Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2569/21 (Inter Mattic Centar d.o.o. Livno i M. M.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2569/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2569/21, rješavajući apelaciju Inter Mattic Centra d.o.o. Livno i Mirka Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Inter Mattic Centra d.o.o. Livno i Mirka Mihaljevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 040366 20 Rev od 7. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Inter Mattic Centar d.o.o. Livno i Mirko Mihaljević iz Livna (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 040366 20 Rev od 7. maja 2021. godine.
2. Postupajući po tužbi apelanata protiv tuženih AC Krželj d.o.o. Livno i Intesa SanPaolo Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 68 0 Ps 040366 17 Ps 2 od 23. augusta 2017. godine. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da za potraživanja iz preciziranih ugovora o kreditu sa danom 13. oktobra 2016. godine nije ugovoreno niti konstituirano založno pravo na drugoapelantovoj nekretnini putem upisa rješenja Općinskog suda broj Ip 67/99 od 31. maja 1999. godine, kao ni na preciziranom poslovnom prostoru. Dalje je odbijen zahtjev da se utvrdi da je, zbog neispunjenja obaveze drugotuženog, izjavom o raskidu ugovora od 18. novembra 2016. godine raskinut ugovor o poslovnoj saradnji od 20. aprila 1999. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), pa da se slijedom toga raskida i sporazum o zasnivanju založnog prava od 31. maja 1999. godine (u daljnjem tekstu: sporni sporazum). Također, odbijen je i zahtjev da se utvrdi da nije dopušteno izvršenje po osnovu rješenja Općinskog suda broj Ip 67/99 od 31. maja 1999. godine na drugoapelantovoj nekretnini u predmetu Općinskog suda broj 68 0 Ip 004667 16 Ip 3 zbog nepostojanja založnog prava na njoj za precizirana potraživanja iz ugovora o ustupanju potraživanja i po osnovu založnog prava konstituiranog spornim sporazumom, te da se naloži brisanje upisa u odgovarajućim evidencijama, što su tuženi dužni trpjeti. Presudom su obavezani apelanti solidarno nadoknaditi prvotuženom troškove postupka u iznosu od 4.914,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je prvoapelant sa prednikom drugotuženog zaključio sporni ugovor, kojim se drugotuženi obavezao prvoapelantu odobravati kratkoročne kredite. Dalje je navedeno da su apelanti zaključili sporni sporazum sa prednikom drugotuženog, radi osiguranja njegovih potraživanja po kreditima iz spornog ugovora zasnivanjem založnog prava –hipoteke na nekretnini. Istaknuto je da je na osnovu spornih ugovora i sporazuma, Općinski sud donio rješenje broj Ip 67/99 od 31. maja 1999. godine, kojim je ustanovljeno založno pravo u korist prednika drugotuženog uknjižbom založnog prava na drugoapelantovoj nekretnini i na preciziranom poslovnom prostoru (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Nakon toga, upisano je založno pravo na ovim nekretninama u zemljišnim knjigama. Također je istaknuto da je na prijedlog stranaka održano ročište pred sudom na kojem je sklopljen sporazum o provedbi spornog ugovora, odnosno sporazum stranaka o iznosu potraživanja, načinu dospijeća, rok važenja i saglasnosti stranaka o osiguranju potraživanja uknjižbom založnog prava na spornim nekretninama. Općinski sud je naveo da je prednik drugotuženog, zbog izbjegavanja izvršavanja obaveza, raskinuo sporni ugovor, te podnio prijedlog za izvršenje protiv prvoapelanta radi naplate potraživanja iz kreditnih zaduženja iz spornog ugovora. Dalje je naveo da je sud, na osnovu rješenja Općinskog suda broj Ip 67/99 od 31. maja 1999. godine kao izvršne isprave, rješenjem broj Ip 84/03 od 27. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje protiv apelanata na spornim nekretninama i preciziranim pokretnim stvarima. Istaknuto je da je ovo rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te da se na osnovu njega vodi izvršni postupak pred Općinskim sudom pod brojem 68 0 Ip 004667 16 Ip 3. Općinski sud je naveo i da je uvidom u ugovor o ustupanju potraživanja uz naknadu od 28. oktobra 2016. godine, koji su zaključili drugotuženi kao cedent, i prvotuženi kao cesionar, utvrđeno da su predmet ustupanja, između ostalog, potraživanja drugotuženog prema prvoapelantu iz spornog ugovora.
4. Općinski sud je ukazao da je postojanje potraživanja iz spornog ugovora, koje je osigurano založnim pravom na drugoapelantovoj nekretnini, utvrđeno izvršnom ispravom – rješenjem Općinskog suda od 31. maja 1999. godine, na osnovu kojeg je i dozvoljeno izvršenje. Dalje je ukazao da se u parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost i pravilnost odluka izvršnog suda, uz pozivanje na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000740 od 7. jula 2009. godine. Istaknuto je i da se u parničnom postupku ne može otkloniti pravno djelovanje pravosnažnog rješenja o izvršenju. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje da nije dopušteno izvršenje po osnovu rješenja Općinskog suda od 31. maja 1999. godine na spornim nekretninama. U pogledu zahtjeva za utvrđenje raskida spornih ugovora i sporazuma, Općinski sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je sporni ugovor zbog neizvršavanja ugovornih obaveza raskinuo prednik drugotuženog putem obavijesti o otkazu spornog ugovora od 15. septembra 2003. godine. Općinski sud je ukazao i da je, prema rezultatima raspravljanja i u skladu sa ovlastima iz člana 81. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na ročištu za glavnu raspravu ukinuo rješenje o provođenju dokaza finansijskim vještačenjem. U vezi s tim, ukazao je da predloženo finansijsko vještačenje nije od uticaja na pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari i da bi njegovo provođenje doprinijelo odugovlačenju postupka. Navedeno je i da je rješenjem suda vraćen predujam za vještačenje. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima zasnovao na odredbi člana 386. stav 1. ZPP, te je detaljno obrazložio način obračuna i visinu troškova prvotuženog.
5. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 040366 17 Pž od 4. novembra 2019. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 040366 20 Rev od 7. maja 2021. godine, odbijena je revizija apelanata podnesena protiv drugostepene presude, te su odbijeni zahtjevi apelanata i prvotuženog za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da apelanti neosnovano tvrde da je povrijeđena odredba iz člana 209. ZPP kada je prvostepeni sud opozvao provođenje dokaza finansijskog vještačenja. U vezi s tim, obrazloženo je da apelanti na navedenu povredu nisu ukazali u svojoj žalbi protiv prvostepene presude, pa da se stoga na tu povredu ne mogu s uspjehom pozivati u reviziji. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbu član 240. stav 1. tačka 1. ZPP prema kojoj se revizija može izjaviti zbog povreda parničnog postupka pred drugostepenim sudom, ali ne i zbog povreda učinjenih pred prvostepenim sudom. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, ukazano je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost i pravilnost odluka izvršnog suda, što proizlazi iz dugogodišnje prakse Vrhovnog suda. Dalje je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se izvršni postupak provodi radi naplate dospjelih kreditnih potraživanja iz spornog ugovora, koje su osigurana založnim pravom, te cesijom prenesena na prvotuženog kao novog vjerovnika, koji je stupio na mjesto tražitelja izvršenja u izvršnom postupku. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da su prvoapelantovom izjavom o raskidu spornog ugovora nastupile pravne posljedice raskida i prestalo založno pravo pozivom na odredbu člana 987. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, ukazano je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se navedena odredba primjenjuje samo u situaciji kada je prestalo potraživanje čije ispunjenje je bilo obezbijeđeno zalogom, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizione navode u odnosu na odluku o troškovima postupka, jer stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka u skladu sa članom 386. stav 1. ZPP. Također, zaključeno je da je neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje revizije jer nisu postigli uspjeh u revizijskom postupku.
7. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te kršenju prava na obrazloženu odluku. Apelanti tvrde da je sporni sporazum nezakonit i da nije mogao biti pravni osnov za vođenje izvršnog postupka, jer se radi o ništavoj ispravi u kojoj je rukom dopisan iznos dugovanja bez naznake i potpisa postupajućeg sudije. Osim toga, ukazuju i na druge nedostatke prilikom zaključenja spornog sporazuma i provođenja izvršnog postupka – pitanje vlasništva na spornim nekretninama, visine duga i vrijednosti nekretnina, prijenos potraživanja na prvotuženog i stupanje na mjesto tražitelja izvršenja, itd. Smatraju da im, kao izvršenicima, nije bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju u provedenom izvršnom postupku. Također ističu da im nije omogućeno da izvedu predložene dokaze, prije svega različita vještačenja, i da tako utvrde pravo stanje dugovanja. Tvrde i da drugoapelant nije dužnik iz materijalnopravnog odnosa, te da nije znao niti učestvovao u postupku prijenosa založnog prava, niti je dao pismenu saglasnost za uknjižbu ovog prava, već je za to poslužila njegova ranije data založna isprava. Osim toga, apelanti smatraju da nije bilo zakonskog osnova za odluku o troškovima postupka, niti je obrazložena na valjan način.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi, što je potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, pažljivo cijenili izvedene dokaze, kao i to da je Općinski sud naveo jasan razlog zbog kojeg nije provedeno finansijsko vještačenje (vidi tačku 4. ove odluke). Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantima uskraćena mogućnost da predlažu dokaze, kao i da se izjašnjavaju i osporavaju dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao apelacije istih apelanata protiv odluka iz konkretnog izvršnog postupka, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5967/18 od 2. jula 2020. godine i AP-5170/17 od 17. januara 2018. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, o svim svojim zaključcima sudovi su dali dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantima prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju su se apelanti pozvali. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman