Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2133/21 („Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Komunalna taksa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2133/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2133/21, rješavajući apelaciju „Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012810 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012810 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Drinka Zadro, advokat iz Mostara, podnijela je 16. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012810 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) od 27. novembra 2015. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv Prijave komunalne takse na istaknutu firmu za 2013. godinu (u daljnjem tekstu: sporna prijava), koju je u ime apelantice podnijela Porezne uprave Kantonalnog ureda Mostar, Ispostava Stolac (u daljnjem tekstu: Porezna uprava). Spornom prijavom utvrđena je apelantici visina komunalne takse za isticanje firme u određenom novčanom iznosu.
3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 012810 15 U od 3. aprila 2018. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 27. novembra 2015. godine. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da je Porezna uprava apelantici dostavila obavijest o sačinjenoj prijavi naknade za istaknutu firmu za 2013. godinu. Kantonalni sud je ukazao da je u navedenoj obavijesti apelantica upozorena da će, ako u datom roku ne podnese poreznu prijavu, Porezna uprava u njeno ime podnijeti takvu prijavu, na osnovu čl. 17. Pravilnika o postupku podnošenja poreznih prijava (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i u skladu sa Odlukom o visini naknade za istaknutu tvrtku (u daljnjem tekstu: Odluka). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelantica u datom roku nije podnijela prijavu, pa je to za nju učinila Porezna uprava. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelantičin prigovor koji se odnosi na nenadležnost poreznih organa da postupaju u datoj upravnoj stvari. Naime, kako je obrazloženo, prijava komunalne takse u ime poreznog obveznika izvršena je na osnovu člana 21. Zakona o poreznoj upravi FBiH, iz kojeg proizlazi da Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika ako je on nije podnio u propisanom roku. Zatim, Kantonalni sud je naglasio da je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o poreznoj upravi FBiH propisano da se taj zakon odnosi, između ostalog, na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, gradskih i općinskih taksi, dok je stavom 3. istog člana propisano da se pod taksama podrazumijevaju taksa na istaknutu firmu i taksa za držanje aparata za igre na sreću i zabavne igre. Također, Kantonalni sud je ukazao da je članom 13. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH propisano da jedinicama lokalne samouprave općinama pripadaju, pored ostalog, i naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave kao javni prihodi. Kantonalni sud je istakao da citirani propisi jasno ukazuju da su porezni organi nadležni da postupaju u konkretnoj upravnoj stvari.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 012810 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 3. aprila 2018. godine. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da je tuženi pravilno utvrdio da je visina komunalne obaveze u spornoj prijavi određena na osnovu Odluke. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je sporna obaveza plaćanja komunalne takse za istaknutu firmu (za dva uplatna mjesta) razrezana u składu sa članom 5. Odluke, po osnovu tri kriterija: oblik organizovanja poslovnog objekta, vrsta djelatnosti poslovnog objekta (u odnosu na apelanticu utvrđeno da potpada pod „djelatnost od igara na sreću, lutrija, kockarnica i kladionica“) i sjedište poslovnog objekta. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantičini navodi koji se odnose na neustavnost Odluke. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je taksa na istaknutu firmu u Odluci određena na osnovu tri kriterija, te da nije bila predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom FBiH, pa s obzirom na to Odluka je na snazi i tuženi je bio u obavezi da je primjenjuje, a što je u konkretnom slučaju i uradio.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, iz apelacionih prava proizlazi da apelantica smatra da je došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Osim toga, apelantica smatra da u konkretnom slučaju nije mogla biti primijenjena Odluka jer je neustavna. Naime, apelantica smatra da je propisivanjem vrste djelatnosti kao kriterija za veću komunalnu taksu, protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da su sve pravne i fizičke osobe koje su zbog svoje djelatnosti Odlukom obavezane plaćati višu taksu ,,izložene diskriminaciji u odnosu na pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost“ za koju su Odlukom predviđene „najniže takse“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. U pogledu navoda apelantice o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i zabranu diskriminacije
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine , odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u pravo na imovinu apelantice koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate komunalne takse kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilna odlučenja organa uprave i Kantonalnog suda. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičinu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantičinog prava na imovinu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje povodom apelacija iste apelantice, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda koje bi moglo voditi kršenju prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2657/22 od 23. marta 2023. godine i AP-3182/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
10. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se bavio pitanjem naplaćivanja taksi za istaknutu firmu u odluci broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio da član 3. stav 1. tačka 4. i stav 2. te član 12. Zakona o komunalnim taksama („Službeni list SRBiH”, br. 21/77, 35/88 i 26/89) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u obrazloženju te odluke, između ostalog, ukazao da sporne odredbe daju veoma široko diskreciono ovlaštenje općinskim, gradskim i kantonalnim vlastima za njihovu ovakvu razradu kroz akte niže pravne snage, a da se za to ne mogu utvrditi prihvatljivi razlozi . Ustavni sud je zaključio da ne može utvrditi da postoje razumni i relevantni razlozi zbog kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo na imovinu naplaćivanjem spornih taksi opravdano javnim interesom, odnosno da su sporne odredbe proporcionalne cilju koji se želi postići (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisudbih.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da navedena odluka ne može uticati na drugačije rješenje u konkretnom slučaju jer u konkretnom slučaju nisu primijenjene osporene odredbe Zakona o komunalnim taksama, nego Odluke. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj U-
11/23 Ustavni sud imao u vidu odluke broj AP-2657/22 i AP-3659/18 (vidi tačku 9. ove odluke), ali da je ukazao da je naplata taksi na istaknutu firmu u tim predmetima vršena na osnovu općinskih odluka o komunalnim taksama, čija ustavnost nije bila predmet ispitivanja (idem, odluka U-11/23, tačka 28). Osim toga, imajući u vidu datum donošenja odluke broj U-11/23 (18. januar 2024. godine) i datum donošenja osporene presude u konkretnom slučaju (1. april 2021. godine) Ustavni sud smatra da stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda ne mogu uticati na odluku Ustavnog suda u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić