Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4608/22 (P. I.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4608/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4608/22, rješavajući apelacije koje je podnijela Pejka Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Pejka Ivanović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 036869 22 Gž 2 od 20. septembra 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Pejka Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 036869 22 Gž 2 od 20. septembra 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4608/22.

2. Apelantica je 8. maja 2023. godine ponovo podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda od 20. septembra 2022. godine. Ujedno, apelantica je obavijestila Ustavni sud da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 22. februara 2023. godine odbačena kao nedopuštene njena revizija izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2153/23.

3. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 22. februara 2023. godine apelantičina revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari. Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu osporenu odluku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4608/22.

Činjenice

5. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (D. B.) da apelantici, na ima neisplaćene zakupnine i na ime naknade štete, ispati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude.

6. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora. Također, utvrđeno je da su se apelantica i tuženi dogovorili da tuženi kao zakupac svojim sredstvima izvrši unutrašnje građevinske radove. Zatim, utvrđeno je da su se dogovorili da će tuženi, zbog tog ulaganja, biti oslobođen plaćanja zakupnine do pokrića uloženog iznosa, a da će zatim nastaviti plaćati ugovorenu zakupninu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica u toku postupka nije provela dokaze na osnovu kojih bi se utvrdio period za koji tuženi nije izvršavao svoju obavezu plaćanja zakupnine. Naime, ukazao je da je apelantica u toku postupka provela samo dokaze u odnosu na utvrđenje visine mjesečne zakupnine. Stoga, kako je teret dokazivanja navedene činjenice bio na apelantici shodno odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku, te kako je apelantica propustila provesti dokaze kojima bi dokazala odlučnu činjenicu, tj. za koji period tuženi nije plaćao zakupninu, budući da je tuženi bio i oslobođen plaćanja zakupnine za jedan određeni period, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio konkretni dio apelantičinog tužbenog zahtjeva.

7. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio i da apelantica nije dokazala kojim radnjama tuženog joj je prouzrokovana šteta u poslovnom prostoru, odnosno nije provela dokaze o stanju konkretnog poslovnog prostora nakon što ga je tuženi napustio. S obzirom na to, naveo je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u konkretnom slučaju, apelantica nije dokazala niti tuženikovu odgovornost, tj. uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete i tuženikove radnje. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, te pravilno postupio, kada je, u cijelosti, odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred Okružnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantičini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4608/22 (P. I.) | Sudska praksa | Aktio