odredbama GKU-a i pravilima procesnog prava o teretu dokazivanja, što je jasno i argumentirano obrazložio, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
Pravo na imovinu
21. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava u suštini temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
22. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je sud u osporenoj odluci dao jasno obrazloženje o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu razlike plaće u relevantnom periodu prema članu 26. GKU-a, a apelant svojim navodima nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju niti je dokazao da je postupak na bilo koji način proveden na njegovu štetu ili da je prekršeno načelo pravne sigurnosti.
23. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman