Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4291/22 (S. J. i drugi)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Prekid postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4291/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4291/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Sejid Jukić i Fatima Jukić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sejid Jukić i Fatima Jukić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 O 110931 22 Gž od 29. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejid Jukić i Fatima Jukić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Džemal Jodanović, odvjetnik iz Bihaća, podnijeli su 16. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 O 110931 22 Gž od 29. kolovoza 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 20. prosinca 2021. godine ukinuto je nepravomoćno rješenje o nasljeđivanju po povjereniku suda od 27. svibnja 2021. godine i prekinut ostavinski postupak iza umrlog M. J. (u daljnjem tekstu: ostavitelja). Istim rješenjem zakonski nasljednici J. F. i J. J. su upućeni na pokretanje parničnog postupka protiv apelanata, kao zakonskih nasljednika, radi utvrđivanja očinstva za prvoapelanta.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 29. kolovoza 2022. godine odbačena je žalba apelanata kao nedopuštena. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je notar kao povjerenik suda donio rješenje o nasljeđivanju, kojim je utvrdio zaostavštinu ostavitelja i proglasio njegove nasljednike prvog reda, te odbio zahtjev nasljednika J. F. i J. J. da se prekine ostavinski postupak. Također, naveo je da je Općinski sud, odlučujući o prigovorima nasljednika J. F. i J. J., donio pobijano rješenje kojim je odlučio kao u izreci tog rješenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 211. stavak (3) Zakona o nasljeđivanju propisano da kada sud ukine rješenje koje je donio notar ili ga djelomično održi na snazi, sam će odlučiti o ukinutom dijelu rješenja. Također, ukazao je da je stavkom 4. navedenog članka propisano da protiv rješenja suda kojim je rješenje notara u cijelosti ili djelomično ukinuto nije dopuštena posebna žalba. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelanata protiv navedenog rješenja nedopuštena.
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pristup sudu kao element prava pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti naročito ističu da Općinski sud svojim rješenjem nije samo ukinuto rješenje notara, već je, uputivši stranke na parnicu, odlučio o tijeku ostavinskog postupka te stoga apelanti imaju pravo na žalbu. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju žalba apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da takvo odlučenje pokreće pitanje prava na pristup sudu, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojem je „pravo na sud“ uključeno u članak 6. stavak 1. Europske konvencije, a jedna vrsta tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski sud je naznačio da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Europski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. travnja 2018. godine, predstavka broj 40160/12, točka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Europski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. lipnja 2023. godine, predstavka broj 24492/21, točka 66).
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju prava na pristup sudu apelanata koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će nadležni sud rješenjem odbaciti žalbu, što je primijenjeno na konkretan slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcioniranja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja načela pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem prava apelanata na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i njihovog „prava na sud“, odnosno da na apelante nije stavljen pretjeran teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, dao jasne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju žalba nedopuštena, odnosno da protiv rješenja suda, donesenog u ostavinskom postupku, kojim se rješenje notara u cijelosti ili djelomično ukida nije dopuštena posebna žalba. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja prava apelanata na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman