Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2039/21 (Javno poduzeće „PARKOVI“ p.o. Mostar)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2039/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2039/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Javno poduzeće „PARKOVI“ p.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Javno poduzeće „PARKOVI“ p.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 144878 17 Rev od 11. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno poduzeće „PARKOVI“ p.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Bevanda, advokat iz Mostara, podnio je 9. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 144878 17 Rev od 11. februara 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da JP „UBORAK“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), po osnovu duga na ime neplaćenih računa za izvršene komunalne usluge, isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ponavlja prigovor da u cijenu komunalne usluge po jednoj toni zbrinutog i deponovanog otpada ne ulazi i naknada za ekologiju od 5 KM, odnosno da cijena po jednoj toni otpada treba da iznosi 29,25 KM, a ne 34,25 KM. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 1. stav 1. Odluke o utvrđivanju cijene zbrinjavanja i deponovanja komunalnog otpada na deponiji Uborak (u daljnjem tekstu: Odluka) od 26. juna 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 16. stav 2. Zakona o komunalnoj djelatnosti i člana 28. Statuta Grada Mostara, a kojom je propisano da je u cijenu zbrinjavanja i deponovanja komunalnog otpada na deponiji Uborak uračunat PDV i naknada za ekologiju. Vrhovni sud je zaključio da iz navedene odredbe proizlazi da su korisnici tužiteljevih usluga, uključujući i apelanta, dužni plaćati tužitelju punu cijenu deponovanja i zbrinjavanja otpada po jednoj toni od 34,25 KM. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 3. stav 1. Odluke, kojom je propisano da davalac komunalne usluge naknadu za ekologiju uplaćuje u iznosu od 5 KM svakog mjeseca na poseban račun Grada Mostara. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj aktivno legitimisan za naplatu naknade za ekologiju iako ona u konačnici ne pripada tužitelju. Konačno, Vrhovni sud je istakao da neosnovano apelant prigovara da je Odluka nezakonita, jer se njena zakonitost ne ispituje u konkretnom postupku, te da se primjenjuje sve dok je na snazi.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Odluka nezakonita i neustavna. Pri tome, apelant ističe kako Vrhovni sud nije razmotrio zakonitost Odluke, niti je cijenio apelantov prijedlog da se zakonitost te odluke ispita pred Ustavnim sudom FBiH. U vezi s tim, apelant se pozvao na odredbu člana IV. C. 11 Ustava Federacije BiH, iz koje proizlazi da Vrhovni sud kada procjeni tokom aktualnog postupka pred tim sudom, da odgovarajući zakon nije u skladu sa Ustavom, da će zaustaviti postupak i predočiti to pitanje Ustavnom sudu FBiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće te da je u istoj poziciji kao nositelj javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sud u konkretnom postupku, u obrazloženju svojih odluka, dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, Ustavni sud smatra da je shodno odredbi člana IV. C. 11. Ustava FBiH, diskreciono pravo Vrhovnog suda da procjeni da li je neophodno određeni zakona, u konkretnom slučaju Odluku, dostaviti Ustavnom sudu FBiH na ocjenu ustavnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sama činjenica da Vrhovni sud nije smatrao neophodnim spornu Odluku da dostavi Ustavnom sudu FBiH, ne može uticati na povredu apelantovih prava.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić