Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2308/21 (S.V. i drugi)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2308/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2308/21, rješavajući apelaciju S. V. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. V., F. T., E. H. i M. T.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 Rs 169302 20 Rev od 4. marta 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da S. V., F. T., E. H. i M. T. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. V., F. T., E. H. i M. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 Rs 169302 20 Rev od 4. marta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. V., F. T., E. H. i M. T. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Refik Jusufović, advokat iz Tuzle, podnijele su 28. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 169302 20 Rev od 4. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Rs 169302 19 Rsž od 15. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 Rs 169302 14 Rs od 5. juna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. i 9. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 27. septembra 2022. godine.

4. Svi odgovori na apelaciju su 24. februara 2023. godine dostavljeni apelanticama radi eventualnog izjašnjenja. Apelantice nisu dostavile izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantice su 3. marta 2014. godine podnijele tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

7. Općinski sud je Presudom broj 126 0 Rs 169302 14 Rs od 5. juna 2019. godine odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelantica kojima su tražile da sud obaveže tuženog da im na ime manje isplaćenih plaća isplati određene novčane iznose (u daljnjem tekstu: sporni iznosi) precizirane u izreci presude za svaku apelanticu ponaosob, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (st. I, II, III i IV izreke). Presudom su apelantice obavezane da tuženom solidarno naknade troškove postupka.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da su apelantice u radnom odnosu u Općinskom sudu u Tuzli, te da je apelanticama kao namještenicima vršen obračun plaće u skladu s utvrđenim koeficijentima i primjenom osnovice u skladu s odlukama tuženog. Dalje, sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, uz zaključak da je tuženom po zakonu priznata stranačka sposobnost u sporovima protiv sudova koji se finansiraju iz njegovog budžeta. Također, suprotno istaknutim prigovorima, sud je zaključio da je tužba podnesena blagovremeno i da potraživanje nije zastarjelo. Apelantice su na glavnom ročištu konačno opredijelile tužbeni zahtjev prema varijanti II nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kojim je obračun plaća izvršen primjenom elemenata iz Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Općinski sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o plaćama kojim nije normirana direktna primjena njegovih odredbi na nivou kantona. U vezi s tim, sud je istakao da su Zakonom o plaćama propisani parametri za obračun plaća i naknada u organima vlasti kantona. Činjenica da tuženi u propisanom roku nije uskladio svoje propise sa Zakonom o plaćama ne predstavlja osnov da apelantice potražuju isplatu razlike plaće po parametrima koji se primjenjuju na državne službenike i namještenike u federalnim organima vlasti. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da se Zakon o plaćama ne može primijeniti u konkretnom sporu. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbi čl. 386, 395. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i primjenom Advokatske tarife.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 Rs 169302 19 Rsž od 15. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantica i potvrđena je prvostepena presuda. Presudom je odbijen zahtjev apelantica za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prihvatio pravni stav i razloge koje je dao prvostepeni sud. Pri tome je ocijenio neosnovanim žalbeni navod apelantica da im je tuženi neusklađivanjem propisa s odredbama Zakona o plaćama pričinio štetu u vidu izgubljene dobiti, a navedeno iz razloga što apelantice svoj tužbeni zahtjev nisu zasnivale na tom osnovu, niti su tokom postupka provodile dokaze radi utvrđivanja odgovornosti tuženog ili njegovog organa za nastalu štetu. Također, sud nije cijenio navode apelantica da je tuženi imao obavezu da uskladi svoje propise o plaćama i naknadama sa Zakonom o plaćama budući da ti navodi nisu od značaja za odlučivanje u konkretnom sporu.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 126 0 Rs 169302 20 Rev od 4. marta 2021. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelantica. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni odredaba Zakona o plaćama kojima se uređuju plaće i naknade u Federaciji BiH iz razloga što nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama nije bila dogovorena osnovica za obračun plaće sa sindikalnim organizacijama tuženog, odnosno nema osnova za obračun plaća apelanticama na način propisan Zakonom o plaćama. Pored toga, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne razloge drugostepenog suda u pogledu neosnovanosti navoda apelantica da tuženi nije u roku usaglasio svoje propise iz oblasti plaća i naknada sa Zakonom o plaćama. Ostale prigovore Vrhovni sud nije posebno obrazlagao budući da nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, ponavljaju navode koji se tiču utvrđenih činjenica i primjene prava. Naročito ističu da je tuženi propustio da u zakonskom roku uskladi svoje propise sa Zakonom o plaćama, te smatraju da su sudovi pogrešno zaključili da traže direktnu primjenu Zakona o plaćama. Smatraju da im je takvim propustom tuženog uzrokovana šteta „u vidu manje isplaćenih plaća u iznosima navedenim u tužbenom zahtjevu“. Također, apelantice ističu da je postupak trajao predugo, da se radi o radnom sporu koji je hitne prirode, te su zatražile naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

12. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su u odgovorima ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama jer smatraju da u postupku nisu prekršena prava apelantica na koja su se pozvale. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je svoju odluku donio nakon pet mjeseci nakon što je predmet proslijeđen na odlučivanje te da je neosnovan navod apelantica u pogledu dužine trajanja postupka.

13. Tuženi je naveo da su osporene odluke zakonite i pravilne i da su navodi apelantica neosnovani.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

15. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12, 20/17, 22/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Osnovica za obračun plaća utvrđuje se zakonom, odnosno odlukom općinskog i gradskog vijeća o izvršavanju budžeta za svaku budžetsku godinu ili odlukom o privremenom finansiranju i primjenjuje se od 01.01. za svaku narednu godinu. [...].

Utvrđivanje osnovice i bodova vrši se u pregovorima sa reprezentativnim sindikatom, a prije usvajanja zakona, odnosno odluke iz stava 1. ovoga člana. Ukoliko se ne postigne dogovor, Vlada FBiH, vlade kantona, odnosno gradska i opštinska vijeća će utvrditi osnovicu i bod, pri čemu visina osnovice ne može biti niža od prethodno dogovorene, odnosno važeće. [...].

Član 59.

Vlade kantona, odnosno općinski načelnici i gradonačelnici u dogovoru sa sindikatom će utvrditi osnovicu za obračun plaća u skladu sa članom 5. ovog Zakona.

Ne može se utvrditi veća osnovica od osnovice utvrđene na federalnom nivou.

Član 60.

Koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti kantona, općine i grada se utvrđuju zakonima o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općinskim odnosno gradskim organima vlasti. [...].

Prilikom utvrđivanja koeficijenata kantoni, općine i gradovi će propisati iste koeficijente za ista radna mjesta u okviru istih platnih razreda za državne službenike i namještenike u skladu sa odredbama čl. 20. i 21. ovog Zakona.

Član 61.

Kantoni, općine i gradovi u Federaciji će u svojim propisima o plaćama i naknadama primijeniti elemente za utvrđivanje plaće propisane u članu 6. ovog zakona.

Član 63.

Kantoni, općine i gradovi u Federaciji dužni su donijeti svoje usaglašene propise iz oblasti plaća i naknada sa ovim zakonom u roku od 90 dana od dana primjene ovog zakona.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, između ostalog, odnose na utvrđeno činjenično stanje i način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, razmotrio revizione navode apelantica, koje one ponavljaju i u apelaciji, te da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda do kojeg su došli ocjenom izvedenih dokaza, što su detaljno obrazložili u svojim odlukama, dao jasne i argumentirane razloge zašto je neosnovan tužbeni zahtjev apelantica, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o plaćama. Naročito, redovni sudovi su obrazložili zašto se u konkretnom slučaju ne mogu direktno primijeniti odredbe Zakona o plaćama, kao i činjenicu da apelantice zahtjevom nisu tražile utvrđivanje odgovornosti tuženog za štetu (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Takva utvrđenja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelantica, niti su apelantice pružile dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

23. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje. Osim toga, neophodna je posebna revnost u radnopravnim sporovima (vidi Evropski sud, Dorić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. novembra 2017. godine, predstavka broj 68811/13, tačka14. s referencama na drugu relevantnu praksu). Također, Evropski sud je ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta već i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44. s daljnjim referencama).

24. Ispitujući apelaciju u vezi s navedenim standardima suđenja u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmet njegove ocjene period od podnošenja tužbe 3. marta 2014. godine do donošenja presude Vrhovnog suda 4. marta 2021. godine, dakle period od sedam godina. Osim toga, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, ali da apelantice svojim postupcima nisu doprinijele dužini trajanja postupka, kao i da se radi o predmetu koji je po zakonskim odredbama hitan.

25. Cijeneći ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo pet godina i tri mjeseca da donese presudu u predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge koji su utjecali na tako dug period u kojem nije donesena presuda. S druge strane, Kantonalni sud i Vrhovni sud su svoje odluke donosili u prikladnim rokovima. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-433/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelantica na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

27. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelanticama, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 800,00 KM.

28. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelanticama plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

29. Apelantice smatraju da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama koje se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnih propisa, koje je Ustavni sud razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke te zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelantica na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao sedam godina, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela neažurnost prvostepenog suda koji je odluku donio nakon pet godina i tri mjeseca, pri čemu u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada se ne može zaključiti da su činjenični ili pravni zaključci sudova proizvoljni ili očigledno nerazumni.

32. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2308/21 (S.V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio