Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2297/21 („Lorenčić“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2297/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2297/21, rješavajući apelaciju „Lorenčić“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Lorenčić“ d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 084772 21 Rev od 13. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Lorenčić“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vanja Lakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 084772 21 Rev od 13. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Interdoma“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. i 16. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Redovni sudovi su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 27. marta 2023. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Odgovori redovnih sudova su 10. aprila 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 084772 19 Ps 2 od 26. februara 2020. godine, stavom I izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade materijalne štete zbog propasti mašine (u daljnjem tekstu: sporna mašina) i na ime naknade izgubljene dobiti zbog korištenja sporne mašine isplati precizirane novčane iznose. Stavom II izreke prvostepene presude odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati precizirani novčani iznos.

6. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo sadržaj dokaza koji su izvedeni u postupku. Sud je utvrdio da su apelant, tuženi i „UniCredit Leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „UniCredit“) zaključili ugovor o cesiji umjesto ispunjenja od 30. oktobra 2008. godine. Tim ugovorom tuženi je ustupio „UniCreditu“ potraživanje koje je imao prema apelantu, sve bliže navedeno u obrazloženju presude. U vezi s tim je utvrđeno da je apelant isporučio „UniCreditu“ novi model mašine Estrich Putzmeister, bliže opisane u obrazloženju (u daljnjem tekstu: nova mašina ili neispravna mašina) i ona je vlasništvo „UniCredita“. Na osnovu ugovora o lizingu od 30. oktobra 2008. godine nova mašina je isporučena tuženom. Dalje je utvrđeno da je apelant dao garanciju na novu mašinu u kojoj je navedena obaveza obavještavanja apelanta u slučaju bilo kakvog kvara, uz upute o načinu postupanja u takvoj situaciji. U garanciji je također navedeno da servis isključivo može raditi apelant, a u slučaju da servis bude radila druga firma, apelant neće odobriti garanciju. Okružni privredni sud je ukazao da je odnos između apelanta i tuženog zasnovan na datoj garanciji.

7. Dalje je utvrđeno da je tuženi obavijestio apelanta da nova mašina ne radi ispravno. Također je utvrđeno da je apelant, po osnovu izdate garancije, isporučio tuženom spornu mašinu koja je predmet tužbenog zahtjeva kao zamjensku mašinu do popravke nove mašine. Zatim je utvrđeno da je tuženi umjesto u ovlašteni servis novu neispravnu mašinu odvezao u firmu GM „Gratis“ d.o.o. Tomislav-

Grad gdje se trebala izvršiti zamjena motora. Međutim, to nije učinjeno jer je apelant neispravnu mašinu, bez motora koji je izvađen iz nje, odvezao u svoju firmu. Okružni privredni sud je citirao sadržaj odredaba čl. 154, 177. stav 2. i 501. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazano da su osnovne pretpostavke odštetne odgovornosti: postojanje štete, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete i postojanje subjekta odgovornog za štetu. Istaknuto je da nije sporno da servis neispravne mašine nije započeo u ovlaštenom servisu ali, prema ocjeni suda, to apelantu nije dalo pravo da tu mašinu, koja nije njegovo vlasništvo, preuzme u svoj posjed, naročito zbog toga što se apelantov direktor lično uvjerio da je iz nje izvađen motor i nije bilo sporazuma s tuženim o njenom preuzimanju iz kruga firme GM „Gratis“ d.o.o. Tomislav-Grad. S obzirom na to da je apelant zadržao neispravnu mašinu, nije izvršio njenu popravku, niti ju je vratio tuženom, Okružni privredni sud je zaključio da je apelantovo skrivljeno ponašanje u uzročnoj vezi sa štetom koju je pretrpio i da shodno tome on nema pravo na naknadu štete zbog propasti sporne mašine i izgubljene zarade. Okružni privredni sud je pojasnio da je apelant svojim ponašanjem onemogućio dovršetak servisa neispravne mašine u firmi GM „Gratis“ d.o.o. Tomislav-Grad, a spornu mašinu je predao tuženom upravo do popravke neispravne mašine. Pri tome je ukazano da je u garanciji navedeno da ona neće biti odobrena ukoliko se servis vrši u neovlaštenom servisu, što znači da bi troškovi popravke neispravne mašine u tom slučaju bili na teret tuženog. Stoga su, prema ocjeni suda, ispunjeni uvjeti iz člana 177. stav 2. ZOO-a da se tuženi kao imalac – posjednik sporne mašine oslobodi odgovornosti. Okružni privredni sud je naveo da bi apelant samo u slučaju da nije bilo njegovog skrivljenog postupanja imao pravo na punu naknadu materijalne štete po osnovu propasti stvari i izgubljene zarade.

8. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 084772 20 Pž 2 od 24. septembra 2020. godine odbijene su žalbe apelanta i tuženog i prvostepena presuda potvrđena. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio prigovore parničnih stranaka, što proizlazi iz osporene presude. Također je navedeno da je prvostepeni sud raspravio sva činjenična i pravna pitanja. Viši privredni sud je ukazao da prvostepeni sud nije učinio povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti i one navedene u žalbama.

9. Apelant i tuženi su izjavili revizije, koje su odbijene Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 084772 21 Rev od 13. aprila 2021. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova te je podsjetio da je apelant preuzimanjem neispravne mašine bez motora iz kruga firme GM „Gratis“ d.o.o. Tomislav-Grad onemogućio njenu popravku, bez obzira na to o čijem trošku. Dakle, neispravna mašina nikada nije popravljena. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu ispunili uvjeti da apelant od tuženog traži povrat sporne mašine koju mu je dao na upotrebu do popravke neispravne mašine, a slijedom toga nema pravo ni na naknadu njene vrijednosti i dobiti koju bi ostvario njenom upotrebom. Vrhovni sud je cijenio neosnovanim prigovor u kojem je apelant ukazao da nije pravilno utvrđeno po osnovu čega je nastao pravni odnos između njega i tuženog. U vezi s tim je pojašnjeno da su nižestepeni sudovi odnos između apelanta i tuženog raspravili prvenstveno na osnovu date garancije. Pri tome je ukazano da je ugovor o cesiji umjesto ispunjenja samo spomenut u vezi s djelimičnim plaćanjem nove mašine. U odnosu na apelantovu tvrdnju da je neispravnu mašinu odvezao iz Tomislav-Grada uz saglasnost i odobrenje tuženog, Vrhovni sud je naveo da takva tvrdnja nije zasnovana na iskazu zakonskog zastupnika tuženog.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da je tuženi izgubio pravo na garanciju jer je prekršio obavezu da apelantu kao jedinom ovlaštenom serviseru preda neispravnu mašinu. Ukazuje da je ipak izašao tuženom u susret tako što je preuzeo neispravnu mašinu, bez motora, i odvezao u svoje sjedište, te pokušao da na ime garancije od proizvođača ishodi novi motor i izvrši popravku, ali proizvođač nije priznao garanciju zbog toga što je tuženi neispravnu mašinu odvezao u neovlašteni servis. Ističe da je nakon toga pozvao tuženog da preuzme neispravnu mašinu, ali tuženi to nije učinio. Smatra da je to najbitnija činjenica u postupku zato što su sudovi kao argument za odbijanje tužbenog zahtjeva kao osnovni razlog naveli da je apelant samoinicijativnim odvoženjem neispravne mašine spriječio tuženog da o svom trošku popravi mašinu. Ukazuje da sudovi pogrešno utvrđuju i zaključuju da je on spriječio tuženog da popravi mašinu te smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe ZOO-a u vezi s njegovim doprinosom nastanku štete. Apelant ukazuje da se Vrhovni sud nije osvrnuo na njegov navod u kojem je istakao da se tuženi nije odazvao na poziv da preuzme neispravnu mašinu, što znači da tuženi nije spriječen da tu mašinu popravi. Ističe da je to bitna činjenica koju je Vrhovni sud morao obrazložiti te stoga revizija nije bila djelotvoran pravni lijek.b)Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud ukazuju da nisu osnovani navodi o povredi prava na koja se apelant poziva. Stoga predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti

Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Oslobođenje od odgovornosti

Član 177. stav (2) (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.

III GARANCIJA ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI

Odgovornost prodavca i proizvođača

Član 501. stav (1) (1) Kad je prodavac neke mašine, motora, kakvog aparata, ili drugih sličnih stvari koje spadaju u takozvanu tehničku robu predao kupcu garantni list kojim proizvođač garantuje ispravno funkcionisanje stvari u toku određenog vremena, računajući od njene predaje kupcu, kupac može, ako stvar ne funkcioniše ispravno, zahtevati kako od prodavca tako i od proizvođača da stvar opravi u razumnom roku ili ako to ne učini da mu umesto nje preda stvar koja funkcioniše ispravno.

VI.Dopustivost i meritum

13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

16. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

17. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava te u nedostatku obrazloženja presude Vrhovnog suda.

18. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

19. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

20. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu činjenice koje su bile relevantne za razrješenje konkretnog spora između apelanta i tuženog, te ih doveli u vezu s relevantnim odredbama ZOO-a. Također, redovni sudovi su jasno ukazali koja je činjenica, prema njihovoj ocjeni, bila ključna za zaključak da nije osnovan apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju svojih odluka naveli jasne i relevantne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao one prigovore koje je ocijenio relevantnim te pojasnio zbog čega ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u ovom postupku. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost apelantovih prigovora da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima ovog slučaja se čini da su apelantovi prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom ishodom postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili zakonske propise.

21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

22. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju tog prava apelant, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pravo na djelotvoran pravni lijek

23. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na povredu tog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u konkretnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelantove navode koje su ocijenili kao bitne, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud, stoga, zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

VII.Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženjima odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u činjeničnim i pravnim utvrđenjima i kada su za svoja odlučenja dali dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se ne može zaključiti da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.

25. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u konkretnom postupku.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2297/21 („Lorenčić“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio