Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1448/23 (M. Ć.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1448/23

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1448/23, rješavajući apelaciju Milana Ćose, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Ćose.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenjā Okružnog suda u Banjoj Luci br. 11 0 K 033834 23 Kv od 16. marta 2023. godine i 11 0 K 033834 23 Kpp 5 od 11. marta 2023. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Ćose podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Banjoj Luci br. 11 0 K 033834 23 Kv od 16. marta 2023. godine i 11 0 K 033834 23 Kpp 5 od 11. marta 2023. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Ćoso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa ZAK Kremenović & Mikanović iz Banje Luke, podnio je 23. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 033834 23 Kv od 16. marta 2023. godine i 11 0 K 033834 23 Kpp 5 od 11. marta 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 13. aprila 2023. godine od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Tužilaštvo su 24. aprila i 3. maja 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 3. maja 2023. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sudija za prethodni postupak Okružnog suda je Rješenjem 11 0 K 033834 23 Kpp 5 od 11. marta 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) odredio apelantu pritvor u trajanju od mjesec dana, počev od 8. marta 2023. godine kao dana lišenja slobode pa do 8. aprila 2023. godine. Pritvor je određen zbog sumnje da je apelant počinio krivično djelo teška krađa iz člana 226. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) iz razloga propisanih odredbama člana 197. stav (1) tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

6. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, Okružni sud je naveo da ona proizlazi iz brojnih materijalnih dokaza pribavljenih u istrazi, kao i iskaza saslušanih svjedoka (vidi str. 2−5. prvostepenog rješenja). Obrazlažući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS – opasnost od bjekstva, Okružni sud je istakao da je apelant rođen i prijavljen u Zemunu (Republika Srbija), gdje često boravi, te da je sklon napuštanju mjesta prebivališta. U vezi s tim je navedeno da su ovlaštena službena lica terenskom provjerom utvrdila da je apelant prije četiri-pet godina prodao stan na kojem je imao prijavljeno prebivalište i da ga stanari više nikad nisu viđali na toj adresi, kao i da imaju saznanja da apelant već duže vrijeme živi negdje u Republici Srbiji. Stoga je zaključeno da apelant samo fiktivno stanuje na prijavljenoj adresi prebivališta. Pri tome je Okružni sud istakao da je neuvjerljiva i neprihvatljiva tvrdnja odbrane da apelant do sada nije imao vremena da odjavi adresu stanovanja. Imajući u vidu navedeno te da je apelant specijalni povratnik, jer je osuđivan za istovrsno krivično djelo, Okružni sud je zaključio da postoje okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi apelant bio u bjekstvu, odnosno nedostupan Tužilaštvu i sudu tokom postupka. Zatim je navedeno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice (radi se o skupocjenom vozilu). Također je ukazano na apelantovu sklonost da čini ovakva i slična krivična djela, te da postoji interesiranje opće i medijske javnosti kako u zemlji tako i u inozemstvu. Zbog toga je Okružni sud zaključio da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda iz člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS. Suprotno tome, Okružni sud nije prihvatio prijedlog Tužilaštva da se apelantu pritvor odredi zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka b) navedenog zakona. Okružni sud je obrazložio da pritvor nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera te da se jedino mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo u krivičnom postupku.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 033834 23 Kv od 16. marta 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ponovio argumente i stavove iz prvostepenog rješenja u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, te posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tač. a) i g) ZKPRS. Pri tome je ukazao na veliki broj izvršenja tog krivičnog djela, te da su građani uznemireni i u strahu za svoju imovinu. Stoga je Okružni sud naveo da je pravilan zaključak iz prvostepenog rješenja da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Također je navedeno da je sudija za prethodni postupak jasno obrazložio da je mjera pritvora adekvatna u ovoj fazi istrage i da se mjerama zabrane ne bi osiguralo apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka.

Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ukazuje da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu obrazložili postojanje kako osnovane sumnje da je počinio krivično djelo tako ni posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tač. a) i g) ZKPRS. Ističe da u osporenom prvostepenom rješenju nije navedena nijedna konkretna činjenica koja upućuje na postojanje naročitih okolnosti u vezi s posebnim pritvorskim razlozima. Apelant ukazuje da su navedene okolnosti date in abstracto, posebno kada se radi o posebnim pritvorskim razlozima postojanja stvarne prijetnje narušavanja javnog reda. U vezi s tim navodi da Okružni sud nije posebno obrazložio apelantovu sklonost za činjenje krivičnih djela, a da je osuđen samo jednom presudom za krivično djelo teške krađe prije 35 godina. Također, apelant navodi da se Okružni sud u osporenom drugostepenom rješenju nije bavio žalbenim navodima odbrane niti ispitivao zakonitost osporenog prvostepenog rješenja. U tom smislu apelant ističe da su obrazloženja iz osporenog drugostepenog rješenja stereotipna i uopćena te navodi da redovni sudovi nisu razmatrali primjenu drugih, blažih mjera zabrane umjesto pritvora.

II.Odgovori na apelaciju

9. Okružni sud je naveo da su u krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava na koja se poziva, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Tužilaštvo je istaklo da je apelacija u cijelosti neosnovana, pa je predložilo da se kao takva odbije. Pri tome je navedeno se apelant i dalje nalazi u pritvoru, koji mu je produžen za još dva mjeseca na osnovu rješenja Okružnog suda od 6. i 12. aprila 2023. godine, zbog postojanja pritvorskog osnova iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS.

IV.Relevantni propisi

11. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. a) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

.

V.Dopustivost i meritum

12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi svojom suštinom isključivo pokreću pitanja poštovanja garancije u vezi sa članom 5. Evropske konvencije, zbog čega će Ustavni sud ispitati navode apelacije po tom pravnom osnovu.

14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

15. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

16. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo propisano KZRS, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

17. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uvjetovana je ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186. sa daljnjim referencama).

18. Nadalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama).

19. S obzirom na prethodno navedene stavove, Ustavni sud smatra da je sudija za prethodni postupak Okružnog suda, prilikom određivanja pritvora, u osporenom prvostepenom rješenju jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Drugostepeni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili odredbu člana 197. stav (1) ZKPRS. Prema tome, ispunjen je prvi uvjet kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost redovnog suda koji mu je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uvjet, tj. da mu je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.

20. Kada je riječ o zakonitosti pritvora („u skladu sa postupkom propisanim zakonom“), odnosno kompatibilnosti apelantovog pritvora s garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen na osnovu odredbi člana 197. stav (1) tač. a) i g) ZKPRS. Dakle, redovni sudovi su u osporenim rješenjima zaključili da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnosti od apelantovog bjekstva, odnosno da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Opasnost od bjekstva kao pritvorski razlog

21. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS, apelant je ukazao na arbitrarnost u odlučivanju, bez navođenja nekih posebnih argumenata. Imajući to u vidu, Ustavni smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je opasnost od apelantovog bjekstva ocijenjena in abstracto ili proizvoljno, već da je potkrijepljena konkretnim činjenicama/dokazima (vidi tačku 6. ove odluke). Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS. Opasnost od narušavanja javnog reda kao pritvorski razlog

22. U odnosu na apelantov navod kojim se problematizira postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da se mjera pritvora po tom osnovu može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, što može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-720/22 od 7. juna 2022. godine, tač. 48. i 49. s daljnjim referencama; dostupna na www.ustavnisud.ba; i Evropski sud, Radonjić i Romić protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2023. godine, predstavka broj 43674/16, tačka 77. s daljnjim referencama). Samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, Yuriy Yakovlev protiv Rusije, presuda od 29. aprila 2010. godine, predstavka broj 5453/08, tačka 84).

23. Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Okružni sud, prilikom određivanja pritvora apelantu na osnovu člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS, prvenstveno imao u vidu zakonski uvjet koji se odnosi na zaprijećenu kaznu za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen (objektivni uvjet za postojanje tog pritvorskog razloga). Zatim su uzete u obzir okolnosti koje se odnose na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, apelantovu ličnost, zainteresiranost medija u zemlji i inozemstvu, uznemirenost i strah građana uz isticanje da je „u posljednje vrijeme velik broj izvršenja tog krivičnog djela“. Sve navedene okolnosti su, po ocjeni redovnih sudova, okarakterizirane kao vanredne okolnosti, koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Međutim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom potkrijepili svoje tvrdnje da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda. Osporene odluke ne sadrže obrazloženja iz kojih bi proizašao jasan zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu zaista narušilo javni red i mir. Zbog toga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju propustili adekvatno potkrijepiti navedene rizike, posljedično čemu su obrazloženja iz osporenih odluka apstraktna, općenita i stereotipna (ibidem, Merabishvili protiv Gruzije, tačka 222. s daljnjim referencama).

24. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su ispunjeni razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

25. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prethodno utvrđenje inkompatibilnosti apelantovog pritvora sa članom 5. Evropske konvencije zbog jednog pritvorskog razloga ne čini po automatizmu apelantov pritvor nezakonitim u okolnostima u kojima egzistira i drugi posebni pritvorski razlog koji nije ničim doveden u pitanje. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.

26. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo ili je odluka izmijenjena, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje povredu u odnosu na osporena rješenja samo u vezi s načinom na koji je primijenjen član 197. stav (1) tačka g) ZKPRS. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ukazalo da je pritvor apelantu produžen za još dva mjeseca na osnovu rješenja Okružnog suda od 6. i 12. aprila 2023. godine, zbog postojanja pritvorskog osnova iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS. Iz navedenog proizlazi da je, u svjetlu daljnjeg apelantovog lišenja slobode, prestao egzistirati pravni osnov iz člana 197. stav (1) tačke g) ZKPRS, za koji je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio inkompatibilnost sa članom 5. Evropske konvencije.

VI.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnosti ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora apelantu propustili navesti konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u smislu odredbi člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS.

28. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije jer su redovni sudovi dali dovoljne razloge za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a da opasnost od apelantovog bjekstva nisu ocijenili in abstracto ili proizvoljno u smislu odredbi člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS. Pri tome, redovni sudovi nisu propustili razmotriti izricanje alternativnih/blažih mjera apelantu umjesto pritvora.

29. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1448/23 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio