Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2132/21 („Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Proporcionalnost
- Ustav entiteta
- Uporedive situacije
- Komunalna taksa
- Propisano zakonom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nenadležnost za odlučivanje
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o postupku podnošenja poreznih prijava
- Pravilnik o izmjeni pravilnika o postupku podnošenja poreznih prijava
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o postupku podnošenja poreznih prijava
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o dopunama pravilnika o postupku podnošenja poreznih prijava
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2132/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2132/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i h) i člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Williams kladionice“ d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012760 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Williams kladionice“ d.o.o. Široki Brijeg, podnesena zbog navodne povrede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Williams kladionice“ d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012760 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Drinka Zadro, advokatica iz Mostara, podnijela je 16. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012760 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine – Kantonalni porezni ured Mostar, Porezna ispostava Stolac (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) zatraženo je 9. novembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su, izuzev Vrhovnog suda, dostavili odgovore na apelaciju, koji su dostavljeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica nije dostavila izjašnjenje. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Porezna ispostava je apelantici dostavila obavijest od 31. oktobra 2014. godine u kojoj je konstatirala da apelantica u propisanom roku nije podnijela prijavu komunalne takse na istaknutu firmu za 2014. godinu za dva uplatna mjesta na području općine Stolac. Apelantica je tim putem obaviještena da će Porezna ispostava podnijeti navedenu prijavu u njeno ime ukoliko to apelantica ne učini u određenom roku. U obavijesti je navedeno da je taksa određena u skladu sa članom 5. „Odluke o visini naknade za istaknutu tvrtku ('Službeni glasnik općine Stolac' br. 2/10, 2/11, 5/11 i 3/12)“, i to prema sljedećim kriterijima: kriterij A1 u iznosima od po 100 KM, kriterij B1 u iznosima od po 2.800 KM, te za prvo uplatno mjesto kriterij C1 u iznosu od 100, KM, a za drugo uplatno mjesto kriterij C2 u iznosu od 50,00 KM. U obavijesti je navedeno da ukupan iznos naknade utvrđen na navedeni način iznosi 5.950,00 KM.
5. Apelantica u ostavljenom roku nije postupila po obavijesti. Naprotiv, dostavila je prigovor koji Porezna ispostava nije uvažila, te je u apelanticino ime Porezna ispostava podnijela prijavu komunalne takse broj 13-7/7-01-267/14 od 20. novembra 2014. godine u navedenom ukupnom iznosu.
6. Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 03-15-1787/14 od 13. novembra 2015. godine odbilo žalbu koju je apelantica podnijela protiv navedene prijave. U obrazloženju je konstatirano da je Porezna uprava u skladu s ovlaštenjem iz člana 21. Zakona o poreznoj upravi FBiH (u daljnjem tekstu: ZPU) i člana 12. stav 1. Pravilnika o postupku poreznih prijava (u daljnjem tekstu: Pravilnik) na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila odredbe navedene odluke i razrezala komunalnu taksu, što je precizno obrazložila u svojoj obavijesti, te podnijela prijavu u apelanticino ime.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 012760 15 U od 29. marta 2018. godine odbio tužbu koju je apelantica podnijela protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude je konstatirano da je osporena odluka pravilna i zakonita te su prihvaćeni razlozi Ministarstva.
8. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 012760 18 Uvp od 1. aprila 2021. godine. Vrhovni sud je ocijenio da je osporena odluka pravilna i zakonita. Pri tome, konstatirao je da je u vrijeme donošenja odluka poreskih organa odnosno osporene odluke važila Odluka o visini naknade za istaknutu firmu („Službeni glasnik općine Stolac“ br. 2/11, 5/11, 3/12 i 3/13; u daljnjem tekstu: Odluka). Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelantica tvrdi da je ta odluka neustavna jer njom nisu utvrđeni valjani objektivni kriteriji koji bi opravdali različito utvrđene iznose naknada za istaknutu firmu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) navedena odluka ili njene pojedine odredbe nisu proglašene neustavnim. Također, ukazao je da se prema članu 5. te odluke visina naknade određuje zavisno od tri kriterija, od kojih nijedan nije „vrsta djelatnosti“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi o povredi apelanticinog prava na jednakost pred zakonom i zabrane diskriminacije. Pored toga, istakao je da taj sud ne obavezuju presude Ustavnog suda FBiH i kantonalnih sudova koje su donesene u drugim predmetima i ne odnose se na konkretnu upravnu stvar. U odnosu na ostale navode iz zahtjeva, Vrhovni sud je konstatirao da su se nadležni porezni organi prilikom sačinjavanja prijave u apelanticino ime pravilno pozvali na odredbe člana 21. ZPU-a i odredbe člana 12. stav 1. i člana 15. Pravilnika. Vrhovni sud je ukazao da se navedeni zakon odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti taksi i posebnih naknada. Istakao je da je to propisano članom 1. stav 2. tog zakona, na čiju primjenu upućuje i član 9. Odluke. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatirao da su neosnovani apelanticini navodi o nenadležnosti poreskih organa da postupaju u konkretnoj pravnoj stvari. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, poziva se na kršenje načela „jednakosti pred zakonom“ iz Ustava FBiH. Apelantica ukazuje da iz odredbi člana 5. Odluke proizlazi da je tarifa za istaknutu firmu određena isključivo po djelatnosti i da je iznos komunalne takse za određene djelatnosti u istoj zoni deset i više puta veći od najmanje određenog iznosa za neke druge djelatnosti. Smatra da je takav način propisivanja visine komunalne naknade u suprotnosti s načelom jednakosti pred zakonom i navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Također, apelantica navodi da vrsta djelatnosti, prema „velikom broju presuda Ustavnog suda FBiH“, ne može biti kriterij za propisivanje visine komunalne takse. Tvrdi da to proizlazi i iz presuda Ustavnog suda FBiH br. U-38/12 i U-7/17 od 14. februara 2018. godine, koje nije dostavila uz apelaciju. Također, apelantica smatra da porezni organi nisu bili nadležni za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari. Apelantica je uz apelaciju dostavila i Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-38/13 od 11. februara 2014. godine iako se na nju nije pozvala u apelaciji. b)Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelanticina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
11. Ministarstvo u suštini ponavlja razloge koje je dalo u obrazloženju svoje odluke i smatra da je apelacija neosnovana.
12. Porezna ispostava u suštini prezentira radnje koje je preduzela u konkretnom postupku i ukazuje na propise na osnovu kojih je prijava podnesena. V.Relevantni propisi
13. Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11 – odluka USFBiH, 27/12, 7/13, 71/14, 91/15 i 44/22)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11 – odluka USFBiH, 27/12, 7/13 i 71/14) sačinjen u Ustavnom sudu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
I - OPĆE ODREDBE I POJMOVI
Član 1. stav (2) Ovaj zakon se odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i općinskih poreza, doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina turističkih zajednica, članarina obrtničkih komora i novčanih kazni za porezne prekršaje.
Član 21. Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu u roku od petnaest (15) dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave koji je propisan poreznim zakonima. Porezni obveznik nosi teret dokazivanja da određivanje porezne obaveze nije ispravno. Procedure podnošenja poreznih prijava u ime poreznog obveznika od Porezne uprave utvrdit će se podzakonskim aktima.
14. Pravilnik o postupku poreznih prijava („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/02, 54/03, 74/04, 38/09, 7/11, 53/12 i 87/20)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o postupku poreznih prijava („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/02, 54/03, 74/04, 38/09, 7/11 i 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
IV - PRIJAVE KOJE PODNOSI POREZNA UPRAVA U IME
POREZNOG OBVEZNIKA
Član 12. stav 1. Porezna prijava koju podnosi Porezna uprava je prijava koju ovlašteni radnik Porezne uprave sačinjava i podnosi u ime poreznog obveznika za poreznu obavezu za koju sam porezni obveznik nije u zakonom propisanom roku podnio poreznu prijavu.
Član 15.
Prije podnošenja porezne prijave u ime poreznog obveznika, ovlašteni radnik Porezne uprave dužan je poreznom obvezniku poslati obavijest da će Porezna uprava podnijeti poreznu prijavu u njegovo ime. U obavijesti mora biti naznačen iznos porezne obaveze iz porez ne prijave koju će Porezna uprava podnijeti u ime poreznog obveznika.
Porezni obveznik ima pravo da u roku od osam dana od dana kada je primio obavijest:
- uloži prigovor na obavijest o prijavi koju je sačinila Porezna uprava u njegovo ime i Poreznoj upravi dostavi informacije koje su potrebne da se sačinjena porezna prijava izmijeni, ili
- podnese novu poreznu prijavu.
15. Odluka o visini naknade za istaknutu firmu („Službeni glasnik Općine Stolac“ br. 2/11, 5/11, 3/12 i 3/13“) Za potrebe ove odluke koristi se tekst odluke kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1. Ovom Odlukom utvrđuju se obveznici, način obračuna i plaćanja naknade za istaknutu tvrtku.
Prihod od naknade za istaknutu tvrtku uplaćuje se na račun javnih prihoda Proračuna općine Stolac. Članak 3.
Naknada za istaknutu tvrtku ili naziv plaća se za svaku tvrtku, poslovnu jedinicu, poslovno ili uplatno mjesto ili drugi oblik obavljanja djelatnosti u godišnjem iznosu propisanom ovom Odlukom. Članak 5. Visina naknade za istaknutu tvrtku ili naziv uređuje se na temelju sljedećih kriterija:
Kriterij A – Oblik organiziranja poslovnog subjekta
A1. Pravna osoba 100,0
0 KM
A2- Fizička osoba 50,00 KM
Kriterij B – Oblast poslovanja pravne ili fizičke osobe PRAVNE OSOBE
FIZIČKE OSOBE
B1 Pravne ili fizičke osobe iz oblasti priređivanja igara na sreću, lutrija, kockarnica i kladionica 2.80
KM - [... ] [...] [...] [... ]
Kriterij C – Sjedište poslovnog subjekta C1 I, II III i IV zona gradskog građevinskog zemljišta
100 KM
C2 I, II i III zona ostalog građevinskog zemljišta 50,00 KM Konačni iznos poreza na tvrtku ili naziv dobije se zbrajanjem kriterija A, B i C. Članak 9. Za pitanja iz oblasti podnošenja prijave, [...] primjenivaće se odredbe Zakona o poreznoj upravi [...]
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na navode o kršenju prava iz Ustava FBiH
17. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
18. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelantica ukazuje da su joj osporenom odlukom povrijeđena i prava iz Ustava FBiH. Imajući u vidu nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredbi Ustava Federacije BiH. Naime, u smislu navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, apelacija ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
1409/21 od 19. maja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje
19. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
20. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2657/22 od 23. marta 2023. godine i AP-4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiaeinkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o kršenju ostalih prava
21. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te da apelacija nije ni očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.a)Pravo na imovinu
23. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud smatra da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelanticinoj „imovini“ koja potpada pod zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđena apelanticina obaveza da plati naknadu za istaknutu firmu u preciziranom iznosu u skladu s poreznom prijavom koju je u njeno ime podnio prvostepeni porezni organ. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom došlo do miješanja u apelanticinu imovinu u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-53/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja općeg/javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelanticinog prava na imovinu.
Je li miješanje bilo „predviđeno zakonom“
26. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud podsjeća da je prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedno od osnovnih načela demokratskog društva, dio je svih članova Konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije [VV] broj 36480/07, presuda od 11. decembra 2018. godine, tačka 94). Načelo zakonitosti također podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (ibid., tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su ZPU, Pravilnik i Odluka na kojima je zasnovana osporena odluka javno objavljeni u službenim glasilima i da su njihove odredbe formulirane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud zapaža da je odredbama ovih propisa jasno utvrđena obaveza plaćanja naknade za istaknutu firmu, odnosno uvjeti i načini utvrđivanja te obaveze, te da je u vezi s tim apelantica mogla odrediti svoje ponašanje.
27. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz apelanticinih navoda proizlazi da ona smatra da Odluka nije u saglasnosti s odlukama Ustavnog suda Federacije BiH na koje se pozvala i/ili koje je dostavila uz apelaciju. U vezi s tim odlukama, Ustavni sud primjećuje da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-38/12 od 7. marta 2013. godine utvrđeno da član 5. Kriterij B (vrsta djelatnosti poslovnog subjekta) Odluke o porezu na firmu ili naziv („Službeni glasnik Općine Stolac“ broj 2/10) nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-7/17 od 14. februara 2018. godine također utvrđeno da odredbe odluke o komunalnim taksama Općine Bosanska Krupa nisu u saglasnosti s Ustavom FBiH. Ta presuda se odnosila na tarifne brojeve u vezi s naplatom komunalne takse za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije, kablovske televizije i interneta. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-
38/13 od 11. februara 2014. godine utvrđeno da odredba Odluke o komunalnim taksama Općine Zavidovići, u dijelu koji se odnosi na „koeficijent djelatnosti“, nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su se navedene presude Ustavnog suda FBiH odnosile na odredbe drugih općih akta organa lokalne samouprave. Shodno tome, te imajući u vidu činjenicu da relevantne odredbe Odluke koje su primijenjene u konkretnom slučaju nisu bile predmet ocjene ustavnosti, odnosno nesumnjivo nisu proglašene neustavnim navedenim presudama Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud smatra da su ti apelacioni navodi neosnovani.
28. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da ZPU, Pravilnik i Odluka ispunjavaju navedene standarde miješanja u skladu sa zakonom u smislu Evropske konvencije.
Je li miješanje bilo „u skladu s općim interesom”
29. Drugo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju jest pitanje da li je miješanje u apelanticinu imovinu bilo u općem interesu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da Odluka uvodi obavezu plaćanja naknade za istaknutu firmu kao javnog prihoda budžeta Općine Stolac. Dalje, Ustavni sud primjećuje da naknada za istaknutu firmu predstavlja vrstu javnih prihoda, u koje također spadaju i porezi. U vezi s tim, Ustavni sud, mutatis mutandis, ukazuje na svoju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2620/20 od 6. aprila 2022. godine, tačka 30. s daljnjim referencama), prema kojoj je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je naplata poreza legitiman cilj koji je u javnom interesu. Dovodeći to u vezu sa činjenicom da je obaveza plaćanja naknade za istaknutu firmu uvedena u svrhu finansiranja budžeta Općine Stolac, Ustavni sud smatra da je to legitiman cilj u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelanticinu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu. Proporcionalnost miješanja
30. Ustavni sud dalje treba ispitati da li se miješanjem u pravo na mirno uživanje imovine postiže prijeko potrebna pravična ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinaca, te nameće li se apelantici neproporcionalan i pretjeran teret (vidi, inter alia, Evropski sud, Statileo protiv Hrvatske, presuda od 10. jula 2014. godine, predstavka broj 12027/10, tačka 123).
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi dosljedno ukazivao na to da domaće vlasti uživaju široku slobodu procjene pri utvrđivanju šta je u javnom interesu, naročito kada se radi o javnim prihodima, s obzirom na to da nacionalni zakonodavac ima široko pravo diskrecije u provođenju ekonomskih, socijalnih i drugih javnih politika (vidi Evropski sud, Vajagić protiv Hrvatske, presuda od 20. jula 2006. godine, predstavka broj 30431/03, tačka 41). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Odlukom propisana „oblast poslovanja pravnog ili fizičkog lica“, i to kao jedan od tri kriterija za utvrđivanje visine naknade za istaknutu firmu. Iz odredbi Odluke proizlazi da navedeni kriterij tretira šest grupa za koje su, prema tom kriteriju, predviđeni različiti iznosi godišnje naknade, od najvišeg – 2.800,00 KM (kao u apelanticinom slučaju) do najmanjeg iznosa – 25,00 KM. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se radi o više oblasti poslovanja od različitog društvenog i ekonomskog značaja. Ustavni sud također zapaža da djelatnost kockanja i klađenja svakako predstavlja specifičnu djelatnost sa širokim socijalnim, ekonomskim i psihološkim reperkusijama, zbog čega se i pozitivnim propisima striktno uređuje i ograničava njeno obavljanje.
32. Dalje, Ustavni sud naglašava da se u apelanticinom slučaju radi o oblasti poslovanja u kojoj se ostvaruju velike zarade (vidi, op. cit., AP-53/21, tačka 48). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iznos naknade koju je apelantica obavezana platiti nije bio nesrazmjerno visok u odnosu na zaradu koja se ostvaruje. Također, apelantica ne tvrdi ni da je nametanje te obaveze u ozbiljnijoj mjeri utjecalo na njenu finansijsku situaciju (vidi Evropski sud, Bežanić i Baškarad protiv Hrvatske, presuda od 19. maja 2022. godine, predstavke br. 16140/15 i 13322/16, tačka 79). Shodno navedenom, te uzimajući u obzir široko polje slobodne procjene javne vlasti u oblasti politike javnih prihoda, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Općinsko vijeće kao organ javne vlasti, koje je donijelo Odluku kojom je propisalo kriterije za određivanje visina naknade za istaknutu firmu, prekoračilo tu slobodu procjene (vidi Ustavni sud, idem, AP-53/21, tačka 41). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su poreski organi i sudovi postigli pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite prava pojedinaca, odnosno da na apelanticu nije prebačen poseban i pretjeran teret.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencijub)Nediskriminacija
34. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
35. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
36. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
37. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere i sl. u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, aplikacije br. 1474/62 i dr., presuda iz 1968. godine). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, aplikacija broj 5310/71, presuda iz 1978. godine).
38. Dalje, Ustavni sud naglašava da je član 14. Evropske konvencije primjenjiv u slučajevima kada postoji različito postupanje po zabranjenom osnovu prema licu ili grupi lica koja se nalaze u sličnoj situaciji u vezi s nekim pravom iz Evropske konvencije i njenih protokola, a za to različito postupanje nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Prema tome, da bi se primijenio član 14. Evropske konvencije, pravilo, akt ili propust moraju potpadati pod djelokrug nekog materijalnog prava iz Evropske konvencije.
39. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz apelanticinih navoda proizlazi, iako se apelantica o tome nije posebno izjasnila, da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je, kako iz apelanticinih navoda proizlazi, primjenom kriterija „oblast poslovanja pravnog ili fizičkog lica“ u smislu odredbi Odluke ona diskriminirana u odnosu na druga pravna i fizička lica koja spadaju u drugu oblast poslovanja. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji po nekom zabranjenom osnovu (pravna lica iz oblasti priređivanja igara na sreću, lutrija, kockarnica i kladionica u kojima se obavlja djelatnost kockanja ili klađenja). Ustavni sud smatra da treba uzeti u obzir, kako je već rečeno, da se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj oblasti poslovanja kojom se ostvaruju velike zarade (vidi ibid., Ustavni sud, AP-53/21, tačka 48). Stoga, Ustavni sud smatra da različit tretman u konkretnom slučaju ima razumno opravdanje, te da apelantica nije diskriminirana u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud također smatra neosnovanim pozivanje na kršenje nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje je apelantica zapravo dovela u kontekst kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelanticinu imovinu osporenim odlukama kojima je utvrđena obaveza da plati naknadu za istaknutu firmu bilo zakonito i zadovoljava načelo proporcionalnosti miješanja odnosno uspostavlja balans između apelanticinog interesa i javnog interesa, tj. legitimnog cilja finansiranja budžeta Općine Stolac.
42. Također, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršena nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz osporenih odluka i iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelantica u konkretnom postupku drugačije tretirana u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji po zabranjenom osnovu, već da za njihovo razlikovanje postoji razumno i logično opravdanje kada se radi o određivanju kriterija prema kojem se plaća naknada za istaknutu firmu.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. a) i h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman