Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2673/21 (M. M.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2673/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2673/21, rješavajući apelaciju Marijane Maćešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijane Maćešić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 154947 21 Gž od 10. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijana Maćešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Republike Hrvatske, koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijela je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 154947 21 Gž od 10. maja 2021. godine. Apelantica je 30. novembra 2021. godine dostavila rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 154947 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 154947 19 P 2 od 17. septembra 2020. godine, obavezana je tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantici na ime materijalne štete iznos od 21.508,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je presudom Osnovnog suda u Gradišci od 21. februara 2012. godine (u daljnjem tekstu: krivična presuda) Mirko Vuković (u daljnjem tekstu: osuđeni) oglašen krivim za krivično djelo Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na novčanu kaznu. Dragoljub Bjelovuk (u daljnjem tekstu: apelantičin prednik), kao oštećeni, je upućen na parnicu sa imovinsko-pravnim zahtjevom. Osnovni sud je citirao odredbe člana 131. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima iz 2016. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o policiji), člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i član 154. stav 1. i član 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazao da je na osnovu navedenih odredbi nedvosmisleno propisana odgovornost tužene za štetu pričinjenu fizičkim i pravnim licima kao rezultat postupanja policijskih službenika u izvršenju ili u vezi sa izvršenjem zadataka Ministarstva unutrašnjih poslova tužene (u daljnjem tekstu: MUP).

4. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je osuđeni, kao policijski službenik, zloupotrebom službenog položaja, postupajući suprotno odredbama Zakona o policiji, naredio apelantičinom predniku da trećem licu isplati precizirani iznos zbog navodno počinjene prevare prilikom zaključenja ugovora. Istaknuto je i da je krivičnom presudom konstatovano da je osuđeni, kao službeno lice, iskoristio svoj položaj ili ovlaštenje u namjeri da trećem licu pribavi imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. Imajući u vidu da je osuđeni postupao kao zaposlenik MUP-a, Osnovni sud je zaključio da je ispunjena pretpostavka za odgovornost tužene te da je stoga neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osnovni sud je ukazao da se tužena, u skladu sa odredbom člana 131. stav 2. Zakona o policiji, može regresirati od lica koje je apelantici pričinilo štetu, jer je pričinjena šteta posljedica neovlaštenih radnji ili postupaka policijskog službenika. Osnovni sud je ukazao da je visinu štete utvrdio na osnovu krivične presude, te shodno odredbi člana 12. stav 4. ZPP prihvatio da iznos naveden u toj presudi predstavlja nespornu visinu pričinjene materijalne štete.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 154947 21 Gž od 10. maja 2021. godine, uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju presude, Okružni sud je ukazao na čl. 1, 23, 154. i 155. ZOO te istakao da je apelantičin prednik pretrpio štetu, koju je skrivio radnik tužene čija je odgovornost utvrđena krivičnom presudom koja obavezuje sud u parničnom postupku. Okružni sud je dalje naveo da je odgovornost preduzeća, odnosno poslodavca za štetu koju radnik pričinio trećem licu utvrđena odredbama ZOO i odredbama zakona koji uređuju radne odnose. U vezi s tim, ukazao je na odredbe člana 170. st. 1. i 2. ZOO i člana 102. Zakona o radu – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Međutim, suprotno zaključku prvostepenog suda, Okružni sud je ocijenio da se na radne odnose policijskih službenika ima primijeniti Zakon o unutrašnjim poslovima, koji je bio na snazi u vrijeme kada je osuđeni učinio štetu apelantičinom predniku, tj. 24. novembra 2009. godine. U vezi s tim, ukazano je na odredbe člana 1, člana 3. stav 1. i člana 78. stav 1. tog zakona. Dalje je ukazano da je Zakonom o unutrašnjim poslovima koji je lex specialis isključena neposredna odgovornost tužene, kao poslodavca osuđenog, a utvrđena neposredna odgovornost radnika, tj. osuđenog. Stoga je Okružni sud zaključio da se osnov odgovornosti tužene ne može zasnovati na odredbama ZOO i ZOR-a, kao općih propisa čije su odredbe o odštetnoj odgovornosti derogirane Zakonom o unutrašnjim poslovima, na osnovu člana 3. stav 1. tog zakona i člana 23. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio osnovanim žalbeni navod tužene da nije pasivno legitimisana i da je apelantica svoj tužbeni zahtjev trebala podnijeti protiv lica koje je namjerno nanijelo štetu njenom predniku.

7. Rješenjem Vrhovnog suda od 26. oktobra 2021. godine odbačena je apelantičina revizija, jer nije ispunjavala uslove iz člana 237. ZPP.

8. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica navodi da je pogrešan stav Okružnog suda o primjeni odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima. Ističe da se prema članu 3. stav 1. tog zakona na prava i obaveze zaposlenih u MUP-u primjenjuje ZOR. Dalje navodi da je Okružni sud pogrešno primijenio član 78. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima jer se navedeni član odnosi na disciplinsku i materijalnu odgovornost radnika, kako to proističe iz član 78. stav 2. tog zakona. Također ističe da se radi o šteti nastaloj krivičnim djelom, pa se ne primjenjuju odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima nego odredbe člana 102. st. 1. i

2. ZOR-a i ZOO. Apelantica smatra i da nije pravno valjano obrazloženje Okružnog suda da su odredbe ZOO i ZOR-a derogirane Zakonom o unutrašnjim poslovima koji ne reguliše naknadu štete koju radnik na radu ili u vezi s radom pričini trećem licu, jer u tom slučaju radnik i poslodavac odgovaraju solidarno. Osim toga, apelantica ukazuje i na član 17. Ustava Republike Srpske i da je unutrašnja bezbjednost data u nadležnost tužene, pa zato tužena odgovora za štetu koju učini radnik njenih organa. U odnosu na zabranu diskriminacije, apelantica navodi da je državljanka Republike Hrvatske, pa bi šteta bila isplaćena stranoj državljanki. Apelantica traži naknadu troškova i nagradu za sastavljanje apelacije.

9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 23.

Na obligacione odnose koji se uređuju drugim saveznim zakonima primenjuju se odredbe ovog zakona u pitanjima koja nisu uređena tim zakonom.

10. Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 48/03)

Član 3. stav 1.

Na zaposlene u Ministarstvu primjenjuje se Zakon o radu, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 78.

Zaposleni u Ministarstvu odgovoran je za materijalnu štetu koju je na radu ili u vezi sa radom, namjerno ili iz krajnje nepažnje, prouzrokovao Ministarstvu, pravnom i fizičkom licu.

Postojanje materijalne štete, njenu visinu, okolnosti pod kojima je nastupila, ko je štetu prouzrokovao i način naknade, utvrđuje posebna komisija koju obrazuje ministar.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13 , tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je smatrao da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima, koji su u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. U tom kontekstu, Ustavni sud ponavlja svoj stav da je obaveza redovnih sudova da tumače i primjenjuju relevantne propise. Dalje, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ocjenjuje da apelantica kršenje tog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje i imovinu. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16,tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Osim toga, u vezi sa apelantičinim traženjem da joj Ustavni sud isplati troškove i nagradu za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi ove troškove, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantičin teret.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2673/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio