Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2882/21 (A.B.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2882/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2882/21, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 635646 20 Gž od 26. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 635646 20 Gž od 26. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 635646 17 P od 12. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i H. B. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore, pa su ti odgovori 22. marta 2023. godine dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 635646 17 P od 12. decembra 2019. godine razveden je brak između tužioca i apelantice. Presudom je njihovo maloljetno dijete X. Y. (u daljnjem tekstu: maloljetno dijete) dodijeljeno na čuvanje i staranje tužiocu – njegovom ocu. Apelantica je obavezana da učestvuje u izdržavanju na način naveden u presudi. Presudom je također određen način međusobnih kontakata između apelantice i maloljetnog djeteta. U presudama je u odnosu na povjeravanje maloljetnog djeteta navedeno da je na osnovu mišljenja Centra za socijalni rad, medicinskog vještačenja, te finansijskih, stambenih, emocionalnih i ostalih okolnosti u kojima žive i apelantica i tužilac utvrđeno da je u interesu maloljetnog djeteta da živi s tužiocem – ocem. U postupku je utvrđeno da apelantica radi cijeli dan, tj. do 18 sati, da je posvećena poslu, da joj je dijagnosticirano određeno oboljenje, da za razliku od tužioca nema riješeno stambeno pitanje, pa time ni osigurano mjesto na kojem bi maloljetno dijete živjelo i da ima nisku plaću. Navedeno je i da je utvrđeno da je tužilac – otac kod maloljetnog djeteta izgradio pozitivan autoritet te da ga svaki dan vodi u školu i iz škole. Navedeno je i da maloljetno dijete kao učenik pohađa veliki broj vannastavnih aktivnosti na koje ga, također, vodi otac, a da apelantica, s obzirom na svoje radno vrijeme, finansijsko i zdravstveno stanje, ne bi mogla udovoljiti potrebama maloljetnog djeteta u vezi s navedenim društvenim aktivnostima. Sudovi su istakli i da je utvrđeno da nije bilo moguće obaviti intervju s maloljetnim djetetom jer je u to vrijeme imalo samo devet godina, pa, s obzirom na uzrast i duševni razvoj, nije bilo sposobno da se izjasni s kojim od roditelja želi da živi. Pored toga, istaknuto je i da nije prihvaćeno mišljenje neuropsihijatra da roditelji zajednički ostvaruju roditeljsko staranje, odnosno da maloljetno dijete provodi podjednako vremena s oba roditelja. Zaključeno je da bi takvo rješenje negativno utjecalo na psihički razvoj maloljetnog djeteta, koje ne bi znalo gdje mu je dom. Također je istaknuto i da takva mogućnost nije predviđena zakonom. Imajući u vidu sve okolnosti, redovni sudovi su istakli da su shodno odredbama člana 142. stav 1. Porodičnog zakona donijeli odluku da maloljetno dijete živi s ocem.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 635646 20 Gž od 26. maja 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o povjeravanju maloljetnog djeteta tužiocu cijenio mišljenje tima Službe socijalne zaštite da se dijete povjeri na staranje tužiocu s kojim bi nastavilo da živi. Navedeno je da je to mišljenje dato na osnovu podataka koje je prikupio stručni tim, a koje nije dovedeno u sumnju drugim dokazima. Navedeno je i da, prema mišljenju stručnog tima, tužilac može djetetu pružiti veću sigurnost jer je stambeno i materijalno osiguran. Kantonalni sud je naveo i da, prema mišljenju pedagoga, tužilac ima izgrađen autoritet, dok je apelantica posvećena poslu i zainteresirana da zadrži posao, te da zbog osjetljivog zdravlja, neriješenog stambenog pitanja i niskih primanja nije u mogućnosti da se brine o djetetu. Osim toga, navedeno je i da je prvostepeni sud cijenio i uvjete u kojima roditelji žive, odnosno da žive kao podstanari, ali da tužilac ima porodičnu kuću u koju namjerava da se preseli sa sinom. Kantonalni sud je istakao i da je prvostepeni sud utvrdio i da tužilac ima majku i oca koji mu pomažu u odgoju djeteta, a da apelantica, osim sestre, nema bliže porodice. Istaknuto je i da je tužiočevo radno mjesto blizu djetetove škole, pa da je i na taj način tužilac stalno na raspolaganju djetetu. Navedeno je i da je pravilna odluka o povjeravanju djeteta na staranje tužiocu, te da apelantica ostvaruje lične kontakte s djetetom vikendom, te da apelantica takvom odlukom ni u čemu nije diskriminirana jer ima pravo da održava lične i neposredne kontakte s djetetom. Navedeno je i da bi se povjeravanje djeteta na staranje apelantici moglo negativno odraziti na njeno zdravstveno stanje, posebno zato što je dijete uključeno u veliki broj vannastavnih aktivnosti, što bi apelantici iziskivalo dodatne obaveze, koje bi teško mogla da izvršava s obzirom na to da joj je radno vrijeme do 18 sati. Kantonalni sud je zaključio da iz svega navedenog proizlazi da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

7. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, pravo iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava, pogrešno utvrđenim činjenicama i nedovoljno obrazloženim odlukama. Navodi da su redovni sudovi odluke zasnovali isključivo na njenom zdravstvenom stanju, a da nisu utvrđivali ostale faktore bitne za povjeravanje djeteta na staranje. Navodi i da prvostepena presuda ne sadrži obrazloženje u vezi s tim, kao i da drugostepeni sud nije odgovorio na suštinska pitanja iznesena u žalbi. Apelantica smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima iznijeli „samo diskriminatorne razloge“ u vezi s njenim porijeklom, zdravstvenim i imovinskim stanjem i zaposlenjem, a da se nisu bavili ostalim pitanjima. Apelantica smatra da su sudovi u postupak vještačenja bili obavezni da uključe i dijete, u skladu s njegovim uzrastom i psihofizičkim sposobnostima. Apelantica traži i da Ustavni sud naloži tužiocu da joj naknadi troškove apelacionog postupka.b)Odgovori na apelaciju

8. Kantonalni sud je naveo da je dao jasne i argumentirane razloge u svojoj odluci te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva. Navodi i da je tačno da je neuropsihijatar predložio da oba roditelja imaju podjednako starateljstvo nad maloljetnim djetetom, ali da tako nešto Porodični zakon ne predviđa. Navodi i da prema stavu struke dijete može iskazati svoje mišljenje i želje s kojim roditeljem želi da živi tek nakon desete godine života jer u mlađoj dobi još uvijek to nije sposobno, pa da bi insistiranje na tome dijete „doživjelo kao traumu i dodatni pritisak“.

9. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva te da je odluka donesena u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i nakon detaljne provjere svih okolnosti. V.Relevantni propisi

10. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka Ustavnog suda FBiH, 94/20 – rješenje Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase:

Član 142. st. 1. i 2.

1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugogroditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

Član 281. stav 1. (1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

Član 283. st. 1. i 2. (1) Sud pred kojim se provodi postupak iz stava 1. član 281. ovog Zakona obavijestit će organ starateljstva o pokretanju postupka, pozivati ga na ročišta i dostavljati mu podneske stranaka i odluke, bez obzira na to učestvuje li organ starateljstva u postupku. (2) Sud će zatražiti od organa starateljstva da dijete, uzimajući u obzir njegov uzrast i zrelost, upozna sa mogućnošću učestvovanja u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona.

Član 284. (1) Organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno za donošenje odluke. (2) U postupku u kojem odlučuju o izdržavanju maloljetnog djeteta i punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti i ispitati podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, te imovinske prilike stranaka, a naročito da li prikazani prihodi odgovaraju stvarnom stanju.

11. Konvencija o pravima djeteta (usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine; „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90)

Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu SFRJ“, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Za svrhe ove Konvencije, dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i pogodnosti osoblja te stručnog nadzora.

Član 12.

1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta. VI.Dopustivost i meritum

12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

15. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

16. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, pogrešno utvrđenim činjenicama i neadekvatno obrazloženim presudama, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Odbijajući žalbu, žalbeni sud, u načelu, može samo potvrditi obrazloženje koje je za svoju odluku pružio niži sud (vidi Evropski sud, Deryan protiv Turske, presuda od 21. jula 2015. godine, predstavka broj 41721/04, tačka 31).

18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne argumente zašto je shodno odredbama člana 142. st. 1. i 2. Porodičnog zakona trebalo maloljetno dijete povjeriti na staranje i odgoj ocu, a ne apelantici. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili sve relevantne činjenice i doveli ih u kontekst jedne s drugima, nakon čega su izveli zaključke bitne za donošenje odluka. Zbog toga se ne može zaključiti da su sudovi postupali proizvoljno ni u odnosu na činjenična niti u odnosu na pravna pitanja koja su rješavali. Također, Ustavni sud zapaža i da redovni sudovi, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nisu donijeli odluke samo na osnovu njenog zdravstvenog ili materijalnog stanja, već su, kako su to sami sudovi istakli, uzeli u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Osim toga, redovni sudovi su jasno utvrdili zašto nije bilo moguće tražiti od maloljetnog djeteta da se izjasni s kojim od roditelja želi živjeti (vidi tačku 5. ove odluke). Pored toga, Ustavni sud naglašava da se u postupcima koji se tiču povjeravanja maloljetne djece na staranje jednom od roditelja, odluke isključivo baziraju na interesu djeteta, kako je to i propisano odredbama Konvencije o pravima djeteta (u daljnjem tekstu: Konvencija). U to potpada i pitanje odlučivanja nadležnih institucija o mogućnosti djeteta da se izjasni s kojim od roditelja želi živjeti. U konkretnom slučaju, iako se redovni sudovi nisu izričito pozvali na odredbe Konvencije, iz samih odluka suštinski proizlazi da su se sudovi vodili sadržajem i obavezama koje proizlaze iz Konvencije, kao i Porodičnog zakona. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli sveobuhvatan postupak cijeneći pri tome mišljenja svih subjekata koji su prema Porodičnom zakonu obavezni učestvovati u takvom postupku. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku utvrđeno da tužilac – otac maloljetnog djeteta ima riješeno stambeno pitanje (kuću), u kojoj živi s roditeljima koji su spremni pomagati u podizanju i odgoju maloljetnog djeteta. Također je utvrđeno da se škola koju maloljetno dijete pohađa nalazi blizu te kuće, da otac ima izgrađen odnos s maloljetnim djetetom i da mu je u potpunosti posvećen i brine se o školskim i vannastavnim aktivnostima maloljetnog djeteta, te da ima znatno veća primanja od apelantice. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi utvrdili da je apelantici dijagnosticirano određeno oboljenje, da nije stambeno osigurana, da ima nisku plaću i da je primorana da radi do 18 sati. Sve te činjenice su dovele redovne sudove do zaključka da je, u smislu odredbi Porodičnog zakona i Konvencije, u najboljem interesu djeteta da živi s ocem te da održava redovne kontakte s majkom – apelanticom. Na taj način će maloljetno dijete u takvim okolnostima imati i dalje svu neophodnu komunikaciju i odnos s apelanticom kao majkom i ona će učestvovati u njegovom odgoju.

19. Osim toga, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi, suprotno apelanticinim tvrdnjama, u obrazloženjima odgovorili na sva ključna pitanja koja apelantica svojim tvrdnjama nije dovela u pitanje. Osim toga, opet suprotno apelanticinim navodima, kako je već rečeno, nije postojala obaveza Kantonalnog suda da detaljno odgovori na svaki argument koji su stranke iznijele u žalbama, već samo na ključne argumente. Ustavni sud zapaža da nije vidljivo da je Kantonalni sud propustio dati odgovor na neki od ključnih žalbenih navoda.

20. Ustavni sud, također, zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu.

21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Ostali navodi

22. U vezi s navodima o kršenju prava na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica u postupcima pred redovnim sudovima i Ustavnim sudom nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da nema potrebe da to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

23. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju shodno zakonskim odredbama. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelanticinu korist ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, a time ni potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 13. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

Troškovi apelacionog postupka

24. U vezi s apelanticinim traženjem da Ustavni sud naloži tužiocu da joj isplati troškove apelacionog postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata.

VII.Zaključak

25. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje da se maloljetno dijete povjeri tužiocu – ocu na staranje i čuvanje, a takva utvrđenja i obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2882/21 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio