Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4351/22 (M.K. i drugi)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4351/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4351/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli M. K. i Jasmina Šetka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006759 18 U od 5. prosinca 2019. godine i
Jasmina Šetka protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006811 18 U od 8. siječnja 2021. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4351/22
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 15. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006759 20 Uvp od 16. kolovoza 2022. godine, kojim je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje podnesen protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 006759 18 U od 5. prosinca 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1152/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 16. kolovoza 2022. godine apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 10. srpnja 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za društvene djelatnosti, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu od 12. ožujka 2007. godine. Upravna stvar je riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu, zaključno sa 10. srpnjem 2018. godine. Presudom Vrhovnog suda od 5. prosinca 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.
2. AP-5014/22
4. Jasmina Šetka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 27. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 006811 21 Uvp od 1. prosinca 2022. godine, kojim je odbačen kao nedopušten apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje podnesen protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 006811 18 U od 8. siječnja 2021. godine.
5. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-900/21 od 21. travnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 1. prosinca 2022. godine apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
6. Rješenjem Ministarstva od 16. kolovoza 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja njihovih obitelji Grada Mostara od 25. rujna 2007. godine. Upravna stvar je riješena tako da je apelantici prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu, zaključno sa 16. kolovozom 2018. godine. Presudom Vrhovnog suda od 8. siječnja 2021. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv navedenog rješenja.
7. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je Ministarstvo, rješavajući po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, uputilo predmete apelanata nadležnim liječničkim povjerenstvima shodno odredbama članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole). Također, naveo je da je nalazima i mišljenjima navedenih povjerenstva utvrđeno da je procent invaliditeta kod apelanata ispod 20%. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjsko liječničko povjerenstvo, odlučujući o prigovorima apelanata protiv navedenih nalaza i mišljenja, donijelo nalaze i mišljenje na temelju neposrednog pregleda apelanata i ponovnog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, kojim je potvrdilo ranije date nalaze i mišljenja. Pri tome, istakao je da su nadležna prvostupanjska i drugostupanjska liječnička povjerenstva u suglasnim nalazima i mišljenjima dali potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga za izmjenu ranije utvrđenog invaliditeta apelanata u smislu članka 8. i članka 13a. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstva u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnik). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da su osporena rješenja donesena na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju glede ocjene invaliditeta. Nadalje, naveo je da su apelantima uredno dostavljeni nalazi i mišljenje prvostupanjskog liječničko povjerenstva, na koji su izjavili prigovor. Također, naveo je da su i nalazi i mišljenja drugostupanjskog liječničkog povjerenstva apelantima dostavljeni uz osporeno rješenje shodno odredbama članka 23. stavak (2) Pravilnika. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da je ulaganjem prigovora na nalaze i mišljenje prvostupanjskih liječničkih povjerenstava, kao i podnošenjem tužbe protiv osporenih rješenja, apelantima omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, koje su smatrali bitnim za ocjenu njihovog invaliditeta.
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4351/22.
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudom, te smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito osporavanju nalaze i mišljenja liječničkih povjerenstava. Osim toga, apelant u predmetu AP-4351/22 se poziva i na povredu na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole i Pravilnika, u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Glede apelantovih navoda, istaknutih u predmetu AP-4351/22, da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Glede apelantovih navoda, istaknutih u predmetu AP-4351/22, kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njenih protokola (vidi, Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman