Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/22 (H. Č.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2626/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-2626/22, rješavajući apelaciju Hajrudina Čampare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajrudin Čampara protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 758124 21 Gž od 4. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 758124 21 Gž od 4. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 758124 19 Kom od 17. novembra 2020. godine.

Uvodne napomene

2. Tražilac izvršenja (KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo) podnio je 24. juna 2005. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 25. maja 2011. godine određeno je predloženo izvršenje.

3. Rješenjem Općinskog suda od 25. februara 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 21. juna 2018. godine, usvojen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, te je odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Predmet je dostavljen parničnom sudu na postupanje, a izvršni postupak je odložen do okončanja parničnog postupka.

4. Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-5386/18 od 9. septembra 2020. godine, djelomično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se tada vodio pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 Mal 758124 19 Kom. U odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelacija je odbačena kao preuranjena.

Osporene odluke

5. U parničnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 4. juna 2022. godine, obavezan je apelant da tužitelju, na ime duga, isplati novčani iznos određen u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj obezbijedio apelantu korištenje komunalnih usluga, za koje apelant nije platio naknadu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj u toku prvostepenog postupka, na osnovu analitičke kartice, dokazao postojanje i visinu potraživanja koje ima prema apelantu. Pri tome, istakao je da je prvostepeni sud ukazao da analitička kartica predstavlja izvod iz poslovnih knjiga za cijene komunalnih usluga, te da se smatra vjerodostojnom ispravom u smislu člana 29. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama čl. 14. i 21. Zakona o računovodstvu i reviziji u FBiH propisano da analitička kartica spada u knjigovodstvene isprave i da se istom mogu dokazivati činjenice u parničnom postupku u skladu sa članom 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, istakao je da bez obzira što analitička kartica nije javna isprava, ta kartica predstavlja vjerodostojan dokaz u odnosu na činjenicu neplaćenih mjesečnih računa za utuženi period. S obzirom na to, te kako apelant nije dokazao da je platio te račune, zaključio je da je prvostepeni sud pravilno, primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku), obavezao apelanta da tužitelju isplati navedeni novčani iznos.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje ili pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su izvršni i parnični sudovi proizvoljno cijenili dokaz-analitičku karticu kao vjerodostojnu ispravu. Također navodi da su konkretni postupci trajali dugo i traži da mu se dosudi nematerijalna šteta zbog prekomjerno dugog trajanja postupaka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje ili primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Naime, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja postupaka, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-

5386/18 od 9. septembra 2020. godine već odlučio o tim navodima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/22 (H. Č.) | Sudska praksa | Aktio